Piše Tanja Tolić
Louise, koja će postati čuvarica sjemenja, i njezin sin David stigli su na norveški arhipelag Svalbard u središtu Arktičkog oceana kada je dječak imao samo pet godina, krajem 2060-ih, dvadeset godina nakon što se na Zemlji dogodio Kolaps. Bili su na jednom od po¬sljednjih brodova koji su putovali u Longyearbyen, prije nego što je otok prekinuo kontakt s ostatkom svijeta.
Odvažnu i osebujnu Louise iz najnovijeg romana norveške spisateljice Maje Lunde "San o drvetu" (Naklada Ljevak, prijevod Vesna Salomonsen) – ujedno završnog u njezinoj Klimatskoj tetralogiji – prvi put upoznajemo 2097. godine, kao baku dječaka Tommyja. Baka, Tommy, njegov mlađi brat Hilmar, otac te majka koja je trudna i nosi trećega dječaka Henryja i dalje žive na Svalbardu koji je zatvoren od ostatka svijeta. Život na Svalbardu je zahtjevan: klizišta su odnijela čitave obronke planina, polarni medvjedi napadali su ljude, oluje su se valjale krajolikom i odnosile sve što im je stalo na put.
Povremeno ocean na obalu izbaci drveće – velika debla, ariše, smreke i borove, koje su vjetar i morske struje nanijeli čak iz Sibira. Pravih stabala, onih koji rastu iz zemlje, više nema. O drveću se 2097. godine još samo pričaju priče i gledaju fotografije u knjigama – najveće drvo na svijetu jednom je raslo na mjestu koje se zvalo Kalifornija, objasnila je baka Tommyju, mamutsko drvo koje je moglo živjeti više od 4000 godina i narasti više od 100 metara.
Fotografija Maje Lunde: Oda Berby
Baka, Louise, na Svalbardu je čuvarica sjemenja u jednoj od vjerojatno posljednjih banaka sjemenja na svijetu. Prije Kolapsa, objašnjava Tommyju, mnogi ljudi bili su uključeni u posao održavanja kontakta s raznim bankama, uzimanja sjemenki i ponovnog nadomještanja… "Tridesete, bili su to dani slave."
"I onda?”, pita Tommy. "Nakon 2040. postalo je preteško, ljudi su bili zaokupljeni pukim preživljavanjem. Banke gena jedna za drugom odustajale su od rada. Neke su zbirke, poput sjemenki u Vavilovljevu trezoru, poslane ovamo. Druge su jednostavno napuštene. Kada sam ja stigla na Svalbard, postojao je kontakt s vrlo malo banki sjemenja. Tada je i on prestao. Ne znam postoje li još neke banke sjemenja. Po tome koliko ja poznajem svijet, i po tome što sam vidjela u prošlom stoljeću, ne vjerujem u to."
Svaka zemlja, svaka lokalna banka gena ili poljoprivredni centar dobio je pismeno jamstvo, nastavlja baka. "Obećali smo da nećemo dirati sjemenke, da će biti sigurne ovdje unutra i da ćemo na njih paziti, jer se jednog dana može dogoditi da ih opet trebaju."
"Ali što ako više nikog nema tamo vani. Što ako samo mi još postojimo? Onda sve ovo puštamo da propadne", pita dječak. "Taj trezor vrijedi beskonačno više od nas", odgovara baka. "Što da onda učinimo ako netko dođe?" nastavlja dječak s pitanjima. "Ne znam, Tommy. Možda se dogodi da nam vrijeme pomogne jer sve se vrste razvijaju, pa i ljudi. Homo sapiens na kraju bi mogao naučiti iz svojih pogrešaka, samo ako korisno upotrijebe vrijeme. Ali ljudi koje sam susretala svih onih godina kada sam lutala… među njima je bilo malo onih koji su me uvjerili da smo na putu da se promijenimo nabolje. Bilo je malo onih koji su zaslužili ovo nasljeđe, koji su zaslužili pomoć u produljenju vrste”, odgovara baka.
Uvjerena je da bi je Tommy jednog dana mogao naslijediti i postati čuvar sjemenja. "Ti ćeš biti taj koji će preuzeti odgovornost. Sav život u tvojim rukama, Tommy."
***
Trinaest godina kasnije, 2110. godine, više nema majke, oca ni bake. Zbilo se to kada se rodio Henry. Treći brat nije htio izaći, ležao je pogrešno okrenut u porođajnom kanalu, majka je tiskala, Berit, koja je bila i primalja i liječnica, i svi drugi pomagali su, pritiskali. Kada ništa nije pomoglo, pokušali su s carskim rezom. Prije više od pedeset godina Longyearbyen – mali gradić u kojem su svi živjeli – imao je pravu bolnicu. S opremom za anesteziju, antibioticima, analgeticima, tlakomjerima, ultrazvukom, kateterima, defibrilatorom.
