Piše Tanja Tolić
“Kad u subotu izlazim iz kuće, ustanovljavam da je dan izrazito sunčan. Prvi dan da ima sunca i da nema moje majke“, tim riječima proslavljeni redatelj Pedro Almodóvar (1949.) započinje priču "Posljednji san", jednu od dvanaest pripovijetki u njegovoj zbirci istoimena naziva. Zbirku je, među prvima u svijetu, objavila Naklada Ljevak u izvrsnom prijevodu Željke Somun: Almodóvar je ovu knjigu, koju sam naziva "rascjepkanom autobiografijom", objavio ove godine, a engleski prijevod, primjerice, bit će objavljen tek 2024. godine u rujnu.
"Više no jednom ponudili su mi da napišem autobiografiju i svaki sam put odbio, nudili su mi isto tako da moju biografiju napiše netko drugi, no i dalje se ježim pri pomisli na knjigu koja bi u cijelosti govorila o meni osobno. Nikad nisam pisao dnevnik, kad sam i pokušao nisam odmaknuo dalje od druge stranice; ova knjiga stoga predstavlja moju prvu proturječnost", piše u uvodu zbirke filmski redatelj, scenarist i producent, uz Buñuela kultno ime španjolskog i svjetskog filma.
Njegov filmski opus sastoji se od dvadeset četiri filma. Osvojio je sve važne međunarodne filmske nagrade među kojima se ističu dva Oscara, dva Zlatna globusa, Zlatni lav, dvije nagrade festivala u Cannesu i šest nagrada Goya. Sada ga prvi put upoznajemo i kao književnog pripovjedača, iako je još kao dijete znao da je pisac. "Moja literarna vokacija bila mi je neupitna, jedino nisam bio siguran vrijedi li to išta."
Ove je, dosad neobjavljene priče, uz mnoge druge ondje nagomilane, u svojem uredu držala Lola Garcia, njegova pomoćnica. Skupila ih je izvadivši ih iz nekoliko različitih starih plavih mapa koje je spasila iz kaosa njegovih uzastopnih preseljenja. Almodóvar u uvodu otkriva da ih nije čitao sve otkako ih je napisao – a neke od njih napisao je prije više od pola stoljeća. "S dobrim osjećajem za mjeru, Lola je probrala nekoliko tekstova, da vidi što ću reći kad ih pročitam."
Pokazalo se da su te priče dopuna njegova kinematografskog rada: ponekad su mu služile kao trenutačni odraz onoga što je proživljavao, pa su mnogo godina poslije završile pretočene u filmove ("Loš odgoj", neke scene iz filma "Bol i slava") ili će, dodaje, to tek biti. Zbirka tako svjedoči o uskoj povezanosti između onoga što Almodóvar piše, onoga što snima i onoga što proživljava. Iako na početku knjige kaže da nikad nije bio sposoban pisati ni dnevnik, u "Posljednjem snu" ipak postoje četiri teksta koja dokazuju suprotno: tekst o smrti njegove majke, onaj o posjetu Chaveli Vargas u Tepoztlanu, pa kronika ispraznog dana i "Loš roman".
"Posljednji san" prvi je dan kad Almodóvar postaje siroče – tih pet stranica, smatra, među najboljima su koje je dosad napisao. "To ne znači da sam veliki pisac, značilo bi da sam, recimo, uspio napisati barem dvjesto stranica takve kvalitete. Da uzmognem napisati 'Posljednji san', morala mi je umrijeti majka", piše redatelj. Dirljiva priča o posljednjim trenucima njegove majke otkriva nam da je upravo majka od Almodóvara stvorila pripovjedača: naučio je od nje, kaže, nešto vrlo bitno za svoj posao, razliku između fikcije i stvarnosti, i to da stvarnost treba biti upotpunjena fikcijom kako bi život bio lakši. Majka je, naime, u jednom razdoblju života susjedima čitala pisma koja su dobivali. Almodóvar, dječak, uočio je da majka izmišlja dok čita: lagala je kako bi usrećila susjede.
"Ljudi misle da su djeca razonoda za jedan dan. Ali to potraje. Dugo", govorio je Lorca. Ni majke nisu samo za jedan dan, dodaje Almodóvar. I ne trebaju činiti ništa naročito da budu bitne, važne, nezaboravne, naše učiteljice.
U preostalih jedanaest priča Almodóvar nam otkriva svoje duboko prisutne opsesije: mračno doba školovanja, slavlje humora, svoj umjetnički razvoj, neugodnu stranu popularnosti ili utjecaj fikcije na život. Nudeći višestruke slojeve čitanja, "Posljednji san" ustvari je katalog načina pripovijedanja i otkriva nam pisca koji je potajice iznjedrio izuzetno književno djelo.
