Piše Tanja Tolić
Marco Carrera do svoje je četrnaeste godine bio mnogo niži od svojih vršnjaka, zbog čega mu je majka Letizia nadjenula najutješniji mogući nadimak, kolibrić, naglašavajući time kako Marca osim dimenzija s tom dražesnom ptičicom povezuje upravo i ljepota, a i brzina: fizička, zamjetna doista, koja će mu koristiti u sportovima, i umna, dokazana ponajprije u školi i u društvenom životu. Njegov otac Probo, međutim, odveo ga je u Milano na eksperimentalni tretman na bazi hormona, nakon kojeg je dosegao normalnu visinu. U osam mjeseci Marco je narastao gotovo šesnaest centimetara.
No ime, nadimak, pokazalo se sudbinom. Marcu, u godinama koje će doći, nije toliko trebala brzina, koliko jedna druga osobina kolibrića. "Ti si kolibrić jer kao kolibrić ulažeš svu svoju energiju da bi ostao na mjestu. Sedamdeset zamaha krilima u sekundi da bi ostao tu gdje već jesi. Izvrstan si u tome. Uspijevaš se zaustaviti u svijetu i u vremenu, uspijevaš zaustaviti svijet i vrijeme oko sebe, ponekad se čak uspijevaš vratiti u vremenu i pronaći ono izgubljeno, baš kao što kolibrić može letjeti unatrag." Marco Carrera, "kolibrić", postao je čovjek gotovo nadnaravne sposobnosti da očuva mirnoću usred kaosa u svijetu koji se neprestano mijenja.
Emocionalni udarci samo su se redali: gubitak sestre, prestanak komunikacije s bratom, briga o ostarjelim i bolesnim roditeljima koji se nikad nisu voljeli, problem jedne imaginarne žice koja se zakvačila za leđa njegove kćeri između njezine treće i šeste godine, odgajanje unuke i ono možda najtegobnije, cjeloživotna zadaća – pažljivo balansiranje između dvije žene koje su mu obilježile život: jednu voli, drugoj je odan jer smatra da tako treba biti.
Prva je Luisa kojoj od djetinjstva piše pisma, ljubav njegova života koje se odrekao u ime samonametnute kazne za nesreću koju nije skrivio: nikad nisu vodili ljubav i zakleli su se da nikad neće. Druga je njegova supruga Marina koja je, paradoksalno, bila sretna jedino dok je mogla živjeti u žalosti; bez žalosti je, zbog prirode svojeg poremećaja, bila osuđena neprestano lagati.
Može li “kolibrić” mahanjem krila zaustaviti takav svijet, usporiti napredovanje nesreće? Za odgovor ćete morati pročitati roman “Kolibrić” (Naklada Ljevak, prijevod Ita Kovač) talijanskog pisca Sandra Veronesija, tek drugog autora u povijesti kojem je uspjelo dva puta osvojiti prestižnu talijansku nagradu Strega. Prvi put ju je dobio za roman "Tihi kaos" koji je Naklada Ljevak objavila 2021. godine u prijevodu Tatjane Peruško.
Sandro Veronesi, rođen u Firenci 1959. godine, talijanski je romanopisac, esejist i novinar. Nakon što je diplomirao arhitekturu na Sveučilištu u Firenci, odlučio se za karijeru pisca. Prvu knjigu, zbirku poezije "Il resto del cielo" objavio je 1984. godine, a potom je napisao još devet romana, tri knjige eseja, jedan kazališni komad, brojne scenarije. Za svoj roman "La forza del passato" (2000.) osvojio je nagradu Viareggio i nagradu Campiello, a prema njemu je snimljen i istoimeni film. Filmovi su snimljeni i prema njegova dva velika hita: romanima "Tihi kaos" i "Kolibrić".
Njegov roman "Kolibrić" već sad nazivaju klasikom: u pitanju je nelinearna priča složene strukture, saga o firentinskoj obitelji od 60-ih godina 20. stoljeća naovamo, koja kombinira mnoštvo pripovjednih stilova, citata, poveznica i pastiša. Iz kompleksne priče što govori o patnji, sreći, gubitku, ljubavi i nadi, poput svjetionika u oluji života, izranja lik Marca Carrere, oftalmologa i bivšeg kockara, čovjeka na kojeg se dobro može primijeniti maksima nizozemskog filozofa Arnolda Geulincxa Ubi nihil vales, ibi nihil velis, "gdje ništa ne vrijediš, ništa ne možeš htjeti". U Marcovu životu kao najveći izazov pokazat će se upravo sposobnost razlikovanja situacija u kojima ništa ne vrijedi i u kojima nekome jako vrijedi, a potpuno neočekivano u tome ćemu – iako je cijeli život “opkoljen psihoanalitičarima, a svi oko mene i dalje su patili kao životinje” – pomoći upravo jedan psihoanalitičar.
