DIVLJE GUSKE
Ne moraš biti dobra.
Ne moraš prehodati na koljenima
stotinu milja kroz pustinju da bi se iskupila.
Samo dopusti mekoj životinji svoga tijela
da voli to što voli.
Ispričaj mi o očaju, svojem, a ja ću ti o mome.
U međuvremenu svijet ide dalje.
U međuvremenu sunce i bistri obluci kiše
promiču krajolicima,
preko prerija i dubokih stabala,
planina i rijeka.
U međuvremenu divlje se guske, visoko u čistom plavom zraku,
opet vraćaju kući.
Tko god da jesi, koliko god usamljena,
svijet se nudi tvojem zamišljaju,
zove te poput divljih gusaka, oštro i uzbudljivo —
uvijek i iznova objavljujući tvoje mjesto
u poretku stvari.
***
PRILIKA DA SE SVE VOLI
Čitavog ljeta pretvarala sam u prijatelje
obližnja stvorenja —
tekla su poljima
i ispod šatorskih krila,
ili tapkala kroz vrata,
kesila se kroz svoje brojne zube,
tražila sjemenje,
loj, šećer; mrmljala i zujala,
otvarala kutiju za kruh, najsretnija kad bi bilo
mlijeka i muzike. No jednom sam
u noći začula zvuk
onkraj vrata, jedra su se
blago napela — nešto se
utiskivalo u razini očiju.
Gledala sam, drhteći, uvjerena da sam čula
škljocaj kandži, coktanje usana
izvan moje koprenaste kuće —
Zamislila sam crvene oči,
širok jezik, golem skut.
Hoće li mi biti i naklonjeno?
Strah me porazio. A ipak,
ne u vjeri i ne iz ludosti
već s hrabrošću koju je vjerujem
moj san zaslužio,
iskoračila sam. Nestalo je.
Zavrtjeh se na zvuk nekog
klecajućeg tereta.
Jesam li vidjela tamno bedro što zamiče
natrag među stabla? Jesam li vidjela
mjesečinu što ga obasjava?
Jesam li doista ispružila ruke
prema tome, prema raju što se ruši, poput
iščeznuća najdraže, najdivljije nade —
tamnom srcu priče, jedinom
razlogu za njezino pripovijedanje?
***
PUTOVANJE
Jednog si dana konačno shvatila
što trebaš učiniti, i krenula,
premda su glasovi oko tebe
uporno izvikivali
loše savjete —
premda se cijela kuća
počela tresti
i osjetila si stari trzaj
oko gležnjeva.
"Popravi mi život!"
svaki je glas jauknuo.
Ali nisi stala.
Znala si što trebaš učiniti,
makar je vjetar vrebao
svojim ukočenim prstima
u samim temeljima —
premda je njihova melankolija
bila strašna.
Već je bilo dovoljno
kasno, a noć divlja,
i cesta puna palog
granja i kamenja.
No malo pomalo,
kako si ostavljala njihove glasove,
zvijezde su počele gorjeti
kroz plahte oblaka
i tamo je bio novi glas,
koji si polako
prepoznala kao vlastiti,
on ti je pravio društvo
dok si grabila sve dublje i dublje
u svijet,
odlučna da učiniš
jedino što možeš —
odlučna da izbaviš
jedini život koji možeš spasiti.
***
SVANUĆE
Možeš za to
umrijeti —
ideju,
ili svijet. Ljudi
su to već činili,
blistajući,
dopuštajući
da se njihova mala tijela vežu
uz lomaču,
preobraze
u nezaboravnu
srdžbu svjetla. Ali
jutros,
penjući se uz poznate brežuljke
u poznatom
tkanju zore, pomislila sam
na Kinu,
i Indiju,
i Europu, i pade mi napamet
kako sunce
plamti
za svakoga podjednako
radosno
kao što izranja
ispod trepavica
mojih očiju, i pomislila sam
Ja sam toliko toga!
Što je moje ime?
Što je ime
dubokog udaha koji ću povući
uvijek i iznova
za sve nas? Zovi to
kako god hoćeš, to je
sreća, i to je drugi
način da se uđe
u vatru.
***
KAD SMRT DOĐE
Kad smrt dođe
poput gladna medvjeda u jesen;
kad smrt dođe i uzme sve sjajne novčiće iz njegove novčarke
da me kupi, i uz škljocaj zatvori novčarku;
kad smrt dođe
kao velike boginje;
kad smrt dođe
kao ledenjak među lopaticama,
Želim proći kroz vrata puna znatiželje, zadivljena:
kakva će biti, koliba tame?
I zato na sve gledam
kao na bratstvo i sestrinstvo,
i na vrijeme gledam kao na ništa više od ideje,
a vječnost smatram još jednom mogućnošću,
i svaki mi je život jedan cvijet, običan
poput poljske tratinčice, i jedinstven,
i svako je ime udobna glazba u ustima,
što smjera, kao i svaka glazba, prema tišini,
i svako je tijelo lav srčanosti, nešto
skupocjeno Zemlji.
Kad bude gotovo, želim reći: cijelog sam života
bila nevjesta vjenčana za ushit.
Bila sam mladoženja, svijet u mojem zagrljaju.
Kad bude gotovo, ne želim se pitati
jesam li od svojeg života načinila nešto osobito, i stvarno.
Ne želim se zateći kako čeznem ili se bojim,
ili sam spremna na raspravu.
Ne želim završiti tek kao posjetitelj ovome svijetu.
