JOŠ SAMO 30 GODINA
2050. život više neće biti moguć.
Otapa se polagano zaleđena povijest atmosfere:
drevne bakterije, virusi, metan unutar polarnog kruga.
Zemlja pravi mjesto za uragane, suše, pustinje,
epidemije, krvoprolića, kolaps resursa.
Pali veliku lomaču Arktika – 50 megatona karbon dioksida
u samo jednom valu što se vidi iz svemira.
2050. život neće biti moguć
i svatko se kreće prema tome kraju svojim koracima.
Netko sadi drveće, reducira otpad,
netko izbacuje meso, plastiku, odustaje od aviona,
netko diže spomenik palim ledenjacima,
netko obolijeva od anksioznosti, netko od poricanja,
eko-nihilizma, klimatskog očaja.
2050. život neće biti moguć
i samo ja još stojim, hipnotizirana luksuzom tvog tijela
iza duplog balkonskog stakla, u svijetloplavoj potkošulji
i s malom tetovažom ispod lijevog ramena.
Samo ja nedohvaćena zadnjim danima
(najkraćeg od svih geoloških razdoblja),
unaprijed potrošenog antropocena.
SLUŠAJ ME:
Razrezat ćeš tablu svijetloplavih tableta
što ti je dala mama, pola za u torbu, pola
pored kreveta.
Čaša s vodom noću pravi krug od kamenca i,
on će ti trajati.
Izlazit ćeš na balkon da pogledaš mjesec prije no što
zađe za zgradu – jedini događaj dana – njega ćeš
razvući.
Učit ćeš jezik tijela, nazive tableta koje se bojiš
progutati,
vezat ćeš kosu visoko na glavi zajedno s izrastom,
hodati uokolo zažarena, pustiti da te
prestravi.
A kada legneš u kadu i zagledaš se ponovo u četiri
bijele pločice na zidu na koje pada svjetlo
iz hodnika,
zakoračit ćeš na taj bijeli kvadrat i zamisliti da te
nosi kroz ovu neraspodijeljenu tamu,
zamislit ćeš, kažem, i taj će te bijeli kvadrat
držati.
HARIKLA
Ležiš dok ti zima polagano briše sjećanja,
postaješ Harikla – niti planetoid niti kometa,
s dva prstena zaleđene vode zaostala
iz nekog davnog svemirskog sudara,
postaješ vodena nimfa – ona koja istrajava,
porodilja onih što ozdravljuju i onih što umiru,
tihi svjedok nevidljivih tranzicija,
postaješ odraz, posuda u koju se kroz prozor
ulijevaju vrhovi zgrada i prazno zimsko nebo
što sjaji iznad njih.
NEMA SE ZAŠTO
Strah je kristalni kostur tijela,
zvonak i svjetlucav.
Uzica trzavo ispisuje zapis što se
ne da pročitati.
Težina utiskuje stopala dublje
tamo od kuda smo izrasle, pa možemo
opet i opet listati.
U prozirnoj kupoli bolesti vidi se
daleko i u svim smjerovima,
pa otplavljene otpočetka, možemo
i prestati i početi disati,
u nenamjernoj ljepoti, u bezglasnoj
nježnosti.
Nema se zašto bježati.
GOLDBACHOVA SLUTNJA
Omiljene knjige, hrana, muzika, što misliš o sastavljaču leksikona?
Blitva lešo s krumpirom, brudet od škarpine i pauka, sir kozji, pašticada, njoki, patlidžani, juha od rajčica, hrana protiv tuge, straha, samoće, začinjena, raznolika, hrana koju nikada nisi probala, hrana protiv nesigurnosti, koja uzbuđuje, koja se dijeli, Davisova Siesta, jer tu trubu svira zadnji čovjek na zemlji, Haustor jer nisu idioti, Katarina II jer jesu, samoubojice, Manu chao kad ne dotiču tlo, Waits, miss Simone, Cave kad laje i kad pjeva, Pirsig, Pennac, Pulmann, Stric Petros i Goldbahova slutnja: svaki parni broj veći od 2 može se prikazati kao zbroj dvaju primbrojeva.