Oftalmolog će se, da bi preživio i izdržao, morati čitavoga života baviti i pitanjima optike, odabrati pravi kut gledanja i, naravno, pogled. “Svakog nas dana pogode stotine pogleda. Mi također pogledom pogodimo stotine ljudi. Većinom nitko na to ne obraća pozornost: ne primjećujemo da nas netko gleda, drugi ne primjećuju da ih mi gledamo. Zbog toga se ne događa ništa, ti pogledi ne dovode do posljedica, ali nema nikakva razloga da im pridajemo manju težinu od onih koje sam malo prije spomenuo. (…) Ne, ne postoje važni i manje važni pogledi: u trenutku u kojem poleti, svaki je pogled neko uplitanje i samo splet okolnosti, dakle slučaj, dovodi do njegovih posljedica.”
***
Jedan će dječak, kad mu opet zaprijete dječaci iz škole, zaboraviti na tri pravila svoje majke: ako te slijede, pobjegni nekamo gdje je puno ljudi; ne razgovaraj sa strancima i ne ulazi u tuđe domove; nije važno što se dogodi, uvijek se vrati kući. Umjesto toga, sakrit će se u pčelinjak i zabosti prste u teglicu s medom upravo kad se pčelar pojavi na vratima.
Ratne su godine, Austrija se upravo priključila Njemačkoj, u slovenskim trgovinama nema čokolada, marmelada i bombona, ništa od obećanja zbog kojih je mali, Karl, uvjeren da vojnici sa sobom u rat nisu ponijeli oružje nego vreće pune šećera. Kad je pčelar dječaku spasio život, sutradan mu se došla zahvaliti njegova majka slikarica. Da mu se oduži, ponudi mu da će oslikati košnice, kako bi se pčele znale vratiti kući.
Dječak je kopile i nema prijatelja. Sviđa mu se pčelar koji ga uči svim pravilima i navikama pčelinjih obitelji: već zna uzeti saće iz košnice, provjeriti imaju li pčele dovoljno hrane, zašto se pepeo prosipa po snijegu oko košnica, i sve ga zanima – zašto pčele ne vole dim, je li istina da ne vide crvenu boju i kako uopće uhvatiti roj. No kad nacisti krenu prebrojavati Židove, netko će biti prisiljen izdati pčele, a netko pčelara…
Tako počinje dirljiva, stilski rafinirana priča “Pčelinja obitelj” po kojoj je slovenska spisateljica Anja Mugerli nazvala i svoju zbirku priču koju je lani, u prijevodu Anite Peti-Stantić, objavila Naklada Ljevak. Anja Mugerli (1984.) diplomirala je slovenistiku, a magistrirala izvedbene studije i kreativno pisanje. Objavila je zbirku kratkih priča "Zelena fotelja" (2015.) i roman "Spovin" (2017.), koji je bio nominiran za Nagradu Kresnik i predstavljen 2019. na festivalima debitantskih romana u Budimpešti i Kielu. Kratke su joj priče prevedene na hrvatski, srpski, makedonski, engleski, njemački, francuski, mađarski i litavski, a njezina zbrika "Pčelinja obitelj", koja se sastoji od sedam pripovijedaka, dobila je Europsku nagradu za književnost 2021. godine.
I druge priče u zbirci ispričane su istančano, ispoliranog su stila i jezika, bez viškova, uvijek s daškom bajkovitosti: u "Ljubiteljici jabuka" jedna će mlada žena, nesretna a da još nije u braku, slušati o običaju da djevojke svoje buduće muževe biraju pogledom u zrcalo; u "Karnevalu" pripovjedač se prisjeća oca kojeg je zvao Saša, bili su poput dva brata, potucali su se po šumi, izrađivali sablje od grana lijeske i igrali se da su vitezovi – Saša je bio seoska luda; u "Cipelama" upoznajemo postolarsku obitelj i doznajemo kako su jedne ukradene cipele zamijenile ukradenu ljubav; u "Pirti" djevojčici Lidiji nedostaje bolesna majka, a u šumi jednom vidi dugokosu ženu u dugačkoj haljini ispod koje joj vire naopako okrenuta stopala – mitsko biće krivopetu; u "Crvenom pijetlu" doznajemo za obred umivanja i zavijanja lubanje koji služi tome da zemlja ne izbaci novog mrtvaca, a u posljednjoj, "Jezeru", autorica pripovijeda o legendi koja kaže da su jezero stvorili bogovi i da je njegova voda zato ljekovita…
"Anja Mugerli je, tematizirajući specifičnosti slovenske kulture, uspjela stilski besprijekorno postaviti univerzalna pitanja koja sežu preko granica naše države, kulture i jezika, pa čak i vremena. Zbog toga je dobila nagradu Europske unije za književnost za 2021. godinu i zato je zbirka još aktualnija", napisala je o zbirci Sanja Podržaj za e-portal Koridor – raskrižja umjetnosti.
Podijeli na Facebook
