Piše Tanja Tolić
"Tako me dugo nitko nije zagrlio, bilo tko. Pokušavam se sjetiti kako je to, ruke, koža, dah na mom vratu, i dok razmišljam o dahu na vratu sjetim se kako je kad me netko zagrli s leđa i diše mi u vrat, osjećaj je tako živ, stvaran. Da netko stoji tu uza me, diše mi u jamicu na vratu, miluje me od struka gore prema grudima. Ne želim misliti na to. Nema smisla."
Ida je četrdesetogodišnja arhitektica i upravo je doputovala u idilični ljetnikovac na jugu gdje njezina majka želi proslaviti svoj 65. rođendan. U ljetnikovcu se već nalazi Idina mlađa sestra Marthe sa svojim partnerom Kristofferom i njegovom kćeri iz prethodne veze.
"Mama je rekla da to može biti proslava i mojeg četrdesetog rođendana, rekla sam da ne treba, ionako je tri mjeseca prekasno. Nisam baš slavila taj rođendan, izašla sam u restoran s nekoliko prijateljica, jele smo tri slijeda i popile po dvije čaše vina i to je bilo to, većina ih je morala rano kući svojoj djeci. Kad je mama navršila četrdesetu nekad u devedesetima, dobila je čestitku na kojoj je pisalo 'Život počinje u četrdesetoj!’ Još se sjećam te razglednice, bila je puna vatrometa i zvijezda repatica. Mami je to bilo domišljato i inovativno pa je uzrečicu prisvojila, Život počinje u četrdesetoj! govorila je cijele te godine i njezine su prijateljice nazdravljale. Sjećam ih se kao zrelih gospođa, imale su skorene ruževe i djecu koja su išla u školu, i kad bi bile zajedno, nazivale su to ženskim večerima. Kad sam ja navršila četrdesetu, bila sam potpuno ista kao prije, nije mi bilo na kraj pameti da bi mi život trebao početi sad. Jedna mi je prijateljica na rođendanskoj večeri, valjda za utjehu, rekla da dobro izgledam, odmah potom rekla je da je dobro biti sam jer se tako dobro upoznaš, i ja sam pomislila da bi bilo sasvim u redu dobro upoznati i nekog drugog.”
No Idu su sve njezine prijateljice prošišale, zbog čega se bori s osjećajem panike da joj blijede šanse da postane majka i zato visi na Tinderu i razmišlja o smrzavanju jajašaca. U ljetnikovcu planira sestri objaviti da će to učiniti, no Marthe iznenadno objavljuje vijest o svojoj trudnoći. Idu vijest o sestrinoj trudnoći "prebaci": Marthe nije bila samo sestra, nego i neuspješnija sestra, netko koga je Ida uvijek morala tješiti, “ona me nikad neće prošišati”. Osim što ju je sad i Marthe prošišala.
Ta naizgled sretna vijest otvara neočekivane krugove emocionalnih zamki, skrivenih namjera te mučnih obiteljskih preispitivanja. "Odrasli ljudi" norveške spisateljice Marie Aubert, u prijevodu Anje Majnarić, izvanredan je roman o obiteljskim vezama koje su iscrpljene ljubomorama, idejama samopotvrđivanja i sramotnim osjećajima nevoljenosti. Roman je osvojio prestižnu nagradu "Ungdommens kritikerpris" (norveška verzija nagrade "Goncourt des lycéens") te je nominiran za "The Booksellers’ Prize".
Marie Aubert rođena je 1979. godine i živi u Oslu. Debitirala je zbirkom priča "Kan jeg bli med deg hjem" (2016.) koja je u Norveškoj prihvaćena aklamacijom postigavši veliki komercijalni uspjeh. "Odrasli ljudi", njezin prvi roman, prevedeni su na petnaest stranih jezika i postali su međunarodni hit.