* Pjesme "Divlje guske" (Wild Geese), "Prilika da se sve voli" (The Chance to Love Everything), "Putovanje" (The Journey) i "Svanuće" (Sunrise) objavljene su u zbirci "Dream Work", Grove Press, New York, 1986. Pjesma "Kad smrt dođe" (When Death Comes) objavljena je u zbirci "New and Selected Pomes: Volume One", Beacon Press, 1992. Prijevod: Tanja Tolić.
O PJESNIKINJI
Vjerojatno znate za pjesmu "Koristi tuge" (The Uses of Sorrow). Ide ovako:
(U snu, sanjala sam ovu pjesmu)
Netko koga sam jednom voljela dao mi je
kutiju punu tame.
Trebale su mi godine da shvatim
da je i to bio dar.
Popularan je to citat, štampaju ga na majice i šalice, uokviravaju i vješaju na zidove. Manji broj ljudi, međutim, zna da je to uopće pjesma, a ne inspirativan citat, i da je pjesmu napisala Mary Oliver. Pjesmu je objavila u zbirci iz 2007. godine, "Thirst: Poems".
Mary Oliver, koja je preminula 2019. godine, kad je imala osamdeset tri, najpopularnija je američka pjesnikinja. Naoko, to iznenađuje, jer inspiraciju za stihove manje je nalazila u ljudima, a više u prirodi; mnoge su pjesme začete dok je lutala divljinom. Dok je čitam, čini mi se da čujem ritam njezinih koraka, nježan ali odlučan staccato. Ako bih morala izdvojiti jednu stvar koja je karakteristična za njezinu poeziju, onda bi to bilo upravo to: čitatelj čuje Mary Oliver dok hoda; to su pjesme samotnih šetnji, zapjenjene povremenim prsnućima divljenja. U drugima je pak tiha i perceptivna, utone u meditaciju u pokretu, nabraja biljke i životinje koje susreće: tako sažme vrijeme između neizgovorene muke i odrješenja, a najčešće poentira jednom kratkom rečenicom – čist, precizan rez.
Poeziju je počela pisati s četrnaest godina, u rodnom Maple Heightsu, malom gradu u Ohiju. Prvu zbirku poezije objavila je 1963., kad je imala dvadeset osam godina. Za svoju je poeziju dobila niz nagrada. Njezina četvrta knjiga, "American Primitive", nagrađena je Pulitzerovom nagradom za poeziju 1984. godine, a dobitnica je i prestižne nagrade National Book Award. Poezija Mary Oliver je, rekla sam, mirna. Ako želite čuti njezin "krik i bijes", onda čitajte "Dream Work", zbirku iz 1986., iz koje sam izdvojila i prevela tri pjesme.
Mary Oliver živjela je nekonvencionalno, i za današnje prilike. Život je provela s fotografkinjom Molly Malone Cook, koja je umrla od raka 2005. godine. Upoznale su se kasnih 1950-ih i bile u ljubavnoj vezi više od četrdeset godina. Oliver je za života rijetko davala intervjue, na jedan je ipak pristala, nakon šest godina nagovaranja. Prije točno deset godina, kad je pjesnikinja imala sedamdeset pet godina, s njom je razgovarala Maria Shriver za časopis O (prenesen na portalu Oprah.com) i u tom je intervjuu Mary Oliver prvi put otkrila da je kao djevojčica bila seksualno zlostavljana.
Mariji Shriver je priznala kako je i sama šokirana time što je napisala u zbirci "Dream Work". "Uvijek sam bila tajnovita oko svojeg života, a pjesme iz zbirke 'Dream Work' nisu tajnovite kao što sam mislila. Drago mi je što sam ih napisala, činim to sad nešto češće – koristim osobni materijal. Želim biti hrabrija i iskrenija u vezi svojeg života. Kad doživite seksualno nasilje, ostane mnogo štete – ovo je prvi put da sam to izgovorila naglas." Nasilje je, nastavila je, doživjela kao vrlo mala djevojčica. No stalno su joj se vraćala noćne more – to je šteta koja je ostala. "Zato sam htjela biti nevidljiva, sigurna sam. I teško mi je bilo vjerovati drugima. No uz pomoć nekoliko zbilja dobrih ljudi napokon sam zacijelila – pomalo kasno u životu. Radim s divnim čovjekom zadnjih pet godina, terapeutom iz Provincetowna. Sada mogu razumjeti, prvo, da se to dogodilo, čemu se dijete odupire i ne želi to priznati; i drugo, da je utjecalo na neke stvari u mojem ponašanju. Vjerojatno sam zato napustila dom dan nakon što sam maturirala – nisam mogla više čekati ni minute. I zato sam bila potrebita veliki dio svojeg života, nisam dobila dovoljno majčinske ljubavi i zaštite. To može ljude učiniti... dobro, milijuni ljudi koji nisu imali zadovoljavajuće djetinjstvo hodaju svijetom, a ja sam tek jedna od njih."
U svojoj sedamdeset petoj bila je sretnija nego ikad. Napokon je, priznala je uz smijeh, postala i duhovita. Voljela je pjesme čitati naglas. To im je i svrha, dodala je u intervjuu, da se čitaju i čuju. Svaka pjesma, citirala je američkog pjesnika, pisca i kritičara Donalda Halla, ima dva života: pjesmu čini izjava koju pjesnik daje i njezino senzualno tijelo. (Tanja Tolić)
Podijeli na Facebook
