SVE DANE
Rat se više ne objavljuje
već nastavlja. Nečuveno
je postalo svakodnevnim. Junak
je daleko od borbi. Onaj slabi
pomaknut je u područja vatre.
Uniforma dana je strpljenje,
odlikovanje bijedna zvijezda
nade iznad srca.
Dodjeljuje se
kad se više ništa ne događa,
kad zanijemi topnička vatra,
kad je neprijatelj postao nevidljiv
i sjena vječnog naoružanja
prekriva nebo.
Dodjeljuje se
za dezerterstvo,
za hrabrost pred prijateljem,
za izdaju nedostojnih tajni,
i nepoštivanje
bilo koje zapovijedi.
(Alle Tage)
PORUKA
Iz od leševa toplog predvorja neba izlazi sunce.
Nisu tamo besmrtnici,
već oni koji su pali, razabiremo.
Sjaj ne navraća raspadanju. Naše božanstvo,
povijest, uredilo nam je grob,
iz kojeg nema uskrsnuća.
(Botschaft)
REKLAMA
Kud god krenuli
bez brige budite bez brige
kad se spusti mrak i dođe zima
budite bez brige
ali
s glazbom
što god počeli
vedro i s glazbom
i mislili
vedro
s obzirom na kraj
s glazbom
i kud god nosili
najbolje
naša pitanja i grozu svih godina
u praonicu iz snova bez brige budite bez brige
ali što se zbiva
najbolje
kad nastupi
mrtva tišina
(Reklame)
VI RIJEČI
(Nelly Sachs, prijateljici, pjesnikinji, sa štovanjem)
Vi riječi, dižite se, za mnom!
pa ako smo i otišle dalje,
predaleko, krene li još jednom
dalje, nikakvom ne ide kraju.
Ne rasvjetljuje se.
Riječ će
i tako samo
za sobom povući druge riječi,
rečenica rečenicu.
Svijet bi tako,
konačno,
nametnuo,
bio već izrečen.
Ne reci ga.
Riječi, za mnom,
da ne bude konačno
ne ta hlepnja za riječi
i rijek na proturijek!
Neka sad na čas
ne govori nijedan od osjećaja,
nek' mišić srce
drugačije vježba.
Pustite, kažem, pustite.
U najviše uho,
ništa, kažem, ne došapnuti,
za smrt se ničemu ne dosjećaš,
pusti, i za mnom, ne blago,
ni ogorčeno,
ne utješno,
bez utjehe
ne označujući,
ali ne i bez znaka –
I samo ne ovo: slika
u prašnoj pređi, prazno kotrljanje
slogova, samrtne riječi.
Ne samrtnu riječ,
vi riječi.
(Ihr Worte)
JEDNA VRSTA GUBITKA
Zajednički koristili: godišnja doba, knjige i jednu glazbu.
Ključeve, šalice za čaj, košaricu za kruh, plahte
i jedan krevet.
Jednu dotu riječi, gesta, donesenu, rabljenu, potrošenu.
Jedan kućni red pažen. Rečeno. Učinjeno. I uvijek pružena ruka.
U zimi, zaljubila sam se u jedan bečki spetet i u ljeto.
U zemljovide, u brdsko gnijezdo, u žal i jedan krevet.
Služila kultu podataka, obećanje držala neraskidivim,
dizala u nebo nešto i bila pobožna prema ništa,
(– složenim novinama, hladnom pepelu, cedulji s nekom bilješkom)
bez straha u religiji, jer crkva je bila taj krevet.
Iz pogleda na more nicalo je moje neiscrpivo slikarstvo.
S balkona bilo je pozdraviti narode, moje susjede.
Uz vatru kamina, na sigurnom, moja kosa imala je svoju najljepšu
boju.
Zvono na vratim bilo je uzbuna za moje veselje.
Nisam izgubila tebe,
nego svijet.
(Eine Art Verlust)
(Preuzeto iz: Ingeborg Bachmann, U oluji ruža, MeandarMedia, 2014., izabrala i prevela Truda Stamać)
O PJESNIKINJI
"Književnik – to mu je u naravi – želi da ga se čuje. A ipak mu se učini čudnim kad jednoga dana osjeti da može djelovati – to više što malo toga utješnoga ima reći ljudima kojima je potrebna utjeha kako to samo može biti ljudima pozlijeđenima, ranjenima i punima velike tajne boli kojom je prije svih drugih stvorenja obilježen čovjek. To je strahovita i neshvatljiva odlika. Ako je tako, da je nosimo i moramo s njom živjeti, kako onda mora izgledati utjeha, i što će nam uopće ona? Onda je ipak neprimjereno – mislim – htjeti je uspostaviti riječima", piše Ingeborg Bachmann u kratkom proznom zapisu / eseju na kraju knjige „U oluji ruža“, većim dijelom izbora iz poezije koji je probrala i prevela Truda Stamać.
Ingeborg Bachmann (Klagenfurt 1926. - Rim 1973.) bila je u vremenu u kojem je živjela slavna književnica. Pisala je pjesme, radio igre, priče i romane i svaki je njezin novi naslov bio ili postao događaj. Pripada prvom poslijeratnom naraštaju pisaca njemačkog jezika u vremenu koje su mnogi pisci osjećali kao nultu točku njemačke književnosti, što je odmah nalog za nov početak. To pak navodi na pomisao o politički angažiranoj poeziji što u ono doba ima posve doslovno značenje, naime u posve ispražnjenom prostoru, i duhovnom, osobito su pisci preuzeli ulogu savjesti društva i imali se odrediti prema prošlosti i prema trenutnim političkim zbivanjima u zemlji.
Bachmann je zanosno bila zauzeta za zbilju oko sebe, ne pišući samo politički angažirano pjesništvo nego zauzeto za svaku "čistu veličinu", bila to ljubav ili sloboda ili ljepota. Objavila je dvije zbirke pjesama – "Oročeno vrijeme", 1953. i "Dozivanje Velikog medvjeda" 1957. Po tada uobičajenoj podjeli njezine pjesme mogle bi se svrstati u pjesme prirodi. Takva joj je naime bila metaforika, u to se nasljeđe nastavljala (G. Trakl, Rilke). Služila se slobodnim stihom, kojiput heksametrima i čvrsto ili diskretno rimovanim osmercima i stihovi su posvuda nošeni melodijom koja svu strogu formu čini ukrasom koji potvrđuje dojam metafora. Ingeborg Bachamnn živjela je ekstatično u Beču, Münchenu, Zürichu i Rimu. I u Rimu nestala u plamenu. Umrla je od posljedica požara 17. listopada 1973. godine.
Može li književnost biti utjeha? Početkom 19. stoljeća, piše Bachmann, Goethe je našao formulaciju koja je, srećom, nastavila djelovati. "Sve više uviđam da je poezija opće dobro čovječanstva i da se javlja posvuda i u sva vremena u stotinama i stotinama ljudi. Jedan to čini malo bolje od drugoga i pliva malo dulje na površini od drugoga, to je sve."
"Valja nastaviti pisati. Morat ćemo se i dalje mučiti s tom riječi literatura i s literaturom, s tim što ona jest i što mi mislimo da ona jest… (…) Dopustite mi zato da završim riječima pjesnika koje mi se čine kao predodređene za ono što se pokušalo reći. Rekao je francuski pjesnik René Char: 'Na slom svih dokaza pjesnik odgovara salvom budućnosti.'" (N. K.)
Podijeli na Facebook
