NEDOVRŠEN POPIS POUČAKA PROIZAŠLIH IZ ČUĐENJA
Ustvari
Uvijek sam se čudila ovome svijetu
Vozeći bicikl uzduž močvarnih voda
Promatrajući kuće sazdane od raznih materijala
Od drveta, cigle, kamena, šperploče i stiropora
Od rastopljenog pakpapira
Prelijećući preko Indijskog oceana, Pacifika, Sredozemlja
Čudeći se tajnome ustrojstvu svijet
Tome da jedni ustrajno i vješto emaniraju moć,
Držeći odstojanje, uskraćujući toplinu i ljudskost
Čak i majka svojemu djetetu
Da porodice kriju surove tajne
Nalik na drame, grčke tragedije
Da borbe za prijestolje
Intrige i spletke
Buđenje i neprekidno komešanje ljudskih zloduha
Okretanje jednih protiv drugih
Započinje već od malih nogu
Da je svačija sudbina zadana rođenjem
Ali da su izmjene, izmicanja, promjene ipak moguće
Jer ne postoji sveopća determiniranost
I da je život kao produkt, realizacija slobodne volje
Nešto što ipak treba uzimati s dozom rezerve
Da je iskrena zahvalnost rijetka, premda ne i sasvim izumrla
Da je izražavanje vlastitoga mišljenja, kao i njegovo
posjedovanje, opasnije negoli se to doima na prvi pogled
Da je neukusno govoriti istinu, čak i u slučajevima kada je
ona čedna i lijepa
Da je opća uspavanost duha nešto što je prvi i posljednji
aksiom u popisu zadaća kojima je cilj buđenje i pokretanje
čovječanstva
Da su oni kojima je darovano više, prinuđeni na žrtve
Da su nepravde učinjene nad čovjekom obilate jer je on taj
koji posjeduje mogućnost oprosta i zaborava
Da je umjetnost vrsta čarobnjaštva
Da postoje riječi uz čije se izgovaranje čovjekov duh
oslobađa nepotrebnih tereta
Da su manipulacija i strah dvije osovine koje leže na
krajevima iste poluge
Da je ljubav riječ uz čije se nezlorabljeno značenje veže
tajna našega postojanja
Da je duša vječna i da je smrt izvor novoga početka
Da je čovjek sazdan od svojih iskustava, i da je mudar onaj
tko iz njih uči, smatrajući ih sredstvom za napredak
Da je sve prepušteno našem tumačenju i razumijevanju,
mogućnostima koje su uvijek ograničene
DAVNI DOM
Čeznutljivo gledajući prema davnome domu
Niz klanac jastrebova,
Uzduž brezika, posivjelih od jutarnjih magli
Tamo gdje se svjetlost prelama na dva dijela
Topeći pred sobom oštrine na vrhuncu, na smjelom i
rahlom izdisaju
Smekšavajući sve u mirise jeseni, u boje drva, vlage
Kada se skrštenih ruku u krilu sjedi pored vatre
Mumljajući riječi, prebirući vruće kestenje
Kao što se prebiru slike mladosti
Ne s tugom
Ne s melankolijom
Već s toplom odsutnosti
KRUG ODABRANIKA
Samo najednom, taj prizor
U kojemu vidim sebe kako stojim pred nizom telefonskih
govornica
Pred zagrebačkom glavnom poštom
Nadomak Branimirove ulice i Željezničkog kolodvora.
Čekam da se neka od govornica oslobodi.
Koga zovem?
Ne znam.
Majku, oca, djeda, baku, neku od tetki?
Tek sam upisala studij, možda tek položila prijemni ispit.
Ljeto je.
Čista sam i lagana
S divljim kliktajem neke radosne, premda malo sputane
Ptice u sebi.
Zaljubljena u slike, ljude, prizore, riječi
U glazbu naročito.
Nije me još dohvatio taj grad, sa svojim preobraženjima.
Nisam još stigla postati dijelom nikakvih “krugova”.
Sama, iznutra puna kojekakvih znanja o književnim
razdobljima
O poetikama, metaforama
O filozofskim pravcima
Moje je tijelo bilo mreža isprepletena imenima i
značenjima
Stoljećima i odrednicama
I to mi je prilijegalo tako prirodno.
Bijah rano dosuđena riječima
Riječi su mi rano bile predane u zavjet
Kao što se čuvarima tajnih sefova i odaja
Predaju ključevi vrata
Na povjerenje, čast i čuvanje
S odstojanjem i prikrivenim zazorom
Već i zbog same sumnje
Na mogućnost omaške ili predaje.
