DOLAZI SVJETLO
Pred prozom duga crna životinja proljeća
prozirni zmaj od sunčevog sjaja
teče poput beskrajnog
vlaka u predgrađu – nismo mu stigli vidjeti glavu.
Vile na obali staju bočno
ponosne poput rakova.
Na suncu žmirkaju i kipovi.
Bjesomučno vatreno more iz svemira
zemljousmjereno u blagi dodir.
Odbrojavanje je počelo.
(Preuzeto iz: Tomas Tranströmer, Pjesme i proza 1954.–2004., iz zbirke "Gondola tuge" (1996.), Fraktura, 2013., izabrala i prevela Sonja Bennet)
O PJESNIKU
Švedski pjesnik, psiholog i prevoditelj, Tomas Tranströmer rođen je 1931. u Stockholmu, a pjesme je počeo pisati u gimnaziji. Prva zbirka pjesama, "17 poems", objavljena mu je 1954. Završio je studij psihologije na Sveučilištu u Stockholmu 1956., a studirao je i povijest, religiju i književnost. Od 1960. do 1966. piše poeziju i radi kao psiholog u centru za maloljetne prijestupnike. Smatraju ga za jednog od najutjecajnijih skandinavskih pjesnika u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Objavio je 15 sabranih djela i preveden je na preko 60 jezika, a kritičari su isticali kako se pristupačnost njegove poezije održala čak i u prijevodima. Ona progovara o dugim švedskim zimama, ritmu godišnjih doba i trajnoj i opipljivoj ljepoti prirode. Karakterizira je osjećaj tajnovitosti prisutan i u svakodnevici što pjesmama često daje religioznu dimenziju.
Za Nobelovu nagradu, kako piše prevoditeljica Sonja Bennet u pogovoru hrvatskom izdanju njegove poezije, nominiran je osamnaest puta zaredom, a dobio ju je 2011., u osamdesetoj godini života - "za svoje zgusnute pjesničke slike iz kojih prosijava svjetlo i koje nam daju potpuno nov pristup stvarnosti". Od mladosti pasionirani pijanist, Tranströmer sa svojih putovanja uvijek donosi pronađene partiture. Glazba je u njegovoj poeziji posvuda - ima je u naslovima, pjesme mu često govore o kompozitorima, a i strukturirane su poput glazbenih komada. Kad u pedeset devetoj godini života doživi srčani udar, desna strana tijela ostaje mu oduzeta; ne može se kretati, a govor mu je ograničen na dvadesetak riječi. Usprkos tome nastavlja pisati i svirati klavir, lijevom rukom.
Mnogo toga u životu izvan je naše kontrole, govori nam Tranströmer. Lakše je živjeti ako nečemu vjerujemo. Postoji više toga na što se možemo osloniti da bismo prevladali svoj strah i težinu postojanja, reći će pjesnik. Sam snagu crpi iz šture skandinavske prirode, koja je u njegovoj poeziji sveprisutna. U tom beskrajnom, upornom dokazu kreacije, piše Sonja Bennet, on se odmara, ali i nalazi odgovore na velika pitanja. Čovjeku je najteže susresti sebe, zaključit će pjesnik. Mjesto gdje se taj susret događa naziva "barijerom istine", što je ujedno i naslov jedne od njegovih zbirki. Za Tranströmera to je fiktivno mjesto u svakom čovjeku, crta na kojoj se u trenutku donošenja svake važne odluke susreću pritisak izvana i pojedinčev istinski poriv iznutra. U često neugodnu i bolnu srazu tih sila nastaje jasna spoznaja, a ona, ta epifanija, snažan je doživljaj nalik prosvjetljenju.
Tomas Tranströmer umro je 2015. u Stockholmu.
Podijeli na Facebook
