OPIS SREĆE U KOPENHAGENU
Sniježilo je toga dana bez vjetra
na Kraljev vrt
gdje sam šetao, usavršavao se i stario;
jednog po jednog napuštao svakoga
spontano zaljubljen u rajsku
talionicu svoga uma. Sad sjedim u mraku
i sanjam o mramornome suncu
i njegovoj strogosti. Ovime
ti želim reći da se ne vraćam.
Reći ti umjesto toga o svome životu
među ljudima koji se hrvaju sa svojim srcem
da bi išta osjetili, kao da je to nešto
neprirodno. Što svladam po danu
još uvijek gubim noću. Ali nastavljam
s kultom tereta, slijepo osjećam snijeg
što se spušta i učim cvjetati stezanjem.
VELIKE VATRE
Ljubav stoji sama za sebe.
Želja i uzbuđenje ništa su kraj nje.
Nije tijelo to koje pronalazi ljubav.
Što nas onamo vodi jest tijelo.
Što nije ljubav je raspiruje.
Što nije ljubav je gasi.
Ljubav zahvati sve što poznajemo.
I strasti koje ljubavlju zovemo
isprva sve učine
novim. Strast je očito put,
ali ne dovodi nas do ljubavi.
Ona probija utvrdu našega duha
da bismo mogli pronaći ljubav,
tajnu ondje skrivenu.
Ljubav je jedna od mnogih velikih vatri.
Strast je vatra od mnogo vrsta drva,
svako daje poseban miris
da bismo mogli spoznati brojne
koji ljubav nisu. Strast su papir
i grančice što pripale plamen,
ali ga ne mogu održavati. Želja umire
jer pokušava biti ljubav.
Glad proždire ljubav.
Ljubav ne traje, ali je drugačija
od strasti koje ne traju.
Ljubav traje netrajanjem.
Izaija je rekao da svatko prođe
kroz oganj svojih grijeha. Ljubav je šetnja
u slatkoj glazbi vlastita srca.
IZMEĐU STARENJA I STAROSTI
Budim se kao pas lutalica
koji nikome ne pripada.
Studen, studen, i kiša.
Prijateljstva prerasla ili upropaštena.
A ljubav, blagi Bože, žene
koje sam volio sada tek imena
kojih se prisjećam: mrtve, izgubljene ili stare.
Mlakost sve veća opasnost.
Živim među kamenjem i korovom
da se sačuvam od mudrosti.
Sâm sa srcem što zavija,
odbijam hraniti ga pukom
naklonošću. Ležim u mraku,
pjevam o tvrdokornim
vrstama sreće.
(Preuzeto iz: Jack Gilbert, Prijevod na izvornik: izabrane pjesme, ZRC SAZU i Založba ZRC, 2020., prijevod Lora Tomaš)
O PJESNIKU
Jack Gilbert rodio se 1925., u Pittsburghu, koji je tema mnogih njegovih pjesama. Odrastao je samo uz majku, koja je imala farmu, otac je ostavio obitelj i pobjegao s cirkusom. Gilbert se družio s bitnicima, ali nije bio bitnik, sebe je opisivao kao "ozbiljnog romantika". Za razliku od svojih prijatelja, nikad nije bio ovisan o piću i drogama, a na njega su ključan utjecaj imali prijevodi klasične grčke i kineske poezije, pjesme Franka Sinatre i crno-bijeli filmovi.
Pisao je o žudnji i osami, starenju i smrti, ali najviše o zaljubljivanju i rastakanju odnosa; većina njegovih pjesama govori o njegovim ljubavnim vezama sa ženama. Prva mu je muza bila talijanska ljepotica Gianna Gelmetti, potom pjesnikinja i bivša studentica Linda Gregg s kojom je bio u vezi šest godina, a treća kiparica Michiko Nogami s kojom se preselio u Japan. Michiko Nogami posvećene su neke od najdirljivijih Gilbertovih pjesama: zajedno su proveli deset godina prije nego što se Michiko razboljela i umrla od raka 1982., u dobi od trideset šest godina. S Lindom je ostao prijatelj, bila je uz njega i tijekom godina kad je patio od Alzheimerove bolesti, sve do njegove smrti 2012. godine.
Njegova debitantska zbirka poezije "Pogledi na opasnost" osvojila je 1962., u vrijeme kad je pjesnik imao trideset sedam godina, nagradu Yale za mlade pjesnike. Do objave sljedeće zbirke, proteklo je dvadeset godina. Još dvanaest do treće, i desetljeće prije naredne. U pedeset godina pjesništva objavio je svega pet zbirki, ukupno oko 400 pjesama. Pjesnikinja Alyson Hallett za njegove je pjesme rekla da su "toliko jednostavne da su šokantne". Kod Gilberta nema viškova ni ukrasa, (pjesničko) iskustvo sažima do srži, pojedini njegovi stihovi udaraju kao olujni vjetrovi. Gilbert je vrsta pjesnika koji u samoći kopa kanal, onaj što od individualnog vodi u univerzalno, njegovo ozbiljno srce sretno je mjesto.
Podijeli na Facebook
