PROJEKTIRANJE KRAJOLIKA
onda je bilo, tako se desilo, ja sad pričam kao da je sve neki događaj,
a vraga, nema događaja, ništa se nije desilo, nekad je sve močvara unutra, statika,
žice otpojene od struje, zaboraviš disati, pa se sjetiš, čekaš da prođe,
da se nešto izvana pokrene, da kupiš kartu i odeš,
da se pokrene rijeka svjetlucanja, to ne mora biti stvarna rijeka, logično,
ovo tumačenje sada je višak,
onda je bilo, bilo je uoči proljeća, čovjek u kojeg sam bila zaljubljena prije dosta godina,
rekao je imaš previše boca u stanu,
s time ćemo nešto napraviti, ti si ružna ljepotica, kao iz filma si, imaš tu ružnu ljepotu,
odnijeli smo boce, bila je subota, male kosti su drhtale, nešto s perifernom cirkulacijom, nasljedno više manje,
moram priznati, ovo o ružnoći mi je imponiralo, estetika ružnoće, opće mjesto, to mi je blisko,
kao kad gledam na stanici vlaka u maglu što se tračnicama dovukla iz slavonske ravnice,
onda je bilo, tako se desilo, a ništa se nije desilo, bilo je uoči osmoga marta,
iva je rekla, ići ćemo na marš, taj dan ništa nećemo planirati, to sam podržala,
za osmi mart nemoj da me netko negdje poziva, a da nema veze s osmim martom,
nemoj da mi ne čestita,
uzet ću slobodno na poslu, onu maminu srebrnu košulju ću zakopčati,
iako, malo su mi ojačala ramena, kažu to je od hormona, žene se rašire,
hoćeš nećeš, pazila ne pazila, to sam već u tridesetima vidjela, da mi se ramena šire i bokovi, više ne možeš stati u stare stvari, ne možeš i da hoćeš, da ga jebeš ne možeš,
robu za djevojčice odnijela sam u karitas, drugi put sam ostavila vreće kraj kontejnera za tekstil, mikrominice i topiće, vreće su raznijeli cigani, pa što,
onda je bilo, tako se desilo, ja sad pričam kao da je sve neki događaj, a nije, većina toga nije događaj, ništa se uopće nije ni desilo, pa što,
samo su sjene, glasovi iznutra, puške u uglovima svijesti,
nepoznata crvotočina, rizik prolaza, kao kad se noću probudim,
netko je tu, a nitko nije tu, samo je sjena,
oblak sivog dima što se prikrade i kaže primi me, zagrli me,
ne tjeraj me, ne bori se protiv mene, nekad boriti se znači šutjeti, nekad boriti se znači čekati, borba mijenja strategiju,
borba se smije predomisliti,
onda je bilo, tako se desilo, ja sad pričam kao da je sve neki događaj, a nema događaja, ništa se nije desilo,
to sve skupa može biti o voljenju, kao fenomenu,
što je uopće voljenje, to je kad se drugog ne otjera,
kad se oblak sivog dima ne otjera, to je kad se rašire ruke, kad se izdrži putovanje kroz nesnošljivost, to je kad se kaže,
ovo tumačenje je sada višak, pa što, to je kad se kaže: ostani,
plesat ćemo, projektirati krajolik, a kad svane,
kad se razdani, to će biti događaj.
OMATANJE PLATNA
doći ću Katarina samo zbog tebe,
samo da sjedimo,
da ti vidim oči i to što piše u zjenicama.
u knjizi krštenih ne pišu imena,
svetice su labavi okviri za djelovanje,
u zjenicama pišu sitne točke jer je život iridologija,
sve je u slikama što se sklapaju
iz kapljica pradavne kiše,
iz filtera pamćenja,
iz južine na staklima vjetrobrana.
doći ću da ti ispričam lipanj,
kako vrućina utječe na planiranje zime,
ti znaš da ništa nije realno kada se kroji iz afekta,
zato ću doći između ostalog
da ti kažem kako jedna riječ može prosvijetliti,
skinuti opnu s pogrešne vjere.