Kada se Henry rodio, oprema se sastojala od noževa, prokuhane vode za sterilizaciju i alkohola za smirenje bolova. Ali bolesti se nije moglo izliječiti lovačkim nožem, rastopljenim snijegom ili lošim alkoholom. Bolesti poput trovanja krvi, sepse, upale pluća, raka i virusa koje će odnijeti ostatak Tommyjeve obitelji i ostaviti ga kao jedinog skrbnika mlađoj braći. Dapače, u Longyearbyenu sada živi samo petero ljudi, od toga troje djece – Tommy je navršio osamnaest godina, a uz njegovu braću, epidemiju virusa koja je poharala mjesto preživjele su još samo Rakel i njezina mlađa sestra Runa.
Foto: Oda Berby
A sada se dogodilo upravo ono što je Tommy predvidio. Što ako netko dođe i zatraži sjemenje? Na Svalbard, iz dalekog Sečuana, brodom stižu kapetanica Mei-Ling i Tao koja predvodi misiju. Dok plove, Tao proučava stare fotografije trezora čije je pročelje nekoć blistalo. Umjetničko djelo od stakla i svjetla prekrivalo je i krov i kratak dio zida koji se mogao vidjeti. Zgradu su zapravo činila samo jedna jedina vrata. Iza toga je dugi tunel vodio sve do planine, gdje su se nalazila tri spremišta. Dugi redovi polica punih sanduka. U tim je sanducima bilo sjeme, pomno prikupljeno sa svih strana svijeta, osušeno i stavljeno u papirnate vrećice, sanduk za svaku zemlju, koji sadrži njezin genetski materijal. Sjeme biljaka koje je svijet zaboravio, a koje je antropocen, epoha ljudskog utjecaja na Zemljine ekosustave, odavno uništio.
U Taoinom svijetu ostalo je samo genetski manipulirano sjeme. Ali izvorno sjeme nalazilo se u trezoru. Pomoću tog sjemena moglo bi se vratiti vrijeme, stvoriti poljoprivredna raznolikost u kojoj je ljudska vrsta nekada uživala, pronaći specijalizirane prehrambene vrste biljaka prikladne za sve uvjete, koje uspijevaju na toplini, suši, hladnoći, vlazi, koje bi podnosile svijet kakav je sada postao. Raznolikost je bila ta koja bi ih spasila, koja bi dala hranu svima koji gladuju.
Nitko nije vjerovao da sjemenke još postoje. Ljudska vrsta teško je preživljavala u godinama koje su prošle od Kolapsa. Nitko si nije uzeo vremena kako bi to provjerio, nitko nije mislio da se to isplati jer Svalbard je živio bez kontakta s ostatkom svijeta mnogo godina, u potpunoj izolaciji. Sjemenke su bile zaboravljene ili otpisane. Sve dok djeca s njima nisu stupila u kontakt. A taj kontakt donijet će i tragediju i spas.
***
Distopijskim romanom "San o drvetu" norveška spisateljica Maja Lunde zaključuje jedan od najuspješnijih projekata suvremene norveške književnosti, svoj Klimatski kvartet: uzbudljivu i mračnu priču o čovjekovoj odgovornosti prema planetu na kojem živi; odgovornosti ljudske vrste, ali i svakog pojedinca. Labavo povezani romani o specifičnim klimatskim problemima u sebi sadrže po jedan središnji motiv: insekte, vodu, životinje i biljke. Završava projekt tako što se vraća na početak priče – Tao koja dolazi na Svalbard po sjemenje poznajemo otprije, iz prvog dijela kvarteta, romana "Povijest pčela" (Naklada Ljevak, 2018., prijevod Anja Majnarić).
