Piše Tanja Tolić
Jednog četvrtka poslijepodne, u kolovozu 2013. godine, Raynor Winn i njezin suprug Moth krenuli su iz Mineheada u Somersetu na putovanje dugačko 1014 kilometara. Raynor je u tom trenutku imala pedeset, a Moth pedeset i tri godine, i upravo su suočio sa smrtonosnom dijagnozom: nakon šest godina posjeta liječnicima zbog neizdrživog bola u ramenu i ruci, ispostavilo se da boluje od kortikobazalne degeneracije (KBD) za koju nema lijeka. Jedini dom koji su imali, šator, bio je složen u naprtnjači koju je Moth nosio na leđima.
Sve što su imali – kuću i veliko imanje – izgubili su u bizarnom okretu sudbine: Moth je, naime, na nagovor dugogodišnjeg bliskog prijatelja Coopera uložio ušteđevinu u jednu od njegovih tvrtki. No kompanija je propala ostavivši za sobom neplaćene dugove. S vremenom, Cooper je počeo ustrajavati da su Raynor i Moth, s obzirom na strukturu cijelog posla, bili dužni podmiriti dio nastalih dugova. Par je bio uvjeren da nemaju nikakvih obveza što se tiče dugova – i u tome su bili u pravu – no tri godine poslije, nakon iscrpljujuće sudske parnice u kojoj su se morali sami braniti jer nisu imali novca za odvjetnike, sud je presudio da moraju platiti Cooperove dugove. Na vrata su im zakucali ovrhovoditelji: preko noći su izgubili sve što su posjedovali i postali beskućnici.
Dok su očajavali pod stubama, skrivajući se u kući od ovrhovoditelja, Raynor je pogled pao na knjigu "Šetnja od pet stotina milja" Marka Wallingtona koji je u svojim dvadesetima godinama propješačio Stazu duž jugozapadne obale. Odluku je donijela impulzivno: zašto ona i Moth ne bi krenuli istim putom? Dom više nisu imali, a uz 280 tisuća registriranih beskućnika u Velikoj Britaniji imali su male šanse za socijalni smještaj. Nisu imali ni posao ni novca za život. Većinu onoga što su zaradili u prethodnih godinu dana, ugošćujući turiste na svom imanju, potrošili su za suđenje. Na računu im je ostalo samo 320 funti, no dobivali su četrdeset osam funti svaki tjedan u povratu poreza. Mogli su od toga preživjeti.
Tako počinje potresna autobiografska knjiga Raynor Winn, "Staza soli", koju je upravo objavila Naklada Ljevak u prijevodu Vedrana Pavlića. Kad ih je zadesila nesreća, Raynor i Moth bili su u braku trideset i dvije godine. Upoznala ga je kad je imala osamnaest godina i iako je Raynorina majka kćer usmjeravala da se uda za sina bogatog veleposjednika, Raynor se ni sekunde nije premišljala: Moth je bio prva osoba ikad koja joj je rekla da je voli, bio je osoba s kojom je mogla razgovarati, čovjek s kojim će urediti oronulu farmu, obnoviti svaki njezin zid, svaki kamen, brinuti se za povrće, kokoši i dvoje djece, sagraditi ambar za goste kako bi mogli plaćati račune. Dok su se drugi bračni parovi, njihovi prijatelji, razočarano razilazili, njezin i Mothov odnos postajao je sve dublji: i dalje joj je bio najbolji prijatelj i sugovornik, taj čovjek koji je u naprtnjaču, na putovanje za koje je bilo pitanje može li ga uopće fizički izdržati, spakirao jednu jedinu knjigu: tanki primjerak "Beowulfa" u prijevodu Seamusa Heaneyja.
Oboma im je bilo jasno da je to pješačenje bijeg, ali možda i prilika da se oporave od šokova i dobro razmisle, u ta tri ljetna mjeseca, kakva će im biti budućnost. "Cijela mi je ideja djelovala tako idilično. U to vrijeme nisam znala da je Staza duž jugozapadne obale nemilosrdna, da usponi ukupno iznose gotovo kao četiri Mt. Everesta, da bismo trebali hodati 1014 kilometara po stazi često širokoj samo tridesetak centimetara, spavati u divljini, živjeti u divljini, suočavajući se istodobno sa svim bolnim događajima koji su nas doveli do tog trenutka, do skrivanja. Samo sam znala da bismo trebali hodati. A sad više i nismo imali izbora", piše Raynor Winn u knjizi.