sve je priča Katarina,
priče su nas povezale i smokve u skrivenim vrtovima iz zaleđa zaboravljene kuće,
slijepa glumica na pozornici priča o tajnama što ih nazire iza vjeđa,
kaže odmorila sam se konačno u nevidljivom.
doći ću da se skupa odmorimo od ovog vremena procjenjivanja,
doći ću, sjedit ćemo,
dovoljan je jedan čovjek da mu stisneš dlan,
da se podsjetimo da nismo stigle
tamo gdje smo krenule.
stigle smo nekamo drugdje,
život je drugdje, to je poznato,
doći ću, da proslavimo noć bez komentara,
da napipamo mjesto loma, sve su priče,
želim da se odmorimo u staromodnoj priči tišine.
samo ćemo sjediti, netko će poslati piće.
sjedit ćemo pod lampama,
ostatak noći omatat ću ih u platno
i pred zoru ih pospremiti u skrovište
koje su naselile mazne napuštene mačke.
tvoja ruka će biti mapa iznenađenja,
sve što znamo je da ne znamo
kada ćemo opet u vrtu jesti smokve raspucale od slada,
kada ćemo opet samo sjediti,
oslobođene od koncepta,
s praznim baterijama koje će puniti struje neizvjesnih vremena.
PISATI O SEBI I.
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma.
najlakše je ispovijedati svoje trivijalne stvari, osjećaje i navike,
izlučevine, snove i patnju koja uvijek polako teče undercurrent,
u pozadini svega.
što bi trebalo učiniti?
postoje bijele tablete serotonina, postoji sunce i zagrljaj.
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma.
posebno kada je poezija u pitanju.
možeš li se odmaknuti od sebe, od svoje bijedne osobe, od svojeg doručka,
glavobolje i svoje menstruacije čiji slap već pomalo gubi snagu
najavljujući srednju dob?
možeš li to učiniti?
poslijepodne je jučer bilo sparno,
ne mogu se sjetiti što sam činila u pet,
mozak također gubi snagu.
uveli smo različite vitamine u hranu,
zbog zbunjenosti ponajviše,
ponekad započnem dan ničim izazvana riječima:
ispovijedam se Bogu svemogućemu.
poslijepodne je jučer bilo sparno.
nakon virusa desio se u mojem tijelu neki poremećaj,
sada s hrpom uputnica obilazim ambulante,
prošlog sam se mjeseca na kraju grada izgubila u bolnici,
svi su na mene vikali: upišite se.
dugo sam sjedila u praznoj bolničkoj kapelici i plakala.
nikome ne govorim za uputnice, moji su roditelji stari,
imaju svojih briga, ne želim opterećivati ljude,
drugima je puno teže, ima da šutim,
uostalom, briga i patnja, to je privatno!
užitak privatnoga mističan je, nedodirljiv, ah!
poslijepodne je jučer bilo sparno,
radiolog je rekao skinite se do pasa,
i grudnjak, da i grudnjak,
okrenite se, zagrlite šipke, sada bočno,
radiolog je rekao pogriješili smo,
skinite se još jednom do pasa,
mamille su na rendgenu napravile sjenu,
stavio mi je flastere na bradavice,
okrenite se, zagrlite šipke, sada bočno.
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma.
preplavi i mene nelagoda,
neobjašnjiva vrsta stida,
kao kada mi bradavice na dojkama dodiruje
nepoznata osoba.
na nalazu piše da nema formiranih inflitrata,
slabija je prozračnost desnog plućnog parenhima,
srce je veličinom u granicama normale.