Radnja "Povijesti pčela" zbiva se u tri vremenska perioda: Kini u dalekoj budućnosti; Engleskoj sredinom 19. stoljeća i Sjedinjenim Američkim Državama 2007. godine. U svakom od tri perioda jedna se obitelj bori za opstanak u različitim uvjetima. U Kini smo na poljima krušaka koje oprašuju tamošnji radnici i njihova djeca u dobu kad su pčele odavno nestale, kada je sav napor usredotočen na proizvodnju hrane u jednom totalitarnom društvu u kojemu vlada bezličnost, kolektivnost i unaprijed zadani život. Nosioci radnje su Tao, Kuan i maleni Wei-Wen. U Engleskoj pratimo put mladog biologa i trgovca sjemenjem Williama Savagea koji je konstruirao novi tip košnice: od obećavajućeg, mogućeg asistenta na sveučilištu, pretvara u oca mnogobrojne djece i jedva spaja kraj s krajem. George, Emma i Tom čine obitelj pčelara iz SAD-a koja svjedoči pomoru pčela, ne shvaćajući što se dogodilo. Prema romanu "Povijest pčela" napravljena je i predstava u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u suradnji s Det Norske Teatret (Oslo). Premijera je bila u ožujku 2022. godine, a predstavu je režirao Erik Ulfsby.
Kineskinja Tao, koja živi u Kini krajem 21. stoljeća, u vrijeme kad su pčele već izumrle, ista je Tao koju susrećemo u romanu "San o drvetu", no prošlo je dvanaest godina otkad se njezin sin Wei-Wen igrao u šumi iza Polja 748. Dvanaest godina otkad ga je Kuan našao kako leži na tlu, beživotno, dvanaest godina otkad se otrov jedne pčele proširio njegovim malim tijelom i naposljetku mu oduzeo život. Wei-Wenova smrt, ubod pčele koji ga je ubio, postali su simbol kraja tišine, simbol nastanka novog svijeta. Pčele su bile proglašene izumrlima desetljećima, no vratile su se dječakovom smrću što njegova majka nije uspjela preboljeti.
Nakon "Povijesti pčela" uslijedio je drugi nastavak tetralogije, "Plavetnilo", koji je Naklada Ljevak objavila 2019. godine u prijevodu Anje Majnarić. Godina je 2017. i Signe, kojoj je šezdeset i sedma, odlučuje se otisnuti na put svojim brodom Plavetnilo, od Norveške do Francuske, pritom se sjećajući vlastitoga života, aktivizma i velike i nesretne ljubavi prema Magnusu s kojim se želi još jedanput suočiti. David i Lou su otac i kći koji žive u ratom i sušom poharanoj Francuskoj u 2041., usred sukoba između sjevera i juga Europe, ponajviše generirana nestankom vode. Dok pokušavaju preživjeti i čekajući drugu polovinu svoje obitelji, duboko na kopnu pronalaze napušteni brod. Njihovo putovanje ispreplest će se s onim koje je toliko godina prije njih poduzela Signe, tvoreći inspirativnu i duboko dirljivu priču o snazi prirode i nesalomljivosti ljudskog duha.
Treći nastavak, "Posljednji svoje vrste", u prijevodu Vesne Salomonsen, Naklada Ljevak objavila je pak 2021. godine. I u tom romanu pratimo tri paralelne radnje u tri vremenska razdoblja. U Sankt Petersburgu 1880. godine Mihaelu, pomoćniku tamošnjeg direktora zoološkog vrta, iz Mongolije stižu kosti nedavno uginulog divljeg konja. Mihael zapanjeno otkriva kako kostur koji se nalazi ispred njega nalikuje na prethistorijskog divljeg konja, za kojeg se smatra da je davno izumro, i počinje sanjati o naizgled nemogućem pothvatu; ekspediciji u Mongoliju.
U Mongoliji 1992. upoznajemo veterinarku Karin koja godinama pokušava Divljeg konja Przewalskoga vratiti iz Europe natrag u Mongoliju gdje su oni desetljećima ranije izumrli. U tu će svrhu otputovati u Nacionalni park Hustai sa svojim sinom Mathiasom, koji ima vlastite razloge za napuštanje Berlina. U Norveškoj 2064. godine Eva pak odbija dići ruke od svoje farme koja se raspada. Iako je većina njezinih susjeda, zbog nestašice hrane, lijekova i vode, već odavno pobjegla, Eva se tome opire. Divlja kobila o kojoj se brine upravo se oždrijebila, a jednog dana sreće i mladu ženu – Louise – kojoj očajnički treba smještaj…
Četiri romana Maje Lunde postali su bestseleri diljem svijeta. "Ako nekim čudom uspijemo spasiti planet od nas samih, bit će to zbog ovakvih prekrasnih knjiga golema srca, koje nas tjeraju da shvatimo razornu cijenu našeg trenutnog klimatskog djelovanja. Ne samo posljedice diljem svijeta, već i one koje pogađaju nas ljude. Moćno i uzbudljivo", rekao je Sam J. Miller, autor romana "Blackfish City".
Podijeli na Facebook
