Piše Tanja Tolić
Bračni zaplet koji se pretvori u gorku satiru u središtu je drugog romana Nine Lykke, "Ne, ne i ne", za koji je norveška autorica osvojila nagradu Ungdommens kritikerpris i prodala ga samo u Norveškoj u više od 90.000 primjeraka. Roman je postigao izuzetan uspjeh i u Njemačkoj (10.000 primjeraka) i Švedskoj (35.000 primjeraka), bio nominiran za knjigu godine 2018. Knjižnog kluba Bonnier, a u odličnom hrvatskom prijevodu Željke Černok objavila ga je ove godine Naklada Ljevak.
Ingrid i Jan uskoro bi trebali proslaviti srebrni pir, a imaju dvojicu odraslih sinova koji žive s njima samo zato što Ingrid bez prestanka čisti, kuha i pere, pa nema nikakve potrebe da to nauče sami ili da se odsele. Ingrid je, zbog tegobnog odrastanja – majka joj se ubila, a otac umro od alkohola – izuzetno brižna osoba, vječito zabrinuta i u kontroli od straha da bi se njezinoj obitelji mogla dogoditi neka nesreća koju neće uspjeti spriječiti.
Sada duboko u srednjoj dobi odjednom postaje svjesna da je neprestano bijesna. Nerviraju je debeli ljudi, spori ljudi, hoda ulicom i dođe joj iz čista mira da nekoga izmlati, noćima ne spava i općenito je nervozna, što njezina liječnica pravda ulaskom u perimenopauzu.
"Ali umara me taj bijes koji osjećam svaki put u vlaku ili dok hodam ulicom, čini mi se kao da je nečega nestalo, nekakvih olakšavajućih okolnosti, kao da je neki veo ili neka zavjesa odmaknuta i sad vidim kakav svijet stvarno jest, kakav je cijelo vrijeme i bio. Jasno, nadam se da to nije istina. Nadam se da je obrnuto, da samo trenutno vidim neku iskrivljenu sliku."
Njezin suprug Jan prosijedi je direktor odjela u jednom ministarstvu, a Hanne radi u njegovu odjelu. Ona je jedna od mlađih, cool osoba na odjelu, jedna od onih koje su moderne i upućene, ali se istovremeno na nju moglo osloniti kad bi došlo do frke s medijima i ministar se morao braniti na Dnevniku. Bit će dovoljna jedna uredska zabava da se Jan i Hanne spetljaju i upuste u preljubničku vezu. Ingrid je organizirana, Hanne živi u neredu, puši travu i ima bezbrižan stav o životu. Janu se mnogo godina činilo kao da živi pod utjecajem Ingridina straha i potrebe za kontrolom; neodoljivo ga privlači Hanneina lakoća. S Hanne je ponovno postao Jan, onaj koji može ležati na madracu i svirati gitaru kojoj fali jedna žica.
No što kad svatko od njih troje kaže svom dotadašnjem životu po jedno ne: ne, ne i ne! Što kada odbacimo društvene maske? Što kada se ne moramo ponašati kako spada i ne moramo obaviti ono što se od nas očekuje? Kada prekrižimo dotadašnje životne zadatke jednom zauvijek? Što kada se predamo strasti i željama bez osvrtanja na posljedice?
Upravo to će se dogoditi kad Jan odluči Ingrid priznati preljub i preseliti se Hanne. No ono što se činilo kao lepršava ljubavna priča ni izbliza se neće pokazati tako jednostavnim: Hanne je na dobrom putu da se pretvori u novu Ingrid, a povrijeđena i ostavljena Ingrid odjednom otkriva čarobnu moć riječi "ne" i poduzima radikalne korake...
Norveška spisateljica Nina Lykke (1965.) debitirala je 2010. zbirkom kratkih priča "Orgien, og andre fortellinger", nominiranom za nagradu mladih kritičara Ungdommens kritikerpris, a nakon nje uslijedio je roman "Oppløsningstendenser" 2013., koji je dobio odlične kritike. Obje su se knjige, međutim, prodale u svega stotinjak primjeraka. Potom je napisala roman "Ne, ne i ne" koji je preko noći postao bestseler, a 2019. godine i svoj treći roman, "Full spredning", koji je osvojio prestižnu nagradu Brage i također ušao na listu bestselera.