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma.
općenito ukazati na ranjivost svoje male osobe –
odmah odnekud započinje kamenovanje,
pljuštanje šiljatog materijala,
izvikivanje o poremećaju narcizma za svako tužno stvorenje
koje samo želi malo pažnje, dva tri šuškava pljeska i jedan bravo
koji je trebao davno stići s nekog drugog mjesta,
možete pretpostaviti s kojega.
na nalazu piše da je moje srce veličinom u granicama normale.
to mi je možda najveće iznenađenje –
veoma čudno da se nije pretvorilo u kašu nakon ove zime,
od količine korozivnog vjetra i uzaludne čežnje
da stvari budu potpuno drugačije nego što su ispale.
još u nedjelju, uz huju tramuntane, djevojčica je kraj mene zapitkivala
je li ono Brač, je li ono Brač, nabroji mi sva mjesta!
hoćemo li staviti san protekšn, imaš li para za fritule,
koliko su to dva tjedna?
njezinu sam glavu privila na srce
za koje u nalazu piše da je veličinom u granicama normale,
što mi je možda najveće iznenađenje –
veoma čudno da se nije pretvorilo u kašu nakon ove zime,
od količine korozivnog vjetra i uzaludne čežnje
da stvari budu potpuno drugačije nego što su ispale.
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma.
možeš li se odmaknuti od sebe,
možeš li to učiniti?
spojila sam se sa svime kroz vodu
kada se naljutim, pljujem zid.
savijam žlice i jedem metal.
tvoje je srce metalno, pa sam mu tako bliže.
do jutra snimam u aplikaciji "voice" bijesne izljeve pravde.
a pravde, znamo, na ovome svijetu nema.
poslije slušam snimke i mislim kako sam to dobro rekla.
samo što nikoga nema da potvrdi kako dobro vidim stvari.
unatoč tome, tada plivam u lokvici samozadovoljstva.
moj je djed bio zemljoradnik i drugi također.
kada čujem riječ "klasa", povraća mi se,
kao nakon četiri piva kada mi se vrti soba.
sjetim se svoga seljačkog porijekla
i oca umotanog u slojeve bijelog praha.
znate li kako miriše piljeni mramor?
kako miriše bijeli kamen iz utrobe otoka?
kamen miriše na mojega oca.
kamen miriše na kožu svih muškaraca koje sam srela.
kada se naljutim, pišem u bilježnice na crte,
u rokovnike koje sam dobila na poslu.
nisam dobra radnica,
ništa poslovno ne pišem u rokovnike.
ponedjeljkom zapišem san, bilješke za pjesmu.
s nedjelje na ponedjeljak sanjam najviše,
kako se penjem u hram na brdo
i tamo me čeka magična slika - autor nepoznat.
na poslu loše kotiram,
govore mi da sam odsutna
i da nikada neću dobiti unaprjeđenje.
ne bunim se jer ću jednom ionako umrijeti,
ali vjernica sam –
bog mi neće gledati u radnu knjižicu.
tako se nadam.
ne vjerujem u uskrsnuće tijela,
u život vječni – da!
volim svoje suradnike,
ponedjeljkom ujutro grlila bi ih i hranila kolačima.
nitko ne želi moje zagrljaje i kolače.
samo duga pisanja i citiranja članaka i stavaka,
dopuna izmjene pravilnika –
tako se postaje dobar radnik.
želim promijeniti svoj život.
želim se vratiti u točku prije prve sijede vlasi,
prije prvog mliječnog zuba.
prije prvog karijesa.
prije nego što sam vidjela penis.
prije prve separacije.
želim se vratiti u maternicu.
želim da mi majka živi vječno.
želim dugo sjediti na plaži
u uvali u kojoj sam s četiri godine naučila plivati.
tada, desilo se prokletstvo.
spojila sam se sa svime kroz vodu.
nabujala je moja znatiželja,
vodila me putovima koji su mi dušu prekrili sjenama.
ne bojim se riječi duša.
