Piše Tanja Tolić
Kad je lanjski dobitnik Nobelove nagrade za književnost imao sedam godina, doživio je na obiteljskom imanju u Strandebarmu nesreću koja će ga oblikovati kao pisca. Jon Fosse nosio je bocu voćnog soka i poskliznuo se na led u dvorištu. Kad je pao, boca se razbila, a komadići stakla razrezali su mu arteriju na zapešću. Roditelji su ga strpali u automobil i požurili liječniku. Fosse se sjeća da je u automobilu doživio izvantjelesno iskustvo. "Vidio sam samoga sebe izvana", ispričao je u nekoliko intervjua. Bio je uvjeren da umire, no istodobno je bio i svjestan nekakvog "svjetlucavog svjetla". "Sve je bilo veoma mirno", opisao je Fosse. Nije osjećao "tugu", nego je više bio svjestan da je svuda oko njega "ljepota, ljepota svega".
Smrt se o njega očešala još dok je bio dijete i to ga je, kaže, zauvijek promijenilo. Perspektiva koju je doživio u trenutku nesreće, uvukla se u njegovo kasnije pisanje. "Često kažem da postoje dva jezika: riječi koje zapisujem, riječi koje možemo razumjeti, i iza toga, tihi jezik." A u tom "tihom jeziku", dodao je, možda se skriva stvarno značenje (svijeta). O tom neizgovorenom jeziku govorio je i prilikom lanjske dodjele Nobelove nagrade za književnost. "Samo u tišini čujemo Božji glas. Možda."
Foto: Tom A. Kolstad / Det Norske Samlaget
"Želim potpunu tišinu, želim slušati tišinu. Jer u tišini se može čuti Boga", kaže neimenovani pripovjedač u "Isijavanju", kratkom romanu ili noveli, najnovijem djelu Jona Fossea prevedenom na hrvatski jezik (Naklada Ljevak, 2024., prijevod Vesna Salomonsen). "Isijavanje" je ustvari prozna verzija njegove drame "U crnoj šumi" koja je premijeru imala u Oslu u rujnu 2023. godine, nekoliko mjeseci prije nego će postati nobelovac. To objašnjava dojam prostornosti, trodimenzionalnosti novele koji čitatelj ima od prvog trenutka: od prve rečenice ima osjećaj snažne dramaturgije koja se odvija oko njega i pripovjedača, jer u tome su zajedno.
Pozornica je postavljena, u mraku smo, zastor samo što se nije podigao – ovdje smo sa svrhom, ako ne već i ciljem, iako nije moguće jednoznačno odrediti o čemu "Isijavanje" govori: u pitanju je kompleksna alegorija u kojoj se metafore isprepliću ovisno o perspektivi, pa i svjetonazoru gledatelja/čitatelja – možda je u pitanju realistički monolog, možda kršćanska alegorija, a možda je sve (samo) noćna mora. No kad znamo da smo u kazalištu – odnosno da je tekst najprije napisan za teatar, a tek onda prenamijenjen u novelu – upute su jasnije: u ovome sudjelujemo zato da bismo se promijenili. Svaki način promjene je prihvatljiv.
***
"Vozio sam. Bilo je dobro. Nisam znao kamo ću, samo sam vozio. Uhvatila me dosada, mene, kome se to nikada nije događalo. Nije bilo ničeg čime bih se bavio. Pa sam samo krenuo. Ušao sam u auto i vozio i tamo gdje sam mogao skrenuti lijevo ili desno skrenuo sam desno, i na sljedećem mjestu gdje sam mogao skrenuti lijevo ili desno skrenuo sam lijevo. I tako sam vozio."
Pripovjedač je – to je sve što doznajemo – jednog jesenskog popodneva sjeo u svoj automobil i počeo voziti. Putem mu sijevne da se baš mogao odvesti i negdje gdje ima ljudi, gdje bi možda mogao nešto kupiti, možda kobasicu u pecivu ili možda, i to se moglo dogoditi, doći do malog objekta uz cestu gdje bi mogao stati i kupiti ručak. U tom trenutku shvaća da je prošlo već nekoliko dana otkad je zadnji put ručao. Doznajemo da živi sam, a mnogim samcima to bude poput nekog posla, pripremiti ručak.
Dogodilo se, međutim, da se pripovjedač vozio bez svijesti o svrsi ili cilju kretanja pa je zapeo na uskom putu koji završava pred ulazom u šumu i nema se više gdje okrenuti. Ne samo da se ne može okrenuti, nego je zapeo kotačima i na nekakvom humku, pa je jedini način da se iskobelja iz nevolje da potraži pomoć drugih ljudi, po mogućnosti nekoga tko posjeduje traktor. No svuda oko njega nema ni kuća ni ljudi, pa začudnom logikom pripovjedač odlučuje ući u šumu i tamo potražiti ljude. U međuvremenu počinje i sniježiti, pada mrak, hladno je.