Nina Lykke (Foto: Jo Michael)
Svi njezini romani i priče obilježeni su elementima crnog humora i satire, a iako roman "Ne, ne i ne" naoko obrađuje jednu od najstarijih životnih i književnih tema – onu ljubavnog trokuta – Lykke je književni trop iskoristila kako bi obradila puno dublju temu: znalački secira narcističko društvo u kojem se odrasli ponašaju poput vječno nezadovoljne djece.
"Radi se o nezadovoljstvu koje bih okarakterizirao kao nezadovoljstvo proizašlo iz velikih očekivanja. Puno radno vrijeme i društvena sigurnost te standard koji iz godine u godinu brzo raste kod ljudi su stvorili novu vjeru u budućnost, ali i sve veću nestrpljivost što se sve to ne odvija još brže", citira Lykke na početku romana, ne bez ironije, bivšeg švedskog premijera Tagea Erlandera za jednog govora u švedskoj skupštini 1956. godine.
"Mislim da smo pomalo razmaženo društvo, stalno želimo nešto više, i materijalno, još jedan auto, još bolju kuću, ali i u intelektualnom i u seksualnom smislu. Radije ćemo ući u novu vezu nego pokušati popraviti to što već imamo. Sad imamo zaista mnogo slobode, ali pitanje je zaslužujemo li je. To je egzistencijalno pitanje. Jesmo li sretniji kad jurimo za bogatstvom ili kad uživamo u onome što imamo i poštujemo tradicijske vrijednosti", komentirala je Nina Lykke za Hrvatsku televiziju prilikom posjeta Hrvatskoj u listopadu ove godine.
"U knjizi sam opisala situacije koje se događaju oko mene, mnogo parova se rastaje, muškarci često pronalaze mlađe žene. To je stvarni život u Norveškoj, ne pretjerujem ni u jednom dijelu. I nije satira, iako su mnogi rekli da jest", rekla je Lykke tijekom razgovora za Vijesti iz kulture.
***
Krajem lipnja na Akademiji dramske umjetnosti sedam je glumica uprizorilo kako izgledaju njihove dnevne bitke s "ne smiješ", "ne možeš", "da se nisi usudila", "što ti pada na pamet". Jelena Miholjević, Nikolina Prkačin, Anja Jogunica, Dora Hasanec, Lucija Nera Đurić, Marta Lončar i Sanja Milardović tom su prilikom sve glumile istu ulogu – djevojku Kredu iz romana "Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel" Nataše Govedić, ali i pokazale kako nam književnost, već samo čitanjem, može pomoći da pronađemo naš, "vlastiti glas", jer junaci i junakinje – iako imaju svoje individualne sudbine – često utjelovljuju ono što nam je svima zajedničko.
"Sjećaš li se onog sitnog, ali zato veoma usrdnog unutarnjeg glasa koji se stalno vraćao na tvoj najosobniji užitak – strepeći da ćeš ga zauvijek zakopati, potopiti, izgubiti, spaliti ili samo ostaviti na nekoj benzinskoj crpki, kao beskorisni višak? Evo ga opet. Preskače ogradu i ulazi u stražnje dvorište, gdje tik uz živicu na podu sjede Kreda i Izak. Protagonisti."
Drugi roman Nataše Govedić počinje tako što glavna junakinja nadimka Kreda, a pravim imenom Kordelija ("ne iz 'Kralja Leara', nego iz jedne kanadske knjigu koju je mama čitala u trudnoći…"), upoznaje mladića Izaka u jednom zagrebačkom kafiću. Izak visi naopačke s grede, promatra svijet iz izokrenute perspektive, a Kreda, u tom trenutku sva zdvojna jer želi odustati od studija povijesti umjetnosti, popne se do njega i također izvrne. Tako počinje ovaj intimni roman koji ne treba miješati s ljubavnim, a s obzirom da eros nije rob konvencija, ovome romanu potrebno je devedeset dimenzija postojanja, Eskimi i feniksi, da bi ispričao priču o ozbiljnom mladiću i zaigranoj djevojci razočaranoj u visokoškolski obrazovni sustav.
