DOŠAO SAM U JEDAN ZATVOR poluotvorenog tipa održati predavanje o meditaciji. Krimos, kojeg nikad prije nisam vidio, čekao me je, želeći sa mnom razgovarati. Bio je ogroman, sav zarastao u bradu i imao je istetovirane ruke. Ožiljci na njegovu licu govorili su da je prošao mnogo žestokih okršaja. Izgledao je tako zastrašujuće da sam se zapitao zašto je došao na moje predavanje. Nije on taj tip. Naravno, prevario sam se.
Rekao mi je da se prije nekoliko dana dogodilo nešto što ga je zapanjilo. Kad je počeo pričati prepoznao sam njegov ulsterski naglasak. Ispričao mi je da je odrastao na ulicama Belfasta. Prvi put izboli su ga nožem kada je imao sedam godina. Jedan školski nasilnik od njega je tražio novac, koji je imao za sendvič. Odbio mu je dati. Stariji je nasilnik izvadio nož i ponovno zatražio novac. On je mislio da nasilnik blefira i odbio je dati mu novac. Nasilnik nije pitao treći put, zabio mu je nož u ruku, izvadio ga i otišao.
Ispričao mi je kako je u šoku pobjegao iz školskog dvorišta dok mu se krv cijedila niz ruku. Stigao je do očeve kuće koja se nalazila u blizini. Njegov nezaposleni otac pogledao je ranu i odveo ga u kuhinju, ali ne da bi mu zavidao ranu. Otvorio je ladicu, izvukao veliki kuhinjski nož i dao ga sinu, naredivši mu neka ode u školu i vrati dječaku milo za drago. Tako je, dakle, odgajan. Da nije s vremenom postao tako velik i jak, odavno bi bio mrtav.
Zatvor u kojem smo razgovarali bila je zapravo zatvorska farma na kojoj su se zatvorenici, koji su uskoro trebali biti pušteni, pripremali za život na slobodi, učeći radove u poljoprivredi. Proizvodi sa zatvorske farme opskrbljivali su sve zatvore u okolici Pertha jeftinom hranom, smanjujući tako troškove. Na australskim farmama obično se uzgajaju krave, ovce i svinje, a ne samo žitarice i povrće. Tako je bilo i na ovoj zatvorskoj farmi. No, za razliku od ostalih, ova je farma imala i svoju klaonicu.
Svaki je zatvorenik na farmi radio određeni posao. Od ostalih sam zatvorenika doznao da je većina zatvorenika htjela raditi baš u klaonici. Taj je posao bio posebno omiljen među nasilnim prijestupnicima. Pogađate već da je ovaj veliki Irac zastrašujućeg izgleda radio upravo ondje.
Opisao mi je klaonicu. Imala je čelične rešetke. Ulaz je bio prostran, unutar zgrade sužavao se toliko da kroz njega može proći samo jedna životinja. Odmah do tog uskog kanala, na povišenoj platformi, stajao bi Irac s električnom puškom. Krave, ovce i svinje, uz pomoć pasa i bičeva, bile bi dovedene do jednog čeličnog lijevka. Pričao mi je kako su životinje uvijek vrištale, svaka na svoj način, i pokušavale pobjeći. Mogle su namirisati smrt, čuti smrt, osjetiti je. Kada bi se životinja našla pokraj njegove platforme, migoljila se i zapomagala na sav glas. Iako je njegova puška mogla ubiti i velikog bika samo jednim hicem, životinje nisu nikada bile dovoljno mirne da bi on mogao normalno naciljati. Prvi ju je hitac trebao zastrašiti, a drugi ubiti. I tako je bilo svaki dan.
Irac se uzbudio jer ga je novi posao, na koji je tek premješten, jako uznemirio. Počeo je proklinjati. U priči koja je slijedila nekoliko puta je ponovio: “To je j....a istina!” Mislio je da mu neću povjerovati.
Toga su dana trebali govedinu za zatvore oko Pertha. Klali su krave. Jedan hitac da je prestraši, drugi da je ubije. Irac je bio na svom mjestu kada se krava pojavila. Bila je tiha. Glava joj je bila pognuta dok je polako išla prema mjestu gdje će biti ubijena. Nije se ni migoljila niti ispuštala zvukove. Nije pokušavala pobjeći.
Kada je stigla na mjesto za ubijanje, podigla je glavu i pogledala u egzekutora, potpuno mirno.
Irac nikada nije vidio ništa slično. Glava mu je otupjela. Nije mogao podići pušku. Isto tako nije mogao skinuti pogled s krave. Krava je gledala ravno u njegovu dušu.
Kao da je pao u bezvremenski prostor. Nije mi rekao koliko dugo je sve to trajalo, no kada ju je pogledao u oči, primijetio je nešto što ga je još više potreslo. Krave inače imaju velike oči. Irac je ugledao kako se u lijevom oku krave stvara tekućina. Količina te tekućine bila je sve veća i veća. Počela je lagano curiti niz njen obraz. Bile su to suze. Dugo vremena zatvorena vrata njegova srca polako su se počela otvarati. Dok je i dalje promatrao nevjerojatan prizor, vidio je da joj suze teku i iz desnog oka. I čovjek se slomio.
Krava je plakala.
Rekao mi je da je bacio pušku na pod, otišao do zatvorskog službenika i rekao mu da može učiniti što god hoće, ali da “krava neće umrijeti.”
Svoju je priču završio rekavši mi da je sada vegetarijanac.
Priča je istinita. Potvrdili su mi je ostali zatvorenici. Krava koja je plakala poučila je jednog od najvećih nasilnika što znači biti brižan.
Ajahna Brahma nazivaju “Seinfeldom budizma”. Rođen je u Londonu, a na Sveučilištu Cambridge diplomirao je teorijsku fiziku. Nezadovoljan akademskim svijetom, otišao je u džungle Tajlanda i učio izravno od velikog učitelja Ajahna Chaha. Ajahn Brahm danas je redovnik već više od trideset godina i prati ga glas poštovanog duhovnog učitelja. Opat je jednog od najvećih budističkih samostana na južnoj hemisferi, a svojim javnim predavanjima privlači tisuće ljudi.
Kao budistički redovnik, tijekom tridetogodišnjeg rada, Ajahn Brahm sakupio je mnoge britke, duhovite i mudre priče. S tradicionalnom budističkom filozofijom kao polazištem, priče su pisane kao šaljive parabole kako bi čitatelja uputile u dublje preispitivanje tema kao što su obzirnost, patnja, opraštanje, nada, mudrost i bezuvjetna ljubav. Dovitljive i duhovite, one otkrivaju važnost suosjećanja u životu običnih ljudi i bezvremenu mudrost Buddhinih učenja.
Podijeli na Facebook