U jednom intervjuu Marie Aubert pojasnila je kako su je oduvijek zanimali odnosi među braćom i sestrama, možda zato što je ona odrasla kao jedinica. Sestru je, naime, dobila tek kad je navršila devetnaest godina. “Fascinira me to kako, čini se, nikad ne prerastemo odnose s braćom i sestrama. Za mnoge od nas to su najdulji odnosi koje imamo u životu, no braću i sestre ne biramo. Bratsko-sestrinski odnosi istodobno mogu biti iznimni bliski i iznimno kompetetivni kad je u pitanju roditeljsko odobravanje. Kad se tako dobro poznajemo, često se miješaju ljubav i mržnja”, kaže Marie Aubert.
Roman “Odrasli ljudi” počela je pisati u trenutku kad su joj se prijatelji počeli razdvajati u dva tabora – one koji su postali roditelji i one koji nemaju djecu. To ju je inspiralo za priču o dvije sestre kojima su životi krenuli različitim putovima: to što jedna ima, a druga nema obitelj razotkrila je dublju bol u njihovu odnosu. Aubert pojašnjava da je u romanu “Odrasli ljudi” glavno pitanje kako je činjenica da netko ima dijete povezana s njegovim ili njezinim identitetom odrasle osobe. “Kakva ste vrsta odrasle osobe ako nemate vlastitu obitelj? Možete li biti ‘prava’ odrasla osoba ili ste zauvijek nečiji sin ili kći? Što nas čini odraslima i možemo li biti odrasli u odnosu u kojem smo uvijek dijete?”
Kad Idina mlađa sestra objavi da je trudna, dodaje Aubert, vijest poremeti dinamiku njihova odnosa. “Za Idu nije na kocki samo to hoće li imati dijete, nego i njezin cijeli identitet, kako percipira samu sebe; njezin najdublji strah je da nije voljena. Pišem o ljudima koji čine loše stvari osobama koje vole, i mislim da su obje sestre odgovorne za ovu igru moći. Ida u knjizi nekoliko puta prelazi granicu – potkopava sestru, flerta s njezinim mužem i govori joj iza leđa. Ne mislim da to čini zato što je loša osoba, no osjeća pritisak, usamljena je i gubi kontrolu. Mislim da u svakome od nas ima malo Ide. Zanimljivo je promatrati reakcije čitatelja i kritičara na sestrinski odnos, posebno to kako reagiraju na Idu – neki je vole i snažno se povežu s njezinom pričom, drugi su čitatelji jako ljuti na nju.”
***
"Zovem se Pietro Paladini, četrdeset tri su mi godine i udovac sam. U pravnom smislu zadnji dio izjave nije istinit, jer se Lara i ja nismo vjenčali; no budući da smo zajedno bili dvanaest godina, a od toga jedanaest proveli u istome stanu, te da smo napravili dijete kojemu je sada deset godina, te budući da smo se, u slučaju da sve to nije dovoljno, odlučili i vjenčati (‘konačno’, rekli su mnogi), i da su nam već počeli stizati darovi kad je Lara iznenada umrla, te da se na planirani dan vjenčanja održao njezin sprovod, pravno motrište nije najbolje da se sagleda ova priča.”
Tako svoju priču započinje Pietro Paladini, glavni junak romana “Tihi kaos” Sandra Veronesija koji je objavila Naklada Ljevak u prijevodu Tatjane Peruško. I ovaj je Veronesijev roman, kao i “Kolibrić” koji smo vam nedavno preporučili, osvojio prestižnu talijansku nagradu Strega, potom nagrade Prix Femina i Prix Méditerranée te je ekraniziran u režiji Antonella Grimaldija.
Naime, dok je Pietro na obali Tirenskog mora, iscrpljen od surfanja sa svojim bratom Carlom, spašavao dvije osobe koje su se utapale u uzburkanom moru, njegova je zaručnica Laura preminula. Umjesto dočeka kakav zaslužuje jedan junak koji je upravo spasio nečiji život, Pietro će se vratiti u svoju vikendicu okruženu blještavim svjetlima hitne pomoći, u svijet koji se zauvijek promijenio. On i njegova kći Claudija ostaju sami.