Kreda Izaku odmah ispriča da je upravo pala godinu. Kako je mogla pasti godinu kad ima još puna dva mjeseca do kraja semestra? "Gle, godinu možeš pasti i ako shvatiš da si na krivom mjestu." Muči je to što profesori izgovaraju nešto u što ne vjeruju. On joj odgovara: "Ne odustaješ od faksa samo zato jer su svi ljudi i sve katedre na krivim mjestima. Nemoj da ti profesori zgade ono što baš tebe zanima. Profesori nisu fakulteti. Profesori… pronevjeritelji… proseratori… perzekutori… penalizatori... paralizatori… Nisi to ti. Nije faks njihova prćija."
No Kreda ne odustaje tako lako od razočaranja. "Nemam ništa protiv krivih mjesta. Ljudi rado glume prava mjesta na krivim mjestima. I obrnuto. To je društvena igra. I to mi je posve okej. Ali problem je ako se negdje osjećaš kao da te briše ona velika i mekana, ali jako uporna gumica. Ne kanim ostati na takvom mjestu".
Nataša Govedić, kako je objasnila prilikom gostovanja na HTV-u, napisala je roman u želji da prikaže što se događa s vrlo mladim ljudima kad se nađu na prvim životnim prekretnicama: "Da li ići u šablonu, da li ići u konvenciju ili nekim čudom raditi ono što voliš, bitka oko toga je nešto što se tiče svih generacija, ali je vrlo bitno izboriti se za to".
Izak čije ime na hebrejskom znači smijeh, ima "lice risa", boja očiju mu je tamnoplavo burna, kvarnerska, kobaltno plava, sa puno vjetrova i zlatnim iskrama. Prvo što Kreda vidi u njegovu pogledu je neomeđeni prostor, golemo prostranstvo, simetrično kretanje zraka i morskih struja. Mladić već sedam godina živi u stanu tatinih daljnjih rođaka. Njegovi su rastavljeni, prodali su stan u kojem je odrastao, našli nove partnere i sad svaki živi u svojoj udaljenoj orbiti.
Kreda je u sličnoj situaciji: živi s bakom Hanom, roditelji joj rade u dalekom Kölnu. S bakom Hanom je Izak odmah kliknuo jer joj je donio jorgovane. Zaključila je da je "njihov". Inače je sve Kredine ranije dečke zvala zbirnom imenicom dripac. Izaku je zapamtila ime, ali onda i Kredi održala dugi govor o tome da sad nikako nije vrijeme za romantiku, premlada je, još s dečkom koji je pet godina stariji, e to stvarno nije pametno, a ne treba ni dečke gledati s toliko raketica u očima.
Kreda se na prvi pogled zaljubljuje u Izaka, ali ga se upravo zato i boji više nego ijedne osobe koju je srela. Je li on neka muška sirena? Hipnotaur? Mora li se zavezati za najbliži jarbol, može i semafor? Zašto bismo ikome dozvolili pristup našim emocijama? No dok šeću gradom – a ovo je ujedno i roman grada Zagreb, ispričan iz perspektive koračanja – Kreda i Izak se polako otvaraju jedno drugome, upoznaju se kroz devedeset dimenzija intimnosti od kojih mnoge nose maštovite nazive: dimenzija čitavog jednog dana, bdijenja, krzna, nekog lijevog zanimanja, propadališta, brze i hladne rječice, crvene rupe, malih publika, sjenčanja, riganja vatre, onoga što nikome ne treba, usvojenosti, gole kože, povlačenja… Svaka od tih dimenzija zabilježena je u obliku kratkog teksta / poglavlja koje se može čitati i kao mini-esej, kako su ga uostalom čitale i glumice na lipanjskoj promociji, a potom nadomaštale vlastitim asocijacijama i iskustvima.