***
"Suosjećanje je nestabilna emocija. Treba se pretvoriti u djelovanje, inače blijedi. Pitanje je što učiniti s probuđenim osjećajima, sa znanjem koje nam je preneseno. Ako netko osjeća da 'mi' tu ništa ne možemo učiniti – ali tko smo to 'mi'? – kao što ni 'oni' tu ništa ne mogu učiniti – ali tko su to 'oni'? – onda ljudima postaje dosadno, postaju cinični i apatični." Ovim citatom Susan Sontag ("Obaziranje na bol drugih", 2004.) nagrađivana finska spisateljica i autorica dokumentarnih filmova Elina Hirvonen otvara svoj roman "Kad ponestane vremena" koji je u vrsnom prijevodu Borisa Vidovića objavila Naklada Ljevak.
Već na drugoj stranici romana doznat ćemo koliko je suosjećanje nestabilno. U Helsinkiju je 27-godišnji Aslak Anttila pucao na prolaznike s krova Lasipalatsija vjerojatno ukradenom poluautomatskom puškom. U pucnjavi je poginulo dvoje ljudi, a troje ih je ranjeno. Pedeset osmogodišnja Laura, koja na fakultetu predaje o klimatskim promjenama, njegova je majka. Nikada nikome neće o tom osjećaju pričati, pa ni suprugu Eeriku. "To je zbog stida. Sigurna sam da je to u potpunosti i neopozivo pogrešno. Roditeljima je obično dozvoljeno da budu zabrinuti za svoje dijete samo onda kad se dijete nađe u ulozi žrtve."
Aslak je psihički labilan i bolestan student filozofije i ekologije, bez prijatelja i sociopatskoga ponašanja, pod utjecajem libijske djevojke koju je upoznao na internetu. Njegovi roditelji Laura i Eerik to ne znaju, no redovito se događa da Aslak, kad ga pozovu da ih posjeti, obeća da će doći, ali ne dođe. Njih se dvoje pretvaraju da su razočarani i planiraju novi sastanak, osjećaju krivicu što im je na koncu laknulo. Susreti s Aslakom komplicirani su i naporni.
Kad Laura nastoji sve prepustiti Aslaku, kad ne plati njegove račune, on joj se tjednima ne javlja i na kraju postane tako zabrinuta da uzme sve njegove račune i plati ih. O tome ne govori Eeriku. On pak misli da se Laura prema Aslaku ponaša kao prema djetetu i da je zato i postao takav, poput ptića koji je narastao i ostao u gnijezdu i ne zna kako bi poletio.
Četvrti krak u obiteljskoj dinamici čini kći i sestra Aava. Laura je na nju ponosna jer je u stanju otići bilo kamo i bilo gdje se snađe. "Aava je bolja verzija mene. Ona radi važne stvari po svijetu i živi onakvim životom za koji sam ja godinama mislila da ću ga jednog dana živjeti. Aava ne mora ni s kim pregovarati oko svojih odluka, ona ne zna kakav je to osjećaj kad ti strast splasne. Kad se vrati kući, ona može zatvoriti vrata i šutjeti, može otići kad god to poželi i sama tugovati zbog svojih problema."
No nije tako. Aslak je mnogo puta slao sestri uznemirujuće poruke. Prvo ih je sve čuvala. Zvala je policiju i psihijatrijsku bolnicu, terapeuta kojemu je Aslak nekad davno odlazio, objasnila im situaciju i pitala što bi trebalo učiniti. "Ništa", odgovarali su. "Ako nema drugih indikacija." "Ako on sâm ne želi da mu se pomogne." "U ovoj situaciji ne možemo ništa učiniti." Na kraju bi se Aslak javio. Tada se doimao kao da nikada nije ni poslao neku poruku, kao da je baš sve sasvim po starom. Htio je razgovarati o glazbi ili o politici koju je pomno pratio. I tako je sve ono ranije postalo san, njezina vlastita fikcija koja je samo njoj bila istinita.
Donosimo li odluke sami, svjesno, pod utjecajem ideologija, pod utjecajem drugih pojedinaca, pod utjecajem odgoja, pod utjecajem genetike i nagona… Ima li svijet u kojem živimo šanse? Može li se okončati klimatska kriza? Može li se promijeniti narcistička kultura? Koja su nam sredstva dopuštena? Što kada nam je bliska osoba s "prave" strane nišana? Što kad ponestane vremena? Upravo se tim pitanjima bavi ovaj izvanredan i potresan roman.
Elina Hirvonen studirala je na Sveučilištu za umjetnost i dizajn u Helsinkiju te na Sveučilištu u Turkuu. Romani su joj prevedeni na brojne jezike. Liesl Schillinger pohvalila je njezin prvi roman "Että hän muistaisi saman" (2005.) na naslovnici The New York Times Book Reviewa, a djelo je dobilo pozitivne kritike i u The Independentu, The Guardianu, The Financial Timesu i The Globe and Mailu. Dobitnica je nagrada Kalevi Jäntti (2010.) i nagrade finskih srednjoškolaca Nuori Aleksis (2016.), a ušla je i u uži izbor nagrada Finlandia i Debut Prize. Za svoj prvi dugometražni dokumentarac "Paradise: Three Journeys in this World" (2007.), film o migracijama iz Afrike u Europu, dobila je nekoliko nagrada na međunarodnim festivalima diljem svijeta.
Podijeli na Facebook