"Smeten sam, ošamućen; u posljednja dva tjedna nisu me prestali bombardirati posjetima, zagrljajima, suzama, utjehama, telefonskim pozivima, savjetima, morbidnim pojedinostima, telegramima, nekrolozima, vjerskim obredima, praktičnim problemima, vjenčanim poklonima koji su nastavili stizati, kavom, riječima, razumijevanjem – golemim razumijevanjem; no u svemu tome ja i dalje zapravo ne patim. A Claudia kao da slijedi moj primjer: smetena, ošamućena, ali još uvijek daleko od istinske patnje. Svaki smo trenutak u tom vrtlogu proveli skupa, ne odvajajući se, zajedno čineći i najbanalnije stvari (…) Za svaki sam trenutak mislio da je posljednji od čudnih dodataka zahvaljujući kojima se stari život nastavio i nakon događaja što ga je zauvijek prekinuo, i svaki sam put strahovao da se iza dijeljenja dvaju brojeva, iza dnevnika na Simpsone ili psećih očnih kapi, skriva pravi udarac za nas dvoje, onaj strašni, onaj koji još nije stigao. No redovito bismo, na moje veliko čuđenje, iz toga izišli neokrznuti.”
No, život mora ići dalje. Ili ipak ne mora? Prvi dan škole, nakon što otprati kći u školsku zgradu, Pietro odlučuje cijeli dan provesti na parkiralištu. Kako bi zaštitio Claudiju. Kako bi zaštitio sebe. Pričekati udar tuge koji neizbježno mora uslijediti. Nakon deset dana na parkiralištu, od osam ujutro do četiri i po poslijepodne, već svi znaju što čini, između ostalog i zato što on to ne krije – a ne bi ni mogao: kako sakriti činjenicu da čitav dan provodi pred školom? "Ovdje oko mene to znaju učitelji, podvornici, ostali roditelji, pipničari, prodavači na kiosku, prometni redari – onaj jutarnji čak mi čuva parkirno mjesto: njihova je reakcija mješavina poštovanja i žaljenja, no nitko se ne usuđuje komentirati, pa čak ni razgovarati o tome, jer nismo bliski.”
To stražarenje na parkiralištu događa se samo od sebe. Pietro se tu osjeća bolje nego što bi se osjećao drugdje. Claudia je također zadovoljna: možda malo zbunjena, no zadovoljna; Pietro joj ne odvlači pozornost, djevojčica ne gleda kroz prozor za vrijeme sata, pojavljuje se samo kada može i maše mu rukom. Kada izađe iz škole, odlaze kući i o tome ne razgovaraju.
No, kad se čekanje ispred škole protegne na dane, tjedne, čak i mjesece, Pietro će shvatiti kako si je našao ne samo utočište od nepredvidljiva svijeta, već i kako je svima koji ga okružuju njegova nametnuta samoizolacija poslužila kao odlična prilika da olakšaju svoje breme. "Tihi kaos" nezaboravan je portret o čovjeku koji napušta svakodnevicu nakon što mu se život okreće naglavačke, pa pronalazi rješenje nerješive zagonetke gubitka u ljepoti i začudnosti svakodnevice. No Pietro će se morati prestati plašiti tišine: ako ne radi sebe, a onda radi svoje djevojčice.
Sandro Veronesi, rođen u Firenci 1959. godine, talijanski je romanopisac, esejist i novinar. Nakon što je diplomirao arhitekturu na Sveučilištu u Firenci, odlučio se za spisateljsku karijeru. Objavio je svoju prvu knjigu u dobi od 25 godina, zbirku poezije ("Il resto del cielo", 1984.) koja mu je ostala jedini pothvat u pisanju stihova. Ono što je uslijedilo uključuje devet romana, tri knjige eseja, jedan kazališni komad, brojne uvode u romane i esejske zbirke, intervjue, scenarij i televizijske programe. Roman "La forza del passato" (2000.) osvojio je nagradu Viareggio i nagradu Campiello te poslužio kao predložak za istoimeni film. Za romane "Tihi kaos" i "Kolibrić" Veronesi je osvojio najprestižniju talijansku književnu nagradu Strega i postao tek drugi autor u povijesti te nagrade kojem je uspjelo to priznanje osvojiti dva puta.
Podijeli na Facebook
