OBLAK
Jedne smrt pretvara u prah, u otisak vlastita nijekanja, drugi ispare u oblak.
Potom putuju nebom kao što su gazili zemljom. Onaj tko je duže hodočastio, lebdi dalje, nošen prema mjestima što ih je posjetio za života. Putovanje je širenje, pripitomljavanje nepoznatog.
Gledajući oblake, razabirem životinje, ljude, ključanicu neba. Mrtvi me pohode na jastuku. Kojeg se sjetim, taj me dozove.
Oblak je stado prozirnih ovaca na nebeskoj livadi. U plavetnilu lijepi se za vjetar koji ga raspršava.
UZIMAM PAPIR
I
Uzimam papir i čekam. Sjećam se: bila si ovdje za stolom što je jednako prisutan. Ništa mu ne fali, ni rubovi, ni površina. Pa ipak, ruka se oslanja o prazninu.
Tek dan osame, a šutnja udara brišući tvoju sliku.
Trak sunca u kasno poslijepodne osvjetljava prag. Kasnije, u noćnoj oskudici suvišni predmeti: zrcalo, čipka, plan otoka.
Nema ničega – govorila si.
Naprotiv, sve je tu – rekla sam.
II
Još su se jednom prelomili naši svjetovi. Ipak, kazala si: Postojimo samo ondje gdje smo skupa.
Ponovno uzimam papir, štitim te od zaborava.
PRIPITOMLJENE RIJEČI
Preda mnom i za mnom pripitomljene riječi. Dolaze mimo drugih koje strpljivo iščekujem. Nove učvršćuju stare, daruju im drugačiji sjaj.
Pišem li, izvuku se iz sjene. Jedna povrh druge i jedna u drugoj. Skupljaju se i spajaju u potrazi za smislom.
Sastavljene od svega što se gubi, nestaje na rubovima tmine. Venu u napuklim kućama, otječu niz puteljak.
Što želim reći, one otisnu na papir, proširuju vrijeme. S njima dodirujem udaljene prostore, čujem nevidljivo.
Na kraju rukopisa osvijetljene zajedno s točkom.
(Preuzeto iz: Andriana Škunca, Otok, zrcalo riječi: izabrane pjesme, izabrala Marija Dejanović, Fraktura, 2021.)
O PJESNIKINJI
Andriana Škunca rođena je 9. ožujka 1944. u Bjelovaru, ali je podrijetlom iz Novalje na otoku Pagu, gdje je provela djetinjstvo, a i danas živi veći dio godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je Jugoslavistiku i Komparativnu književnost. Objavila je deset knjiga pjesama, zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama, a njezina poezija prevedena je na gotovo sve europske jezike. Za svoje zbirke pjesama osvojila je niz nagrada, između ostalih i nagradu Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus 2006., nagradu Kvirin za životno djelo 2020. i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 2020. godine.
Osim poezije piše književne kritike i poetske zapise o likovnim umjetnicima, a tijekom posljednja dva desetljeća posebno je zapažena kao umjetnička fotografkinja. Njezin fotografski opus nadahnut je otočnim hodopisima. Tijekom višegodišnjih pješačenja krajolicima Novalje i otoka Paga zabilježila je mnoge "neponovljive" ambijente i ugođaje. Srođena s otokom, pjesnikinja nalazi trajnu inspiraciju u skrovitim i napuštenim mjestima u kojima je pohranjena energija otočnih žitelja, tragovi svakodnevice i baštine.
Njezine su osnovne tematske preokupacije – kako je zapisala pjesnikinja Marija Dejanović u izboru Škuncine poezije koji je priredila za Frakturu ("Otok, zrcalo riječi", 2021.) – otok, voljeni ljudi te pisanje/fotografiranje. "Škunca svojom olovkom bilježi postojanje ljubavi, ali i nostalgije za onime što je ljubav mogla dati. Subjekti njezine ljubavi na razmeđu su između bivanja, nestajanja i sjećanja. (...) Ovo je ljubav bez pretenzije da posjeduje, i ta je ljubav osnovno načelo Škuncina stvaranja. Upravo jedino takvom vrstom ljubavi i jest moguće da ono što volimo učinimo besmrtnim. To je ljubav koja ne intervenira, ljubav koja pušta da stvari i ljudi koje promatra i voli budu ono što jesu", piše u pogovoru zbirci Marija Dejanović.
Podijeli na Facebook