I tako su se u ljeto 2013. godine pridružili odmetnicima, lutalicama i skitnicama, kako god zvali beskućnike. "Svi koji pišu o kampiranju u prirodi uvijek ističu da nije samo riječ o formalno protuzakonitoj aktivnosti u Engleskoj i Walesu nego i da je važno, ako već i odlučite tako spavati, kampirati daleko od javnih mjesta, podignuti šator kasno navečer i otići rano ujutro te nikad ne ostaviti nikakav trag za sobom." Već na prvoj dionici puta Raynor i Winn susret će se s predrasudama prema beskućnicima: svaki put kad bi iskreno odgovorili na pitanje odakle im toliko vremena za pješačenje, ljudi bi im zgroženo, i sa strahom, okretali leđa.
No to iskustvo beskućništva na kraju će im pomoći. Nakon što su u dva ljeta – prezimili su kod strankinje dobroga srca – uspjeli proći Stazu duž jugozapadne obale, Raynor je za časopis Big Issue anonimno, kao beskućnica, opisala njihovo iskustvo. Potom je članak proširila u knjigu: napisala ju je za samu sebe, ali najviše za Motha. Bio je to dar: veliko ljubavno pismo suprugu, a možda i podsjetnik jednog dana kad zbog bolesti počne gubiti pamćenje. Roman je pročitala njihova kći i predložila majci da ga ponudi izdavačima.
Nisu imali nikakvih kontakata, naprosto su gugali literarne agente, pisali im i na kraju završili na sastanku u nakladničkoj kući Penguin. Raynor je odmalena sanjala da postane spisateljica i na hrbatima svojih knjiga ima ilustraciju pingvina (logo nakladničke kuće Penguin, op. a.). Tako je 2018. godine objavljeno prvo izdanje knjige "Staza soli".
"Staza soli" uskoro je dospjela na šesto mjesto najprodavanijih knjiga Sunday Timesa i odmah postala bestselerom. Prodana je u više od milijun primjeraka, osvojila brojne nagrade i bila nevjerojatnih osamdeset tjedana na popisu bestselera Sunday Timesa. Njezin nastavak iz 2020. godine, "Divlja tišina", također je bio bestseler Sunday Timesa. U njemu Raynor Winn opisuje kako su im pješačenje i knjiga koju je napisala promijenili živote. Ti su memoari prožeti meditacijama o prolaznosti, povjerenju, značenju doma, održivoj poljoprivredi i važnosti dubokog angažmana u prirodi. Treći nastavak "Tragovi na tlu" iz 2022. zadivljujuća je priča o prirodi i linijama koje dijele i oblikuju zemlju i ljude, a upravo je u tijeku snimanje filma "Staza soli" s Gillian Anderson i Jasonom Isaacsom u glavnim ulogama. Režiju potpisuje Marianne Elliott, kazališna redateljica, dobitnica nagrada Tony i Olivier, u produkciji BBC Film.
***
Dok je radio kao novinar Jutarnjeg lista, Drago Hedl je 2014. godine u Osijeku razotkrio stravičan slučaj: aferu podvođenja djevojčica od 13, 14 i 15 godina iz tamošnjeg Doma za odgoj djece i maloljetnica. Korisnici njihovih "usluga" bili su ugledni pripadnici poslovnog i javnog života grada na Dravi. Njihov identitet nikad javno nije otkriven, protiv njih nije vođen nikakav istražni postupak. Prekaljenom novinaru, koji nažalost nije uspio izboriti pravdu, ostala je, čini se, samo književnost: na temelju stvarnog događaja Hedl je napisao tri kriminalistička romana – "Izbornu šutnju" (2014.), "Ispovjednu tajnu" (2015.) i "Kijevsku piletinu" (2019.) – koje je Naklada Ljevak objedinila u jednu knjigu i nedavno objavila kao jedinstvenu trilogiju pod nazivom "Šutnja".
Neposredan povod za novo izdanje istoimena je visokobudžetna televizijska serija koju je prema Hedlovim romanima režirao Dalibor Matanić, a nastala je u suradnji HRT-a i producentske kuće Drugi plan. Nakon premijere na HRT-u televizijska serija "Šutnja" prikazana je, među ostalim, i na platformi HBO Europe, a obje sezone serije moguće je pogledati na platformi HBO Max, dok je na platformi HRTi moguće pogledati drugu sezonu, originalno emitiranu u listopadu ove godine. Televizijski gledatelji seriju pamte po vrsnoj režiji Dalibora Matanića, ali i iznimnim glumačkim ostvarenjima ukrajinskih i hrvatskih glumica i glumaca (Ksenija Mišina, Sandra Lončarić, Goran Bogdan, Leon Lučev, Darko Milas, Zlatko Burić i drugi). Prva sezona "Šutnje", osim u Osijeku, snimana je i u Kijevu neposredno prije ruske agresije, a Drago Hedl u prvoj je sezoni čak odigrao i malu ulogu.
