Jedan od stotinu ljudi na ovome svijetu je psihopat. Očekivano, u zatvorima je taj postotak mnogo viši. Neočekivano, taj je omjer veći, u korist psihopata, i na korporativnim sastancima, odnosno u upravnim odborima. Psihopati su, naime, ti koji upravljaju svijetom. Usprkos njihovom relativno malom broju, u stanju su izazvati takav kaos da okrenu društvo i zajednicu naglavačke, iako to, naravno, ne mora nužno biti dobro, tvrdi novinar Jon Ronson u svojoj novoj knjizi “The Psychopath Test: A Journey Through the Madness Industry” (Test za psihopate: Putovanje kroz industriju ludila), inače hrvatskoj publici poznat kao autor knjige “Muškarci koji bulje u koze”.
Ako niste sigurni jeste li psihopat, Ronsonova knjiga vam može pomoći. U njoj je nabrojao čitavu listu osobina koje psihopati imaju, pozivajući se na test koji je razvio psiholog Robert Hare. Samoga sebe možete testirati dajući si bodove za osobine poput slatkorječivost i površan šarm, zatim nedostatak kajanja i osjećaja krivnje, promiskuitetno seksualno ponašanje i još 17 više-manje sličnih osobina. Ili, pojednostavljeno, kako je jedan psiholog objasnio Ronsonu, ako strahujete da ćete postići visok rezultat na testu psihopatologije, ne brinite – niste psihopat.
Jedna od osobina koja opisuje psihopata u ovom testu jest i bešćutnost i nedostatak empatije. Upravo je to tema druge knjige koja obrađuje sličnu tematiku kao i Ronsonova knjiga, no nju je napisao psiholog Simon Baron-Cohen, “The Science of Evil: On Empathy and the Origins of Cruelty” (Znanost o zlu: O empatiji i porijeklu okrutnosti). Psiholog s Cambridgea, poznat po svojem istraživanju autizma, razvija u knjizi ambicioznu i kontroverznu hipotezu o uzroku zla – uvjeren je kako zlo nije ništa drugo nego “propadanje osjećaja empatije”.
Empatija - sposobnost identificiranja što drugi osjećaju i misle, ali i sposobnost adekvatnog emocionalnog odgovora na stanja drugih ljudi – može izostati iz različitih razloga. Primjerice, ako smo ljuti ili pijani, moguće je da nećemo biti empatični, suosjećajni, no Baron-Cohena više zanima izostanak empatije kao trajne osobine. I ovdje će većinu zanimati koliko su sami empatični, pa psiholog na kraju knjige donosi test s 40 pitanja.
Za Baron-Cohena, da se vratimo početku teme, psihopati su tek jedan dio populacije kojoj nedostaje sposobnost empatije. Empatične nisu niti narcistične ličnosti, vrsta ljudi kojoj je stalo samo do sebe, kao ni preostale osobe s drugim, “rubnim” poremećajima ličnosti – pojedinci koji su impulzivni, nesposobni kontrolirati svoj bijes ili pak osjećaju ekstreman strah od napuštanja. Te tri grupe ljudi Baron-Cohen naziva “nula-negativnima” (zero-negative), jer je teško naći u njima nešto pozitivno zbog čega bi ih jedna osoba preporučila drugoj, a pored toga i nesumnjivo loše utječu na okolinu. Zašto su takvi objašnjava uobičajenim razlozima – kombinacijom loših gena i lošeg utjecaja okoline u kojoj su odrasli.
Ljudima koji boluju od autizma ili Aspergerovog sindroma također nedostaje empatije, no njih Baron-Cohen naziva “nula-pozitivnima”. Razlikuju se od psihopata i sličnih poremećenih ličnosti po tome što posjeduju specifičan dar za sistematizaciju, zbog čega mogu biti nadareni za glazbu, znanost ili umjetnost. Dapače, iako im nedostaje prirodne empatije, njihov dar za sistematizaciju, odnosno za “viđenje” uzoraka koji se ponavljaju u prirodi, može ih zaobilaznim putem dovesti do toga da razviju osjećaj za moral i poštuju ga – zbog uzorka kojeg vide, imaju snažnu želju slijediti pravila i osigurati da se ona pravedno primjenjuju. Oni su moralni bez empatije – kroz slijeđenje brutalne logike!
Hipoteza u knjizi nije detaljno razrađena i ostavlja, naravno, otvorenima mnoga pitanja. Ako se može biti moralan isključivo korištenjem logike, zašto isto ne čine i pametni psihopati? Jer ima ih, mnogo, ali se svejedno to ne trude. S druge strane, nisu svi autisti talentirani, pa time nisu niti u stanju razviti osjećaj morala alternativnim putem, no to ih svejedno ne čini zlim osobama – dapače, takvi su pojedinci češće žrtve, nego zlostavljači.
Psihopati, naime, jako lako ulaze u glave drugih ljudi. Oni su zavodnici, manipulatori, varalice i često mnogo gori nego što “obični” ljudi uopće mogu zamisliti. Glavni je problem psihopata – iako oni to, naravno, uopće ne doživljavaju kao problem – što im nedostaje suosjećanja, a s druge su strane obdareni sposobnošću da unište tuđe živote jer tako mogu ostvariti korist za sebe. Ponekad to čine i bez koristi; iz čiste zlobe ili dosade.
Baron-Cohen u knjizi navodi zastrašujuć primjer žene koja je ubila svoje dvije kćeri kako bi napakostila bivšem suprugu. Zaključuje kako je žena morala biti psihološki abnormalna, jer zabiti nož u vlastitu djecu može samo netko tko uopće nema osjećaja empatije. Baron-Cohen je uvjeren da, ako definiramo zlo kao nedostatak empatije, dijagnostičku klasifikaciju treba promijeniti i među psihičke poremećaje i bolesti ubaciti i kategoriju “poremećaj empatije”. “Ako je zlo zapravo erozija empatije, a erozija empatije je oblik bolesti, onda zlo nije ništa drugo nego posebno užasan oblik psihološkog poremećaja”, objašnjava u knjizi. Kontroverzna ideja, jer podrazumijeva da oni koji su počinili strašne zločine, na neki način, za njih zapravo nisu odgovorni, jer su bolesni.
Dobra je vijest, napominje psiholog, što se empatija može i naučiti i poboljšati, odnosno da se stupanj empatičnosti može povećati na sličan način na koji se “preodgaja” i liječi djecu koja zlostavljaju drugu djecu.
Ako vas zanima koliko ste sami empatični, riješite test empatije dr. Simona Baron-Cohena koji možete naći na linku ispod. Test je na engleskom jeziku.
glennrowe.net/BaronCohen/EmpathyQuotient/EmpathyQuotient.aspx
Podijeli na Facebook
