MOLITVA ZA SNAGU
Čovjek sam.
I okov
snažan poput riječi-da
sve me jače steže.
Okov riječi da
daje mi životnu snagu.
Aija – aija.
Galebe maleni u zraku!
Sleti nisko iznad mene,
i sjedni mi na rame.
Odmori se na mome dlanu.
Galebe maleni u zraku!
Ti, koji razdireš vjetar,
sleti sasvim nisko iznad mene.
Visoko pod suncem
crveno se sjaje
tvoja krila.
Galebe maleni,
galebe maleni, visoko u zraku,
daruj mi životnu snagu.
PJESMA NEBA
Zašto ja sada mogu pjevati?
Zašto?
Kada sam stigao na nebo,
na veliko nebo bez kraja,
bio sam bez snage i bez glasa.
Ali kada sam tamo
opet ugledao svoje:
– Jeste li vi, koje sam nekoć poznavao?
Zapjevao sam iz svega srca,
iako sam se umorio od uspona,
zapjevao sam –
i sada pjevam svoju sreću.
PJESMA ESKIMA KOJI JE SANJAO DA JE UMRO
Radost me svega ispunja,
kada se pojavi prva svjetlost dana
i veliko sunce
mirno klizi po nebu.
No najčešće počivam pun straha i tjeskobe,
jer me plaše crvi, koji gmižu svuda pod zemljom,
i, grizući me, uvlače se u sve kosti
i rastaču mi oči.
Pun straha i tjeskobe sada mirno počivam i razmišljam:
reci, zar nije ipak bilo lijepo na zemlji?
Sjećaš li se zime,
kada su te razdirale brige –
hoćeš li imati đonove za cipele
i kožu za čizme…
Reci, zar nije bilo lijepo na zemlji?
Pun straha i tjeskobe sada počivam i razmišljam:
pa nisam li ja uvijek živio u nevolji?
Čak i za sjajnog ljeta,
kad lov ne bi uspio,
i kada nije više bilo ni komadića krzna,
da načinim odjeću…
Reci, zar nije ipak bilo lijepo na zemlji?
Pun straha i tjeskobe sada mirno počivam i razmišljam:
nisam li ja uvijek živio u nevolji?
I kada bih se našao na ledu
sred pučine
– izbezumljen,
što nijedan losos neće da zagrize moje udice?
Ili, zar nije možda bilo lijepo,
kada sam na kakvoj kućnoj svečanosti
stajao – sav crven i sav zbunjen –
ponižen pred svjetinom,
a zbor me pjevača ismijavao,
što nisam znao dalje
i što sam, pjevajući,
zapeo na pola pjesme?
Zar nije možda bilo lijepo na zemlji?
Reci, zar nije možda bilo lijepo na zemlji?
Ovdje me radost svega ispuni,
kada se pojavi prva svjetlost dana
i veliko sunce
mirno klizi nebom.
Ipak, najčešće, ležim tu,
pun straha i tjeskobe
jer me plaše crvi, koji gmižu svuda pod zemljom,
i grizući me, uvlače se u sve kosti
i rastaču mi oči.
(Preuzeto iz: Eskimska poezija, pjesme izabrao i preveo Božo Kukolja, Lykos, 1962.)
O POEZIJI
„Daleko od nas Eskimi nastavaju jedan opasan predio, vječno ugrožen snježnim vijavicama i usnuo od studeni. Predio nemio i siromašan. Bez zmija i insekata. Gotovo bez boja i bez bujnog raslinja. Samo jutarnji časovi daju mu neke blage nijanse sljezovog bljedila ili pak lagane plaveti. Snijeg sa svojom bjelinom i tihom monotonijom! Snijeg što u svom ledenom mlazu prekriva potoke, beskrajne ravnice i gole visove. Stvrdnut ponekad, škripav i svjetlucav puca on pod tisućama nevidljivih noževa, kojima ga čvrste ruke sijeku za zimske nastambe.
Ali, kada dođe ljeto, 'veliki čas za njihove žene' – kako oni kažu – Eskimi opet dobiju svoju zemlju. Ona se pojavi u velikim, smeđim pločama, koje se zazelene, pak i rascvjetaju, i ljudi, kosih očiju i okruglih, glatkih obraza, razapnu po njoj šatore, načinjene od kože sjevernih životinja. Beskrajni im dani tada prolaze u vještom obrađivanju krzna i pravljenju odjeće.
U časovima opet duge zime i tame, dok u dubokim snježnim nastambama dime svjetiljke, zaokupljeni su oni sporim glađenjem bjelokosti, izradom strijela, ostvi i udica. Krhkim alatom izrađuju oni krhke predmete: kuće od leda, čamce od kože, čizme od krzna. Toliko o njihovom životu za dugih mjeseci potpune tame ili pak trajne svjetlosti… Ali oni nisu osamljeni – jer vjeruju, da oko njih ništa ne umire: oni nastavaju jednu nepreglednu pustinju živih duša i duhova, skrivenim u malim zaleđenim jezerima, pod masivnim ledenjacima“, piše u pogovoru "Eskimske poezije" prevoditelj Božo Kukolja.
Podijeli na Facebook
