GOSPOĐA EZOP
Za ime Isusovo, i Čistilište bi bilo manje dosadno. Malen,
sasvim nezamjetan. Pa se jako trudio biti poseban. Mrtvaci,
gospođo Ezop, znao je reći, ne pričaju priče. Pa, da vam velim,
onaj mu se vrabac u ruci posrao na rukav,
goluba na grani da i ne spominjemo. Zamoran.
Najgori su bili izlasci. Stao bi na vratima, gledao pa skočio;
po živici kopao i tražio stidljiva miša, po poljima
lukavu liju, po nebu onu jednu posebnu lastu
koja ne čini proljeće. Čavka, po njegovom tumačenju,
zavidjela je orlu. Magarci bi, u cjelini, radije bili lavovi.
Za jedne grozne večernje šetnje, prošli smo kraj staroga zeca
koji je drijemao u jarku – on je zastao i nešto zapisao –
a zatim, možda milju dalje, kornjača, nečiji kućni ljubimac,
gmizala je, spora kao brak, uz cestu. Spor
ali uporan, gospođo Ezop, osvaja utrku. Šupčina.
Kakva utrka? Kakvo grožđe kiselo? Kakvo staklo,
rubina more, pas na brvnu, kakve ribe i ples? Ponekad
bih jedva ostala budna dok se priča vukla i vukla
prema poruci, vlastitoj pouci. Djela, gospođo E, govore više
od riječi. A to je tek posebna priča, seks
nam je bio čisti užas. Jedne sam mu noći ispričala basnu
o pjetliću koji nije mogao kukurikati, o sjekiri oštroj
kao kljun sove koja se sjenici ruga da ima veliku glavu.
Pazi da ne bi bez nje ostao, rekla sam, da si obraz spasim.
Tu je začepio. Smijala sam se zadnja, najslađe.
GOSPOĐA DARWIN
7. travnja 1852.
Otišli u zoo.
Rekla sam mu –
Ona tamo čimpanza pomalo me podsjeća na tebe.
GOSPOĐA FAUST
Krenimo redom –
“da” rekla sam pred Faustom.
Upoznali smo se kao studenti,
spetljali, posvađali,
pomirili, vjenčali,
digli kredit za kuću,
akademski blistali,
bacc. mag. dr. sc. Bez djece.
Bademantela dva. Za svakog wc.
Pa smo radili. Pa štedjeli.
Pa se opet preselili.
Brzi auti. Brod s jedrima.
Kuća u Walesu vikendima.
Samo najnovijim smo se častili – kompjutorima
mobitelima. Napredovali.
Opet se preselili. Na Faustovu licu
pamet, pohlepa, ludost nekakva.
I ja ista takva.
Zavoljela sam taj stil života,
ali život ne.
Zavolio je prestiž i slavu,
ali ženu ne.
Išao je na kurve.
Morila me, ne ljubomora,
već kronična iritacija.
Nema što nisam probala: joga, tai chi,
feng shui, terapija, debelog crijeva irigacija.
A na večernjim zabavama
Faust se često hvalio
i žalio
kako je na istoku poslovao.
Pa zatim svoju pohotu
u Soho u taksiju ponio,
u najmanju ruku,
da odriješi muku,
predahne, pantere sretne, nekom ga metne.
Htio je više.
Jedne zimske večeri kasno sam došla doma,
cijeli dan koma.
Faust je bio gore u radnoj sobi
na sastanku nekom.
Osjetila sam miris dima cigare,
zabranjen, paklen, čudno opojan.
Čula sam Fausta i ovoga drugoga
i smijeh prodoran.
A zatim je svijet,
kao što Faust reče,
noge raširio širom.
Prvo se bavio politikom –
Fotelja. Parlament. Cijenjen. Vitez.
Pa bankama –
off-shore, inozemstvo –
i biznisom –
Potpredsjednik. Predsjednik. Vlasnik. Lord.
Dosta? Još! Još!
Faust je bio kardinal, papa
više je od Boga znao;
oko svijete je letio
brže od zvuka,
lansiran;
po mjesecu je hodao,
igrao golf, rupe iz prve pogađao;
na suncu debele kubanke pripaljivao.
Zatim je slijedio nos –
u pametne bombe, u zlo,
uložio,
Faust je oružjem dilao.
Faust se duboko uvukao, izvukao.
Farme kupio
pa ovce klonirao,
Faust je internetom surfao
i sebi slične igrače tražio.