"Živ ću se smrznuti. Ako se ne dogodi čudo, smrznut ću se. A možda sam zbog toga i otišao u šumu, jer sam se želio smrznuti. Ali ja to ne želim. Neću umrijeti. Ili možda baš to želim. Ali zašto bih umro."
Ipak, počinje hodati. Ulazi u tamnu šumu, hoda, sjeda na kamen, ustaje, nastavlja hodati, gubi pojam o vremenu, stoji i gleda ravno pred sebe u neprobojnu tamu i vidi kako se tama mijenja, ne sama tama, već se nešto u tami odvaja i kreće prema njemu. Pred sobom vidi obrise nečega što sliči na ljudsko biće. Sjajni obris, sve jasniji i jasniji. "Bijeli obris. Svjetleći. Obris osobe. Osobe unutar blještave bjeline. Da, možda baš tako. I dolazi bliže. Ili nestaje. Ne, ne nestaje, barem to ne radi. Sjajna bjelina dolazi sve bliže. Obris nečega što mora biti osoba dolazi sve bliže. A sada vidim da obris sve više dobiva čvrsti bijeli oblik. Da, oblik. I taj se oblik sve više širi. Ali to ne može biti osoba koja se kreće prema meni. Ne, to je nemoguće. Ne ovdje u šumi, u mraku, uvečer. To ne može biti čovjek. Ali što je to onda. Jer sliči na čovjeka."
Je li to Božji anđeo? Je li to Bog? Pripovjedač pokušava komunicirati sa svjetlećim stvorenjem, s "isijavanjem", ono mu odgovara u samo dva navrata: prvi put kaže „uvijek sam ovdje, ja sam uvijek ovdje“, drugi put odgovara „ja sam onaj koji jesam“. Izmjenjuju se senzacije – pripovjedač se u jednom trenutku pita je li i on postao neodvojivi dio svjetlucavog stvorenja – izmjenjuju se fantazmagorični prozori: osim „isijavanja“ pripovjedač u šumi susreće i vlastite roditelje, a potom i čovjeka bez lica; obučen je u crno odijelo, na sebi ima bijelu košulju i crnu kravatu, i bos je, stoji bos u snijegu.
"Isijavanje" možemo čitati i psihoanalitički. Šuma je velika. Velika je poput čitavog svijeta. Pripovjedač je u tom svijetu. I mračna je ta šuma, tako mračna i crna da ne vidi ništa, i šuma je tako velika da ne može naći put van. Malo kasnije, pripovjedač nam otkriva da je išao u svim smjerovima ili bar tako misli, nekoliko puta je stao i promijenio smjer. Ako je sâm sebe zatvorio (u ovu mračnu šumu), nije to učinio svojom voljom, i ako jest to sam učinio, bilo je to protiv njegove volje, nehotice je samozarobljen. Samosažaljivo primjećuje da ipak živi sam, pa nikome neće nedostajati, ionako se ne može sjetiti kada je netko zadnji put došao da ga vidi.
Roditelji koji se pojavljuju kao pomoć, i sami su izgubljeni: otac samo zuri ravno pred sebe kao u prazninu, a i pripovjedač vjerojatno – primjećuje – gleda u prazan prostor. Majka pripovjedača kudi s udaljenosti: zašto samo stojiš, nemoj samo tako stajati, ne možeš samo tako stajati, moraš se lijepo ponašati. "Što to činim pogrešno", pita se pripovjedač. "Ne mogu toliko toga činiti pogrešno kad nepomično stojim. Ne radim ništa. Samo stojim. Zbog čega je to tako pogrešno." Ni otac ni majka ne znaju put iz šume; svi zajedno su izgubljeni. Istodobno, fizički su blizu jedni drugima u toj mračnoj šumi, ali blizina ne može nadomjestiti bliskost koja nedostaje. Ne uspijevaju prijeći tu kratku razdaljinu u mraku.
***
Američka spisateljica Lauren Groff u tekstu o Fosseu u The Guardianu zamjećuje kako Fosseova fikcija "rastvara granice između materijalnih i duhovnih svjetova". Konkretno, u "Isijavanju" se čini kao da se ništa ne događa, ali se u psihi neimenovanog pripovjedača mnogo toga zbiva: izmjenjuju se anksioznosti, nesigurnosti, pitanja o životu i smrti, kratkotrajna ushićenja i mir izazvan svjetlošću; što sve rezonira s čitateljevim vlastitim unutarnjim fluktuacijama. Iako je Fosse u mnogo čemu začudan, beketovski, i dramatičar i pisac, njegova su djela zapravo propusna svim vrstama čitatelja, "pod uvjetom da se podčine nježnim valovima njegove proze" (Groff).
