postaja
Imamo sve, ali iskrena tuga postala je tako rijetka.
Ona tiha, a nakratko intenzivna kao strujni udar.
Nehvastava. Bezrječna. Kojoj nitko neće
pritrčati da je odmah bandažira vunom ili prikopča
na neku muziku izvana.
Ona kojoj nije pri ruci olovka da se zapiše u pjesmu.
Koja samo može sjesti u noći
na pustu tramvajsku postaju
linije ukinute zbog radova
i zariti lice u dlanove.
SLOJ
svakoga jutra izrezujem svoje tijelo iz mraka.
lijevo rame
drhtavo
uz brid
nadlakticu i strah; liniju
kose straga i obraz, a osrčje
torzo, bedra, svi prsti
još ostaju u mramorju
nepomaknuti, ocean
koji diše.
svakoga jutra mraka
do prvog oblika otporne svijesti
mrava na svjetlu
ekrana, šuma
ledene kiše, šuštanja žurbe nemilosrdnog
života u sluhu vojnih postrojbi: opipavamo
svoju olovnu kožu i sjenčamo slojem grafita
poput rituala zaštite, stupamo
u unakrsne bodlje dana; u grlu
smrvljen progutan osjet
sloj nade na jeziku prije pranja zuba
ANOREKSIJA
treba mi četa prijateljica. treba mi
kakofonija i šarenilo perja kad se sjate kreštavice
vrane i papagajke, i jedna paunica; treba mi
krug; da spustim nauznak
sve što ne znam
i što prebire po bolnom sirištu srčanog tkiva
kao po harfi. treba mi lupa vrata na koja pristižu
– bos njihov topot i spremnost da me prekriju smijanjem
kao dekom umalo-utopljenicu.
treba mi barem 12
krčaga da se ulijem u njih jer sam previše.
treba mi neka vanjska ozbiljna prijeteća kriza
da momentalno ovladam čitavom zapregom.
treba mi
... možda i sve ono od čega vapim za bijegom.
kao dijete
pred obrokom i pred nježnom
i nemogućom toplinom peći na kojoj je spravljen.
PREKORAK
prekoračati granicu prijeteće boli, iskoračiti je
kao skočiti preko svoje sjene.
zasukati se u rukav; a kad se odmotaš nema ničeg
što bi te grizlo, ribalo kao zelje ili otpuhalo.
pitaš se što je točno
praznina. /opet si negdje pročitala nedavno; pjesnici vole tu riječ/
u dugo razdoblje od tog si pitanja krenula i eto sad
pred pragom još jednog proljeća opet sve
zapunjeno vidiš. u slojevima i kao mačevalac s ružom u zagrizu
lak si preskakatelj prepona i ronac u kal između ostalog
s dvostrukim lećama pred ogledalom i nosom izoštrenim
za skret -- svemu simultano -- pretražuješ
gdje bi bila praznina.
osim možda
ako to nisi
ti
koja pita.
NEPOZNANICA
u rana jutra moje tijelo
zahvaća okretna omaška kamere
u bilježenju oblika života: prepoznato kao tijelo moje
bake kad ju je kupala moja mama; gubitak
pamćenja obiteljski je nakit, perle nizane jednom linijom dominantnih
u nizu ja još ne znam
je li gubitak ili
oslobođenje
to zapadanje i padanje
u tuđe ruke to razrješenje od ovlasti nad sobom
tako kameno-stakleno-smrvljeno teško
stečene ratom
(Preuzeto iz: Vera Vujović, Teška voda, Biakova, 2022.)
O PJESNIKINJI
Vera Vujović spisateljica je i urednica, komparatistica književnosti, književna prevoditeljica s francuskog i engleskog jezika, koja je ujedno i stručnjakinja za starogrčki jezik. “Iz rečenog bi se moglo zaključiti da je Vera Vujović poeta doctus. Ona to svakako jest po ozbiljnosti ‘urona’ u književnu struku s pokrićem znanja koje ljubav prema čitanju spaja s ljubavlju prema pisanju”, piše u uvodnoj riječi zbirke “Teška voda” recenzentica Sibila Petlevski.
Još u fazi nastanka, nastavlja, zbirku “Teška voda” vidjela je kao jedan od najbolje koncipiranih rukopisa što ih je pročitala u posljednje vrijeme: odlikuje ga prividna jednostavnost, nepretencioznost poetskog glasa koji izvlači snagu iz ranjivosti ispovjednog. “Za razliku od žanra narativne poezije, pripovjedno Vere Vujović ne posuđuje govor s ceste, nego hoda cestom i govori, baš kao da je riječ o nekoj peripatetičkoj školi poetske potrage za unutarnjim pokretačkim principima koja svakodnevicu mota na kalem praznine u srži bića. Na tome putu govorenja i slušanja – cestom, uz cestu, stranputicom krajolika – događa se Priroda.” Aristotelovska „priroda koja jest jedan princip i uzrok kretanja i mirovanja onoga u čemu prebiva neposredno po sebi, a ne slučajno“ ujedno je i priroda govora “Teške vode”. U tom korpusu sve teče, a ništa nije slučajno, zaključuje Sibila Petlevski.
Podijeli na Facebook