A što se mene tiče,
ja sam otišla svojim slatkim putem,
Rim u jednom danu obišla,
u sijenu zlato isplela,
lice si popeglala,
grudi povećala,
guzu napela;
otišla sam u Kinu, Tajland, Afriku,
vratila se prosvijećena.
Napunila četrdesetu, celibat,
alkohola ni kap, veganka,
budistkinja, četrdeset jedna.
Postala blondinka,
riđokosa, brineta,
pa poludjela, prošvikala,
popizdila, skroz se pogubila;
od svega pobjegla;
kući sam se vratila.
Faust je bio doma. Čuj, reče,
Prošlu me noć zadovoljila
virtualna Helena Trojanska.
Tisuću je brodova porinulo to lice.
Ljubio sam joj usnice.
Ovo su činjenice –
Pakt sam sklopio s Mefistom,
Đavoljim sinom.
Na putu je ovamo
da uzme
što mu je obećano,
požanje što sam posijao.
Za sve ove godine
žuđenja,
htijenja,
uživanja,
dušu sam prodao.
Uto sam začula
siktanje zmije,
okusila zlo, prepoznala mu miris,
a ljuskave ruke đavla
sunule su ravno
kroz pločice od toskanske terakote
i Fausta za gola stopala
odvukle, cerekajući se čudno, baš tad i ondje
u Pakao pravo dolje.
Ah, dobro.
Faustova posljednja želja
bila je da sve –
jahta,
kuće, stanovi,
mlažnjak, heliodrom,
plijen, itd., itd.,
baš sve –
dopadne meni.
C’est la vie.
Kad sam oboljela,
strašno se razboljela.
Bubreg sam na karticu
kupila
pa ozdravila.
Faustovu tajnu čuvam još i sad –
nije ni imao dušu da je proda
taj pametni, prepredeni, podmukli gad.
(Preuzeto iz: Carol Ann Duffy, Supruga svijeta (1999.), Gramatika svjetla: Nove izabrane pjesme, V.B.Z., 2020., prijevod Tomislav Kuzmanović)
O PJESNIKINJI
Carol Ann Duffy rođena je 1955. godine u radničkoj četvrti Gorbals u Glasgowu. Živi u Manchesteru, gdje radi kao predavačica i umjetnička ravnateljica Škole pisanja na Sveučilištu Manchester Metropolitan. Između 2009. i 2019., kao prva pjesnikinja ikada, nosila je titulu "Poet Laureate" Ujedinjenog Kraljevstva.
Počevši od 1974. objavila je više desetaka mahom pjesničkih naslova, drama i knjiga za djecu. Dobitnica je niza nagrada i priznanja, među kojima se ističu T. S. Eliot Prize, Costa Poetry Award, PEN Pinter Prize, nagrada Signal za dječju književnost, nagrade Whitbread i Forward, Royal Society of Literature Fellowship, te američke Lannan i E. M. Forster Prize, uz još mnoge druge. Nositeljica je više počasnih doktorata i odlikovanja, a godine 2015. za pjesničke je zasluge imenovana Damom reda Britanskog carstva.
Ova knjiga izabranih pjesama, u prijevodu Tomislava Kuzmanovića, predstavlja prvi opsežniji i prvi uknjiženi prijevod pjesama Carol Ann Duffy na hrvatskom jeziku. Izbor pokriva prva dva desetljeća autoričinog stihovnog rada, a uključuje i niz, prvi put sabranih, pjesama pisanih za različite prigode. Beskrajno raznolike, čudesno inventivne i emocionalno moćne, kako navodi urednik knjige Marko Pogačar, pjesme u ovoj knjizi nude uvid u široku lepezu stilova, registara i postupaka kojima autorica suvereno barata: od prigodnih i protestnih, duhovitih, ljubavnih i erotskih, preko nevjerojatno živih portreta imaginarnih i stvarnih suvremenika – britanskih svatkovića – do onih duboko meditativnih, a sve one zajedno potvrđuju njezino uvjerenje kako je "poezija glazba ljudskoga bića".
Tri ovdje odabrane pjesme preuzete su iz zbirke poezije “Supruga svijeta” (1999.), a u njima Carol Ann Duffy ispisuje portrete supruga slavnih muškaraca: kritični i gorki glasovi gospođe Ezop, Darwin i Faust otkrivaju nekad drugu, a nekad alternativnu stranu povijesti, prikazujući te žene iz sjene kao duhovite, neugodne i beskompromisne promatračice muške taštine i ambicije.
Podijeli na Facebook