Ti su valovi ustvari funkcionalne redundancije – ritmička ponavljanja riječi i fraza, od kojih Fosse ne odustaje sve otkako ga je nakladnik njegova prva romana "Crveno, crno" (1983) uvjerio da ga skrati za polovicu. Kao i druga Fosseova djela, i njegov prvi roman je, originalno, bio repetitivna i ritmična proza, no Fosse je na sugestiju pristao izbrisati polovicu romana, i dobio "po mojem mišljenju, napola dobar roman". Tada je odlučio da će ubuduće slušati samo sebe.
"Isijavanje" se, komentira Randy Boyagoda u The New Yorku Timesu, može čitati i kao reinterpretacija Danteove „Božanstvene komedije". Ispričan iz prvog lica, roman (kako ga Boyagoda žanrovski određuje…) govori o izgubljenom čovjeku koji se autom odluči odvesti u šumu, baš kao što Dante "Božanstvenu komediju" otvora pjesnikom koji je izgubljen u mračnoj šumi. Pripovjedačevi roditelji su pak Fosseova verzija Beatrice i Vergilija koji izgubljenog Dantea kroz Pakao i Čistilište dovode u Raj. "Fosse je veliki pisac svjetla i tame našega doba. Njegovi likovi računaju na stvarnu prisutnost Boga u njihovim životima i u svijetu, a oboje bi, ako Bog ne postoji, bilo ispunjeno potpunom prazninom", smatra Boyagoda.
Dobro je poznato da je Jon Fosse preobraćeni katolik i da ga vjeri vratio – alkohol. Naime, 2012. godine pisac je kolabirao: toliko je pio da je prestao jesti; znao je popeti bocu votke na dan, jer se nije znao drukčije nositi s blještavim i opterećujući svijetom teatra. Otrovao se alkoholom i na nekoliko tjedana završio u bolnici. Nakon što je napustio bolnicu, više nije popio ni kap alkohola i tvrdi da mu ne nedostaje. "Mislim da je to zato što pisanje, za mene, nalikuje opijanju. Kad se napijete, postanete malo drugačiji i riješite se normalnog sebe. Za mene pisanje… nije način da se izrazim, nego da se riješim samoga sebe."
Cecilie Seiness, Fosseova urednica posljednjih deset godina u norveškoj nakladničkoj kući Det Norske Samlaget, izjavila je jednom prilikom kako njegovi romani i drame nikad nisu didaktični: "On vas ne pokušava preobratiti, uopće ne. Samo je otvoren tajnama života."
***
Naklada Ljevak, osim "Isijavanja", objavila je još dva Fosseova romana, oba 2023. godine. Najprije "Jutro i večer" u prijevodu Vesne Salomonsen: u pitanju je roman koji povezuje dvije točke ljudskog života, ulazeći u srž rađanja i umiranja. Između je život za koji se čini da je uvijek isti, a uvijek je i različit.
Roman "Jutro i večer" započinje kratkom scenom na norveškom otočiću gdje ribar Olai, u kući koju je sagradio vlastitim rukama, nervozno čeka da mu se žena porodi. Paru je to drugo dijete, koje dolazi mnogo godina nakon prve kćeri. Olai je uvjeren da mu je Bog konačno ispunio želju za sinom i nasljednikom. Nekoliko nervoznih sati kasnije dijete je rođeno, i doista je dječak koji će se po Olaijevom ocu zvati Johannes i bit će ribar. U drugom dijelu romana jedan starac umire, njegovo ime je Johannes i bio je ribar.
Krajem 2023. godine Ljevak je objavio i prvi dio Fosseova kapitalnog djela: "Septologiju I–II: Drugo ime", u prijevodu Muniba Delalića. "Septologija" je roman u sedam nastavaka i tri sveska u ukupnom opsegu od 1250 stranica: "Septologija I–II: Drugo ime", "Septologija III–V: I je drugo" te "Septologija VI–VII: Novo ime". Glavni je lik i pripovjedač u romanu "Drugo ime" Asle, slikar i udovac koji živi u kući u Dylgji u kojoj je nekoć živio sa svojom suprugom Ales. Viđa još jedino susjeda Åsleika, seoskoga ribara, i svog galerista Beyera, koji živi u gradu Bjørgvin. Još jedan Asle, također slikar, živi u Bjørgvinu: jesu li on i pripovjedač na neki način dvojnici ili možda dvije verzije iste osobe i istog života?
Asle se oženio, postao religiozan, prestao piti i postao uspješan slikar. Drugi je Asle, međutim, na mnogo težem putu. Središnji je događaj Fosseova fiktivnog svemira kada se oni susretnu: radnja romana odvija se tijekom adventa, malo prije Božića, a životi dvojice Aslea ispričani su retrospektivno i u sadašnjosti. "Drugo ime" govori o prirodi umjetnosti i o Bogu; o alkoholizmu i prolasku vremena. Kao i većina Fosseovih djela, i ovo je roman o ljubavi, smrti i moru.
Podijeli na Facebook