Kreda i Izak upoznaju se primarno razgovarajući o svemu što im padne na pamet: da je Kreda Eskimka, smatra Izak, vjerojatno ne bi radila ništa drugo nego samo buljila u polarno svjetlo. Treba imati na umu i da će polarni feniks sigurno preživjeti otapanje Arktičkog i Antarktičkog kruga, što je važno za letenje. Dok zdvaja o vlastitoj budućnosti i studiranja, Kredi padne na pamet da napravi fanzin, časopis za siromašne koji bi se dijelio u pučkim kuhinjama i ne bi imao puno teksta, nego samo slike i pokoju repliku. Neki brojevi bili bi posvećeni samo snovima, a drugi bolničkim odjelima. Zvao bi se Noćna straža, po slavnoj Rembrandtovoj slici u koju se, kaže Kreda, "može gledati kad god pomisliš da oko tebe nema ljudi".
"Ne samo da su Rembrandtovi ljudi prisutni, jedni za druge i jedni s drugima, nego jedino od njih i sastavljeni. Baš se na toj slici vidi i koliko je noć gostoljubivija od dana. Po danu su svi negdje na bojištima. Tek po noći susrećemo one s kojima stvarno želimo biti."
Na kraju romana "Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel" nalazi se jedan od Kredinih fanzina; njegovo posebno izdanje gdje svoje vizualne radove na temu vremena, ne onog od devet do pet (firma) ni onog od nula do dvadesetičetiri (supermarket), izlaže dvadeset umjetnika, okupljenih oko protagonistice. Ovaj likovni dodatak "likovnom romanu", objašnjava autorica, posebno je namijenjen čitateljima koji si žele izgraditi mali balkon-vrijeme ili vrt-vrijeme, kao i čitateljicama koje u prostoru svoje imaginacije nemaju potrebu dizati zidove između slike i teksta. Slike vremena u današnjem "vremenu slike" pojavljuju se i kao dokaz da ni vrijeme ni slike nisu potrošeni.
Ovakav završetak romana neobičan je možda za hrvatsku književnost, ali ne i za Natašu Govedić. Slično je učinila u prvom romanu, "Kako zavoljeti morskog psa" (Sandorf, 2021.), a njezina zaigranost vidljiva je i u njezinoj prvoj zbirci poezije "Zlice i vilice" (Fraktura, 2022.), knjigama za djecu ("Čarozapisi", 2010.; "Mrežir", 2013.; "Zmajir", 2015,), čak i stručnoj literaturi, primjerice knjizi "Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika" (Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, 2022.). Samu je sebe u biografiji za ovaj roman opisala kao književnicu i čitateljicu, kritičarku i urednicu, nastavnicu i učenicu.
Predstavljajući nedavno jednu zbirku poezije, Nataša Govedić rekla je kako najviše voli neproničnu poeziju, onu za koju ne može (lako) pronaći ključ da bi ušla u njezin svijet. Takav je pomalo i ovaj njezin roman – nije neproničan, ali je čitatelju potreban poseban ključ. Istodobno je eksperimentalan, dijelom u grafičkom prikazu na koji polaže veliku važnost (fanzin na kraju romana), dijelom strukturno jer je sazdan od mini-eseja, devedeset dimenzija. Eksperimentalna su i imena glavnih junaka: Izakovo ime zvuči starozavjetno, što možda upućuje na to da je "stara duša", Kreda je pak simbolički netko zaigran jer čemu kreda služi nego igri – da iscrtamo život na ploči, zidu ili asfaltu.
"Eskim na feniksu" odaje Natašu Govedić kao teatrologinju i pjesnikinju – možda kao pjesnikinju teatra, možda kao teatrologinju poezije; u svakom slučaju roman bi se lako mogao uprizoriti u kazalištu. Na pozornici grada, u vremenu postcovida, događa se najvažnije bolest svijeta – ljubav.
Podijeli na Facebook