ZADAĆA
U jednom trenutku života shvatih
Treba se osloboditi slijepe vezanosti, pokorne pripadnosti
Porodici
Da bi se uistinu bilo “sam sa sobom”
Treba se osloboditi naslijeđenih osjećaja, naučenih veza s
domovinom
Da bi se postalo bezdomnim
Da bi se dom uistinu osjećao posvuda
I nigdje
I, naposljetku
Da bi se onom nekadašanjem domu i porodici
Tako slobodan i nevezan
Moglo služiti
koliko je to moguće više na čast
I ipak, što je moguće manje
Na sramotu
Ako takvo što uopće bude moguće
BLISTAVO
O, kakav blistav dan
Svijetli nebo divovskim sjajem što zapalilo ga je sunce
Oblaci se na njemu bjelasaju laki, obećavajući čednost
novu
Sve što jučer bijaše tamno i zagasito najednom nestalo je
Tako ponavlja se radnja u kojoj bezdan svrgla je ponovno
nada novoga
Uspinjući se na tron
A čovjek promatra zanesen, u svom pravu na kratkotrajnu
radost bivanja
Poput djeteta, čio, naivan, već unaprijed sažaljenja vrijedan
Zbog lakog i sebičnog zaborava vlastite i tuđe boli.
VAMA IZ HOTELA
Vi koje sasjekle su strijele nebeske
Munje nenadanih gromova
Koje spalili su strašni požari ljubavi
Nesretni u svojim srcima
Ostavljeni negdje daleko, u hladnoj hotelskoj sobi
S tabletama pored uzglavlja i cigaretom u ruci
I bocom jakog brandyja
Sa šahovskom tablom postavljenom nasred staklenog stola
Za partiju koju nitko neće odigrati
Jer onaj što se trebao pojaviti nije imao dovoljno hrabrosti
Ili naprosto nije bio čovjek od povjerenja
Vama, ostavljenima da čekate sami u bunilu noći
Spasioca koji se nikada neće pojaviti
Vašem ljubavnom sagorijevanju, ludilu, strasti
Koja nije dobila priliku biti udvostručena, podijeljena,
poklonjena
Vama, vašem sjedenju na rubu kreveta u hotelu
Posvećen je ovaj trenutak
(Preuzeto iz: Tatjana Gromača, Ivan Bezdomnik i njegove pjesme, Sandorf, 2023.)
O PJESNIKINJI
Kad je 2000. godine Tatjana Gromača (1971.) objavila svoju prvu zbirku poezije, “Nešto nije u redu?” (Meandar), pjesme su rasprodane za nepuna tri mjeseca. To se više ne događa. Pjesnika i pjesnikinja, čini se, ima više nego ikad, ali nijedna zbirka poezije ne stoji kao orijentir, ili razdjelnica na poeziju prije i poslije. Za mnoge je zbirka “Nešto nije u redu?” bila formativna – ona, koja progovara iz tih pjesama, uhvatila je (ženski) glas generacije: “Bez posla sam. Uplašena. / Stara dvadeset i osam godina. / Novaca imam još malo.” A trenutak prije, u pjesmi “Što čekaš?”: “Misliš li da je dovoljno stati tu gdje si sada / pa da se život prostre ispred tebe kao stolnjak prije / ručka? / Onda valjda treba samo uzeti nož i vilicu u ruke. / Raskomadati ga.”
U zbirci “Nešto nije u redu?” Gromača je doista uzela nož i vilicu u ruke i raskomadala stvarnost: svaka je pjesma dijagnoza, narativna pljuska s kojom se, retrospektivno, bilo lako poistovjetiti u tegobnim devedesetima. Nešto nije u redu? Ništa tada nije bilo u redu.
Dvadeset tri godine poslije pred nama je opet ona. Zašla je u pedesete, ne postavlja više dijagnoze, barem ne one izvanjske; okrenuta je prema unutra, kontemplativna i, možda neočekivano, pred nama je žena koja je radosna. Tihe su to radosti: “Pronašla si svoj posao / U zatvaranju očiju od svijeta / Svekolikom zurenju u taj mračni bunar želja.” Pametno je odabrala i postala bezdomna, kako je naslovljena i njezina tek druga zbirka poezije, “Ivan Bezdomnik i njegove pjesme” (Sandorf), a jedanaesta knjiga u više od dvadeset godina pisanja romana, reportažnih i proznih zapisa, putopisnih proza, eseja i kritika. Gromača pjesnikinja u međuvremenu je postala nevidljiva, a njezina je nevidljivost jednaka “nevidljivosti svakog drugog čovjeka / Koji je nebrojeno puta postojao, ili će tek postojati”, i u tome je pronašla dubinu i ljepotu, utjehu, čak i radost.
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista: “Bit će lako pustiti sve, cijelu prazninu spoznaje / Uz činjenicu da živjela sam ljubav i voljela mnogo / Sada, kada približavam se mudrosti Indijanaca / I kada iskustveno spoznala sam da imati ne znači ništa / Kao i da je zbiljska sreća veoma šutljiva”. (Tanja Tolić)
Podijeli na Facebook
