PRILOG STATISTICI
Na sto ljudi
onih koji znaju bolje
– pedesetdvoje
nesigurnih u svaki korak
– skoro svi ostali;
spremnih pomoći
ako to neće trajati dugo
– čak četrdesetdevetero;
uvijek dobrih,
jer drukčije ne umiju
– četvero, možda petero;
sposobnih diviti se bez zavisti
– osamnaestero;
onih koji žive u stalnom strahu
od nekog ili nečeg
– sedamdesetsedmero
sposobnih za sreću
– najviše dvadeset i nešto;
pojedinačno bezopasnih,
koji podivljaju u gomili
– sigurno više od pola;
okrutnih,
kad ih okolnosti natjeraju
– bolje da ne znamo
čak ni otprilike;
generala nakon bitke
– nešto više
nego generala prije bitke;
koji ništa neće od života osim stvari
– četrdesetero,
iako bih voljela da sam u krivu;
pogrbljenih, oboljelih
bez lampe u mraku
– osamdesettroje
prije ili poslije;
vrijednih sućuti
– devedesetdevetero;
smrtnih
– sto od sto.
Broj koji zasad ne podliježe promjeni.
(Preuzeto iz: Wisława Szymborska, Svijet koji nije od ovoga svijeta: Izabrane pjesme, Fraktura, 2020., izbor i prijevod Đurđica Čilić)
O PJESNIKINJI
Wisława Szymborska rođena je 2. srpnja 1923. u Prowent-Bninu kod Kórnika u Poznanjskom vojvodstvu, a umrla je 1. veljače 2012. Kći Wincenta Szymborskog i Anne, rođene Rottermund. Prema mjestu rođenja ima dakle velikopoljske korijene. Od osme godine života živi u Krakowu, pa će joj sudbina biti malopoljska. Iza nje je traumatično iskustvo rata. Gimnaziju pohađala kod časnih sestara uršulinki, a maturirala na tajnim ispitima (okupacija) 1941. Od 1945. do 1948. studira polonistiku i sociologiju, što i diplomira na Jagiellońskom sveučilištu u Krakowu. Usput "neformalno", kao pasionirana čitateljica, proniknula je u tajne filozofije, prirodnih znanosti, povijesti umjetnosti i još nekoliko oblasti, što je razvidno iz njezine poezije.
U književnosti, kao pjesnikinja, debitirala je 1945. na stranicama Dziennika Polskiego (Poljski dnevnik), u Krakówu. U razdoblju 1953.–1981. urednica je tjednika Życie Literackie (Književni život), zadužena za poeziju. Od sama početka stvaralaštva nagrađivana je visokim priznanjima, a 1996. godine dobila je i Nobelovu nagradu za književnost. U tom je trenutku imala objavljeno svega dvjestotinjak pjesama. Putovanje po Nobelovu nagradu u Stockholm nazvat će "štokholmskom katastrofom", a o sebi će tom prigodom reći: "Dosta mi je više te Szymborske." U njezinu čitavom životu i stvaralaštvu prepoznatljiv je anticelebritni osobni stav. Više je željela biti osoba nego osobnost, a dvije, za nju, najpoticajnije i najvažnije riječi, bile su – "ne znam".
Poljska pjesnike – piše u pogovoru Szymborskine zbirke "Svijet koji nije od ovoga svijeta" polonistica i prevoditelja Đurđica Čilić – tretira kao romantične junake. Na dan Szymborskine smrti državne i gradske institucije istaknule su crne zastave. "Iako je o smrti pisala 'bez pretjerivanja', a tako je u smrt i odšetala, reakcije na taj događaj svjedoče da Szymborska spada u onaj malobrojni krug ljudi za čiji odlazak opravdano kažemo da je za sobom ostavio neispunjivu pustoš", dodaje Đurđica Čilić. Univerzalizam poezije što ju je pisala Szymborska, smatra, počiva i u transparentnom jeziku koji ne skreće pažnju na sebe, ali i u umješnosti da govori o ljudskoj naravi, da smo svi – ma koliko bili međusobno različiti – satkani od istih elemenata: slabosti, ranjivosti, smrtnosti, ali i obnavljajuće, dionizijske zaljubljivosti u život, u druge i od nas drukčije. "Nepreuzetna u svojoj pjesničkoj gesti, Szymborska dok piše, piše kao da govori, dajući svojim čitateljima osjećaj pripadanja istoj, nesavršenoj, ali pripadanja vrijednoj – ljudskoj zajednici."
Kao ni u javnosti, ni u poeziji nije nikada nastupala s pozicije autoriteta. Bila joj je bliska i znana čovjekova potreba da se pronikne u smisao ljudskog života i razriješe proturječja postojanja, ali bila je svjesna da je i jedno i drugo nedostižno. "Zato u njezinoj poeziji ne nalazimo odgovore ni na jedno veliko pitanje, upravo suprotno: ona donosi puno važnih pitanja, pitanja koja se čine naivna, pitanja koja se ne usuđujemo ili ih zaboravljamo postaviti, pitanja koja nam pomažu da naučimo misliti", piše u pogovoru Đurđica Čilić.
U manje od četiristo pjesama, koliko ih je za života napisala, pjesnikinja nas, nastavlja Čilić, umješno upotrebljavajući negativne kategorije kao metodu afirmacije, uči da "nema gore raskalašenosti od mišljenja. Za one koji misle, ništa nije sveto", da "nema važnijih pitanja od naivnih pitanja", a živjeti znači i "neprekidno nešto važno ne znati".
Podijeli na Facebook