Ali nema ništa matematičko u tom najstarijem neriješenom problemu u teoriji brojeva – vas četvero: ti + on, njegov sin i njegova žena, ništa matematičko u prostim porukama koje će ti opet slati kad se rastanete, iz puničinog vecea, ni u haljini na cvjetove koju si jutros predugo birala, ni u tome što si istovremeno i manjak i višak, ti i tvoja haljina, poezija i pornografija, leksikon i pitanja, do polovice tvoja, od polovice njegova: najuzbudljivija seksualna fantazija, opiši svoj sprovod, svoju obitelj... To si mogla biti ti, misliš dok čitaš, još jedan nedokaziv teorem, ali istinit, mogla si biti ti, a nisi.
(Preuzeto iz: Ana Jurišić, Harikla, MeandarMedia, 2024.)
O PJESNIKINJI
Harikla je najveće poznato tijelo u skupini kentaura, nebeskih tijela koja su po svojim svojstvima između planetoida i kometa. Da obiđe Sunce, smještena u vanjskom dijelu Sunčeva sustava između Saturna i Urana, potrebno joj je šezdeset tri godine, oko svoje osi okrene se za sedam sati. Površina joj je tamna i jedina od kentaura ima dva prstena, nazvana prema rijekama što definiraju granice Brazila. No Harikla je i nimfa, Apolonova kći, mudra žena u grčkoj mitologiji, nositeljica iscjeljujuće moći – ima talent stvoriti i držati sveti prostor potreban za rast duše.
Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – načelno sklizak teren u poplavi banalne self-help literature, no Ana Jurišić u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. Duševni rast u njezinoj definiciji možda najbolje u zbirci "Harikla" reprezentira stih iz pjesme "Što ako": "Što ako je patnja nevidljivi rad, bogata sjetva, / pamučasta mudrost tamnih mjesta? Što ako stvaramo?" Stih, kao i cijela zbirka, potvrđuje da imamo iskustva s pjesnikinjom koja nas je "poštedjela" svojega rođenja, prvih koraka i moguće nesklapnih stihova; nezasluženo ubiremo samo zrele plodove.
"Harikla" je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad "nevidljivih tranzicija" zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti. U pjesmi "Tajna" Ana Jurišić piše: "Rođene u tamu, ničije, / kćeri rastu kao crni kristali tišine / na crnim nitima. / U toj tami jedna tajna sjaji, tiha, / nedohvatljiva." Kćeri – i sestre – spominje i u pjesmi "Večernja zvijezda" koja zvuči kao nenemetljivi hommage pjesničkom tijelu Vesne Krmpotić. Suptilne reference Jurišić povlači i prema Maku Dizdaru i Enesu Kiševiću u pjesmi "Vilma čita" te Ivici Prtenjači kojeg hvali iz automobila u pjesmi/poetskom zapisu "Nije".
"Čini se da se u knjizi pjesama Ane Jurišić 'Harikla' dogodilo sve što se trebalo i što se nije trebalo dogoditi, ali njezina naknadnost ne isključuje iznenađenja i začudnosti, jednostavnost koja se u jeziku ogleda s pretpostavkama, sumnjama i otkrićima. Tko sam ja?, ili što je moje Drugo?, nije samo usputno pitanje, ili izgovor za narativne dionice u kojima se sluti priča o gubitku i naknadi za ono što je život mogao biti. Ali upravo se u tom međuprostoru nadoknađuje višak (ili manjak) koji se upisuje i briše da bi se dosegla cjelovita slika: postojanja, ako se tako jednostavnom riječju može opisati nelagoda i strast svakodnevnog", zapisao je o knjizi pjesnik Miroslav Mićanović.
Ana Jurišić diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radila je u medijima, nevladinom sektoru i obrazovnom sustavu baveći se područjem građanskog odgoja, promicanjem kritičkog mišljenja i kulture dijaloga. (Tanja Tolić)
Podijeli na Facebook