što ima loše u pupoljku koji se rascvjetava
čitavoga života
uz malo nježnosti na straži.
ostrov
svaki je čovjek otok, sasvim sam za sebe
okružen morem
i ti i ja i Brač u maglici od soli
sami kad je baš nezgodno biti sam
u mračnoj kutiji kao orezan bonsai
treba izdržati
vrijeme, ali vrijeme
uvijek vrijeme
kao da je to lagano
svaki je čovjek otok, sasvim sam za sebe
okružen morem
i ti i ja i familija lovca na kavijar
na ostrovu Ostrov u Kaspijskom jezeru
i njegova žena koja pije potajice, pa i javno
i njegova djeca koja se iz škole vraćaju kanuom
i njihovi dani koje su zaboravili ideologije i sveci
i njihova pisma Putinu kojem se mole pred televizorom
kao ja kad tebi pišem i dahćem i ližem ekran i
vrijeme, ali vrijeme
uvijek vrijeme
kao da je to lagano
svaki je čovjek otok, sasvim sam za sebe
okružen morem
i ti i ja u vrtlogu što lebdi nad vodama
i trajekt za Supetar kojem bura ne dopušta pristajanje i
stalni prijenos, protok, čežnja, dolazak i povratak i
vrijeme, ali vrijeme
uvijek vrijeme
kao da je to lagano
* ostrov(na ruskom otok); Ostrov - izgubljeni otok, film Svetlane Rodine (2021.)
(Odabrane pjesme Sanje Baković dio su rukopisa radnog naslova “O tome se slabo govori”. Dio pjesama prethodno je objavljen u Književnoj republici te na portalu strane.ba)
O PJESNIKINJI
Sanja Baković piše poeziju otpora i nježnosti, tako ju je u intervjuu za portal VoxFeminae opisala pjesnikinja Monika Herceg. U svojim pjesmama Sanja Baković često istražuje margine – jer tamo su nevidljive priče i ljudi sa svojim čudesnim sudbinama i beskrajnom hrabrošću da ne odustaju od života. Dosad je objavila dvije zbirke poezije: “Plovna mjesta” (2016.) i “Autobus za Trnavu” (2020.). Potonja je zbirka pjesama usredotočenih na žensko iskustvo koje se odvija u jednom cikličkom kretanju; pjesme su to o podrijetlu, ljubavi, rubnosti, nasilju, osamljenosti, povlačenju, duhovnosti, putovanju, ali i knjiga o dostižnosti i nedostižnosti ljubavi, o potrazi, o želji za boljim svijetom…
U novom rukopisu Sanja Baković kroji svijet snažnih, trodimenzionalnih slika koji nastanjuje živi “ja” – on je lirski subjekt, on je pjesnikinja, ali on je i mi. Prepoznajemo se u “izgubljenom otoku” što lebdi sam za sebe, okružen morem; i mi savijamo žlice i jedemo metal u ljutnji; pretvaramo naš život u događaj; tražimo tog jednog čovjeka da mu stisnemo dlan, jer jedan je čovjek dovoljan. Nove pjesme Sanje Baković govore baš suprotno od njezina stiha: pisati o sebi nije niža vrsta pisma. Pisati o sebi često je jedini spas.
Sanja Baković rođena je 1976. u Splitu. Odrasla je u Bolu na Braču. Završila je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a živi i radi u Zagrebu. Pokrenula projekt Odvalimo se poezijom s ciljem povećanja vidljivosti poezije u javnom prostoru te u više navrata organizirala i vodila pjesničke tribine, a u Bolu na Braču 2017. godine pokrenula je, zajedno s Centrom za kulturu, pjesnički festival također pod imenom Odvalimo se poezijom. Poeziju je objavljivala u književnim časopisima i sudjelovala je na književnim festivalima Vrisak, Kalibar, Škure i drugima. Voditeljica je pjesničke tribine "Poezija u drugom filmu" koja se održava u organizaciji Centra za knjigu u zagrebačkom Kinoteka Baru, kao i književne tribine "Kul u gradu" koja se održava u zagrebačkoj knjižari Ljevak. Članica je Hrvatskog društva pisaca. Piše novinske članke iz područja književnosti i kulture za tjednik Express, portal Najbolje knjige te Art magazin Kontura.
Podijeli na Facebook
