zlobro
što vam spikeri nikad neće otkriti
koliko god redovito pratite vijesti?
nešto ništi
ništa nešti
nema ni zlata
ni sredine
zlobri smo
i dokazano dli
ono ruživo
već je u ružama
ono raspadnuto
već nas je napojilo
nema ni dalje
ni bliže od
kule
nule
koliko nereda
toliko i svjetla
koliko rasvjete,
toliko i opeklina
nikada, ama baš
ni u kojoj situaciji
nismo
iznad
rajklene
zlobrote
ajde reci što je
STVARNO STVARNO strašno
sjedeći kraj visoke jelke čije se tjeme
struže s bijelim prostranstvom plafona
okićene krupnim glinenim zvonima
fine ručne izrade
moj prijatelj kaže
da je stvarno poražen
i jednostavno više
nije u stanju vjerovati
u temeljnu održivost
možda ni u elementarno
postojanje
dobra
"zlo je toliko profitnije,
bolje umreženo i otporno
na pravne mehanizme",
tako se izrazio
moja kći ga ispravlja
"pazi", veli ona
"zapravo govoriš
o vremenu
jer ono što je dobro
uvijek zahtijeva
trajanje i ustrajanje"
trajanje
i ustrajanje
ponovila mu je
strpljivo.
svađa s glasom razuma
ma koga stvarno možeš spasiti?
e baš mogu
mogu, mogu
spasiti
osu
na prozoru.
Da, ali ne možeš
otvoriti prozor
za one
koji se boje zraka.
Zar ne?
I ne možeš
otvoriti vrata
za one koji žele biti
dio zidova.
I ne možeš
iskopati blago
koje želi ostati
zauvijek skriveno.
Ne pokušavaj se izvući.
Nemoć je centralni program svemira.
Ljudi joj to toliko žele robovati.
Slažem se. Vrhovna gospodarica.
Koliko god nenadmašna
i ona dolazi s Greškom
promjene.
zlice i vilice 3
stablo bez dijagnoze
bolesno nagnuto na jednu stranu
žilavije, otpornije i radosnije
od svih terapeuta koje znam
zamislimo klinike profesionalnog drveća
upisuješ ih kao fakultet
besplatno
najmanje pet godina
a za neke od nas treba
i čitava šuma
mi, naravno, doktoriramo
pragma
sjećam se kad me jedna djevojčica zaustavila
u čitanju naglas i nježno mi, upravo
majčinski, kao da sam na bolničkoj postelji,
rekla da ne postoje zmajevi
i da ih stvarno nije moguće sresti
sjećam se i druge djevojčice koja je malo pričekala,
razmislila, pa onda dodala da – zapravo – ne postoji
ni Hrvatska, premda imamo grb na zidu (pokazala
je prstom) i pjevamo himnu, ali ni Hrvatsku,
naglasila je, stvarno nije moguće sresti
"to je sve zamišljeno",
složili su se osmogodišnjaci
i zamolili da čitam dalje.
(Preuzeto iz: Nataša Govedić, Zlice i vilice, Fraktura, 2022.)
O PJESNIKINJI
"Strašna je poezija", kaže Nataša Govedić u završnoj pjesmi svoje zbirke "Zlice i vilice" (Fraktura, 2022.), "Sfinga koja maše repom od nestrpljivosti pred našim nesnalaženjem". Ali poezija je i ključ, ključanje; poezija se, kako piše Gwendolyn MacEwan (Nataši Govedić je njezina pjesma "Želim da to bude kristalno jasno" jedna od najdražih…), ne piše zato da bismo nadmudrili gravitaciju, nego zato da nakon posljednjeg pročitanog retka još par sekundi ne radimo ništa drugo. Samo se još malo naslonimo na stihove.
Na poeziju Nataše Govedić, koja piše i prozu, kritičku prozu i analitičku prozu (humanističko-znanstvenu i esejističku), čitatelj se itekako može nasloniti. Za nju je jedino pitanje "imaš li redak ispisanog teksta"; rukopisi, kod nje, "možda ne gore samo zato što imaju svoja ledena, nezapaljiva doba", a najoštriji predmet koji vuče u torbi uvijek je – knjiga.
Istovremeno osjećajući svijet i rane svijeta, ali i tražeći način da te rane povida, "Zlice i vilice" Nataše Govedić, zapisala je u pogovoru pjesnikinja i urednica njezine zbirke Monika Herceg, mapirajući na osebujan način fenomen zla čovječanstva i čovjeka govore o cjeloživotnoj borbi svih nas; živa je to poezija koja plamti ljepotom jednostavnog jezika, ali i glasnog angažmana. "Poezija je ovo koja se penje na barikade, koja od nas traži da se zaista upitamo, kako to Govedić piše, uz što smo ostali i što smo na kraju odnjegovali. Jer, ako govorimo o zlu, čije je klice posvuda moguće naći, nužno govorimo i o dobru, koje možemo u svakom trenutku birati, i možda je to najveća vrijednost ove iznimne knjige poezije; ona pred nama ogoljuje zlo kako bi nam ukazala da uvijek možemo, voleći jedni druge, birati ono dobro, možemo rasti i postajati veći."
U ovoj poeziji, bilježi Herceg na kraju, ne možemo samo promatrati, sa svakim smo stihom "Zlica i vilica" pozvani da nas se tiče, da nas boli, ali i da se budimo.
Podijeli na Facebook
