Mislim da
Mislim da te volim;
sklopljenih očiju plačem, jer postojiš.
Ali možeš vidjeti da bogovi
prah i vrijeme
toliko teške brežuljke dižu
između tebe i mene
da me zahvaća strah od prostora ljubavi
i sitničarska strepnja.
Tada se uvukavši u krevet strahujem
kao priroda oko ponoći,
bešumno i bez davanja znakova.
Zatim
ponovo pomislim da pripadamo jedan drugome,
otkada sam svoju ruku u tvoju stavio.
Kroz čitav život
1
Mi lomimo, mi razdiremo
jedino mi, mi sami,
ono što je jedno i nedjeljivo.
2
Poslije, zatim
kroz dugi-dugi život
pokušavamo slijepo, gluho, uzalud
sašiti
bezgrešnu i iskonsku tkaninu svijeta.
3
Trebali smo umrijeti u djetinjstvu,
na vrhuncu znanja, visini naše poniznosti,
ali živimo dalje, krpajući
i dopunjavajući nepopravljivo.
4
Još je dobro što možemo zaspati tu i tamo
i zauvijek.
14. listopada 1970.
Plakao sam. Poslije su mi leđa postala mokra,
odijelo zgužvano i ruke tupe
Zaželio sam da imam krzno na udovima,
da ono što zagrliš bude
što svaki pravi zagrljaj traži:
predanost životinje.
Preobrazba
Bijah zao, a ti si kazala dobar sam,
Bijah ružan, a ti si me smatrala prekrasnim,
Bilo što kazah, uvijek si me slušala do kraja,
Tako sam od smrtnika besmrtan postao.
Autoportret iz 1944.
U hladnoj osi vlastitoga plača
stoji dječak.
(Preuzeto iz: János Pilinszky, Čovjek je ovdje nedostatan za ljubav: izabrane pjesme, preveo Dinko Šokčević, Hrvatsko društvo pisaca, 2016.)
O PJESNIKU
Adorno je tvrdio: poslije Auschwitza nije više moguće pisati poeziju. Svojim životnim djelom János Pilinszky (1921. – 1981.) nastojao je opovrgnuti tu Adornovu tvrdnju. Mladi apsolvent Filozofskog fakulteta, čije su pjesme već objavili neki budimpeštanski književni časopisi, pa je i sam bio suradnik jednoga od njih, ujesen 1944. odjednom se kao vojnik našao u vrtlogu rata. Iako bez oružja i obuke, piše u predgovoru zbirci "Čovjek je nedostatan za ljubav" prevoditelj Dinko Šokčević, njegova je postrojba bila prebačena u Njemačku, gdje je Pilinszky dočekao kraj rata u američkoj okupacijskoj zoni.
No one slike najveće ljudske patnje i stradanja, koje je mladić vidio, gledao oko sebe od studenoga 1944. do ljeta 1945., korjenito će promijeniti i njegovo poimanje svijeta i njegovo pjesništvo u cjelini. Sam pjesnik, piše Šokčević, u nekim intervjuima, ali i nekim svojim pjesmama ilustrirao je tu promjenu i jednom zgodom iz toga razdoblja: kada je pozvan u vojsku, Pilinszky je svoj ranac natrpao knjigama, a kako su se vozili vlakom sve dublje u Njemačku i sve dublje i dublje u vrtlog rata, on je redom pobacao sve te svoje omiljene knjige (osim Novoga zavjeta) jer su mu se misli svih tih autora činile posve ispraznima, njihove rečenice izgubile težinu nasuprot apsurdnoj dimenziji tragedije s kojom se mladi pjesnik suočavao na svakome koraku.
"Pilinszkyjev prijatelj i prevoditelj njegovih pjesama, engleski pjesnik Ted Hughes u predgovoru njegovoj zbirci piše: 'Iskustvo koje je Pilinszky stekao u logorima očigledno je pred njim razbilo sedmi pečat. Pogled mu se otvorio pred novim čovjekom: ugledao je ono čovječanstvo s kojeg je oguljeno sve vanjsko i od kojeg nije ništa drugo ostalo nego biološka tvrdoglavost stanica (…) Ovaj početni impuls možda je opravdao i opredmetio nešto što je od djetinjstva slutio: svijet logora postao je najdubljim i najtajnovitijim svijetom njegova pjesničkog znanja'", piše Dinko Šokčević.
Pilinszky je dvadeset godina nakon rata, nakon posjeta Auschwitzu, ovako objasnio svoj pristup najvećoj tragediji stoljeća (u muzeju logora vidio je sliku na kojoj staricu s djecom vojnici vode na egzekuciju): "Stajao sam pred slikom i silom sam htio zaustaviti nesreću staru dvadeset godina – kako ju je prividno fotoaparat zaustavio. Ali ja sam htio zaustaviti stvarnost. I onda sam shvatio da ništa nema smisla ako ne možemo popraviti ono što se dogodilo… ja vjerujem u to da možemo popraviti… Pjesništvo za mene upravo to znači, ili barem, skoro: popravljanje nepopravljivoga."
Podijeli na Facebook
