Priča sedma: Zla zmija

POSLJEDNJA PRIČA O ZMIJAMA temelji se na priči iz Đatake. Ona zorno pokazuje kako “biti brižan” ne znači uvijek biti krotak, blag i pasivan.

Zla zmija živjela je u šumi nedaleko od sela. Bila je otrovna, zla i okrutna. Znala bi ugristi ljude iz čiste zabave. Kako je s vremenom starila, počela se pitati što se događa zmijama nakon smrti. Cijeli svoj siktavi život potratila je prijeteći drugima, ne mareći za religijska načela. E, sada ju je to počelo zanimati.

Nedaleko od njezine špilje, na vrhu brda, živjela je sveta zmija. Svi sveti ljudi žive na vrhovima planina ili brda, pa i svete zmije. Nitko nikada nije čuo da svetac živi u močvari.

Jednoga dana zla zmija odlučila je posjetiti svetu zmiju. Navukla je kišni ogrtač, a na glavu stavila tamne naočale i šešir da je nitko od prijatelja ne bi prepoznao. Dopuzala je do vrha brda na kojem se nalazio samostan u kojem je živjela sveta zmija. Došla je usred propovijedi. Sveta je zmija sjedila na kamenu okružena stotinama zmija koje su je napeto slušale. Zla zmija dopuzala je do ruba mnoštva i počela slušati. Što je duže slušala, to joj je predavanje postajalo sve smislenije. Najprije je shvatila učenja, ona su je nadahnula i konačno se preobratila. Nakon propovijedi uspela se k svetoj zmiji. Sva uplakana priznala je mnoga zlodjela koja je počinila i obećala da će odsad biti sasvim nova zmija. Zavjetovala se ispred svete zmije da nikada više neće ugristi čovjeka. Bit će dobra i brižna. Dobru će učiti i druge zmije. Izlazeći iz samostana, čak je ostavila milodar (naravno, dok su je svi mogli vidjeti).
Iako zmije mogu pričati s ostalim zmijama, ljudima to zvuči kao jedno te isto siktanje. Zla zmija, ili nekoć zla zmija, nije ljudima mogla reći da je postala mirotvorac. Seljaci su je i dalje izbjegavali, iako su se počeli pitati zašto na tako vidljivom mjestu na prsima, nosi bedž Amnesty Internationala. Onda je jednoga dana jedan seljak, slušajući neku pjesmu sa svog iPoda počeo plesati, točno pokraj zle zmije. Nije ga ugrizla, samo mu se blago nasmiješila.

Otada su seljaci shvatili da zla zmija više nije opasna. Prolazili bi pokraj nje potpuno bezbrižno, dok je ona izvan svoje rupe meditirala u položaju lotosa. Tada su neki nestašni dječaci iz sela počeli zadirkivati zmiju.
“Hej, mršavko!” dovikivali su joj s primjerene udaljenosti. ”Pokaži nam zube ako ti je ostao još koji! Ti si najobičniji crv, sramota svoje vrste!”
Nije joj se svidjelo što je nazivaju mršavkom, iako je bilo istine u tom opisu. Ali kako će se braniti? Zavjetovala se da više neće nikoga ugristi.
Kada su klinci vidjeli da zmija ne reagira na provokacije, osokolili su se i počeli je gađati kamenjem i grumenjem zemlje. Smijali su se kada ju je pogodio kamen. Zmija je znala da je dovoljno brza da ih ugrize prije nego što kažeš keks. No, zavjet ju je priječio. Klinci su joj prišli i počeli je tući štapovima. Tada je zmija ugrizla, spoznavši da u stvarnom svijetu moraš biti okrutan da bi se zaštitio. Dovukla se do vrha brda do svete zmije želeći razrješenje zavjeta.
Sveta je zmija vidjela da je zla zmija gadno pretučena i sva u masnicama, pa je upitala: “Što ti se dogodilo?”
“Za sve si ti kriva”, u očaju je rekla zla zmija.
“Kako to misliš da sam ja kriva?”, protestirala je sveta zmija.
“Rekla si mi da ne grizem. Pogledaj sada što mi se dogodilo! Religija možda ima smisla u samostanu, no u stvarnom svijetu...”
“Uf, ti glupa zmijo! O, budalo! Idiotska zmijo! Istina je da sam ti rekla da ne grizeš, ali ti nikada nisam rekla da ne smiješ siktati”, odgovori joj sveta zmija.
U životu ponekad čak i sveci moraju “siktati”. No, nitko ne treba gristi.

Ajahna Brahma nazivaju “Seinfeldom budizma”. Rođen je u Londonu, a na Sveučilištu Cambridge diplomirao je teorijsku fiziku. Nezadovoljan akademskim svijetom, otišao je u džungle Tajlanda i učio izravno od velikog učitelja Ajahna Chaha. Ajahn Brahm danas je redovnik već više od trideset godina i prati ga glas poštovanog duhovnog učitelja. Opat je jednog od najvećih budističkih samostana na južnoj hemisferi, a svojim javnim predavanjima privlači tisuće ljudi.

Kao budistički redovnik, tijekom tridetogodišnjeg rada, Ajahn Brahm sakupio je mnoge britke, duhovite i mudre priče. S tradicionalnom budističkom filozofijom kao polazištem, priče su pisane kao šaljive parabole kako bi čitatelja uputile u dublje preispitivanje tema kao što su obzirnost, patnja, opraštanje, nada, mudrost i bezuvjetna ljubav. Dovitljive i duhovite, one otkrivaju važnost suosjećanja u životu običnih ljudi i bezvremenu mudrost Buddhinih učenja.