Novinar i književnik, rođen 1950. godine u Osijeku, danas je u mirovini i kolumnist je portala Telegram. U lanjskom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, koji je s njim vodio novinar Ivica Nevešćanin, prisjetio se mučne priče o najranjivijoj skupini djece, onima koji nemaju roditeljsku zaštitu, koji su prepušteni društvenoj skrbi, a ta društvena skrb, na žalost, nije se pokazala na visini. "Djevojčice su bile podvođene, a za svoje usluge dobivale su kutiju Marlbora, bonove za mobitel ili naprosto 50 kuna." Dodao je da je njemu cijela ta priča bila osobito mučna zbog toga što je Jutarnji list procjenjivao treba li izići s imenima osoba koje su koristile usluge tih djevojčica. Redakcija je odlučila da se ne izlazi s imenima, uvjerena da bi izgubila sudske sporove.
"To je bila moja osobna novinarska frustracija jer pravdu nismo istjerali do kraja, jer se stvarnim negativcima za to što su činili nije dogodilo ništa. Osjetio sam potrebu da tu frustraciju pokušam riješiti na način da te osobe kaznim u romanima koje sam napisao. One su sve personificirane u ulozi Ivana Horvatića, kojeg sjajno igra Leon Lučev, jednog beskrupuloznog političara koji ima visoke političke ambicije, kojemu se ostvaruju politički planovi, a s druge strane je uključen u strašne, mračne stvari", rekao je Hedl u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.
U romanima slučaj istražuju inspektor Vladimir Kovač i novinar Stribor Kralj. Prvi roman, "Izborna šutnja", vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova i bešćutnog društva koje ne pokazuje ni trunku empatije prema nemoćnima. Drugi roman, "Ispovjedna tajna", počinje anonimnim psihopatom koji uhodi mladu djevojku: kad djevojku pronađu mrtvu, ono što izgleda kao prometna nesreća uskoro se pretvara u zamršenu urotu čiji korijeni sežu desetljećima unatrag.
"Novinari, suci, policija i crkva upleteni su u uzajamne ucjene, interesne veze i zavjere šutnje, a preko nekadašnje crte bojišta caruje novo, kriminalno bratstvo-jedinstvo. Ako Šveđani imaju Millennium trilogiju Stiega Larssona, Hrvati će uskoro dobiti Osječku trilogiju Drage Hedla", napisao je o knjizi novinar i književnik Jurica Pavičić.
U trećem, završnom romanu trilogije, "Kijevskoj piletini", čitatelj prati iste glavne junake: policajca Vladimira Kovača i novinara Stribora Kralja. Isti je i glavni negativac, kao i niz sporednih likova, od srpskih mafijaša, beogradskih novinarki, slavonskih svećenika do osječkih tinejdžera i tinejdžerki. Radnja "Kijevske piletine" počinje praktički netom nakon svršetka "Ispovjedne tajne", no u završnom romanu Drago Hedl blago mijenja žanrovski model. Ako je u prva dva romana dominantni žanrovski kod bio onaj whodunnit krimića, s trećim romanom trilogija se preusmjeruje prema političkom trileru, a radnja dodatno internacionalizira fabularnom linijom koja se zbiva u nemirnoj Ukrajini.
Osim trilogije "Šutnja", Hedl je objavio i romane "Donjodravska obala" (2013.) i "Vrijeme seksa u doba nevinosti" (2018.). Za "Donjodravsku obalu" dobio je nagradu Kočićevo pero (2014.), a Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku ambijentalno je, u režiji Zlatka Svibena, izvelo 2019. godine istoimenu predstavu. Romani "Izborna šutnja" i "Ispovjedna tajna" prevedeni su na talijanski jezik i objavljeni u izdanju Marsilije (2017. i 2019.), nakladničke kuće iz Venecije. "Izborna šutnja" objavljena je i u ediciji Passione Noir (2019.) u izdanju GEDI – Gruppo, iz Rima. Hrvatski radio u Dramskom programu izveo je dramatizaciju svih triju romana krimi-trilogije. Hedl je i dobitnik književne nagrade "Slavko Kolar" za najbolju satiričnu priču (2022.). Njegova publicistička knjiga "Glavaš, kronika jedne destrukcije", objavljena 2010., dobila je pak nagradu za najbolje publicističko djelo Jutarnjeg lista u toj godini. Također, za istraživački novinarski rad dobio je nekoliko svjetskih i domaćih nagrada, a Hrvatsko novinarsko društvo dodijelio mu je Nagradu "Otokar Keršovani" za životno djelo (2015.).
Podijeli na Facebook
