Piše Nataša Govedić
Pred kraj romana Jezero Ane Brnardić (Naklada OceanMore, 2026.), literarnog dnevnika očeve smrti, čitamo: "Oko koje promatra nije moje. Ono nema emocije, i ničim ne pritišće srce. To oko, koje ne pripada ni apstraktnom tati ni meni ni stablu ispod kojeg stojim dok je promatram, prati mamu preko ceste: mama je jedan potez kistom." Čitav je tekst obilježen metaforama uznemiravajuće "novog pogleda", oka koje se odvojilo od tijela i sada pokušava sagledati smrt svog oca, ali i živote preživjelih, obuhvatiti i imenovati potpuno novu dimenziju postojanja, polako učeći da je gotovo nemoguće uspostaviti pregled terena. Iz krajolika gubitka, naime, kuljaju novi oblici, nepoznate forme, sobe i ulice dezintegriraju se i transformiraju, za razliku od stabilne materijalnosti koja je obilježavala život s oba živa roditelja.
Premještanja
Zato prividno u oku "nema emocija": one se mogu oblikovati tek kad se magma slegne; kad se raspadnuti prostor ponovno pretvori u prepoznatljiv okoliš. Žalovanje u romanu metaforički je imenovano kao kugla iznad jezera, od čega dolazi i naslov romana (prvotnu "rupu" smrt je ispunila vodom različitih plačeva), zatim kao suha provalija, čitav novi planet, stablo s kojim je autorica ekstatično stopljena i na kraju neprikladno raskošan, sobni i secesijski stol smješten – u vrtu.
Pisaći stol u vrtu jednako je iznenađujuća pojava kao i jezero u sobi. Sve su to oblici šokantnog premještanja, očuđenih kartografija, ali i kreacija osobitog anti-groba. Ne počivališta koje se nalazi na mjestu za mrtve, niti sumornih olujnih krajolika romantičarskih toponima žalovanja živih. Umjesto toga, pred nama su ekscesna izbijanja prostora koji ne prepoznaje granicu koja dijeli žive i mrtve ili kuću i vrt, prirodu i kulturu, dionizijsko i htonično, stvarno i nestvarno, prisno i strano. Otprilike kao da iznenada svjedočite novom kvartu u svom gradu ili tek izniklom planetu u Sunčevu sustavu. Oko se čudi. Ne, oko do te mjere zaprepašteno promatra novonastale konstelacije da se osamostaljuje od autoričina tijela i lebdi nad vodama, u visinama. Brnardić govori jezikom vrućice ili bolesti, ali ne one koja je pomela njenog tatu, nego bolesti žalovanja, koja se gnijezdi u preživjelima kao alien, ksenomorf.
Svatko i nitko
Još jedno obilježje stanja korote je rasulo autorskog jastva. Kako veli Brnardić: "Ima nas puno i nepovezane smo." Ili: "Biti živi muzej znači u sebi nositi živote kao ljuske iz kojih se stalno izliježu nove vatre, i spoj tih vatri sada si ti." Najviše se nada da će jednostavno postati – otac. Nekako će ga preuzeti, u hodu, pogledu, ponašanju, mišljenju, energiji. Funkciji unutar obitelji. Ta potreba da zapamti tatu, preuzme tatu i sačuva ga od nestanka navedena je i kao razlog za pisanje (neću u ovom tekstu ulaziti u žalovanje za roditeljem s kojim odnos za života nije uspostavljen, jer je to posebna tema).
Pomnije čitanje Jezera otkriva da Brnardić u stvari piše esej o smrti. Ne onoj koju znamo iz tuđih priča, nego onoj koja nas najsnažnije udara i iskustveno oblikuje, uvijek originalno i radikalno nepredvidivo. Jer nijedna veza čovjeka i čovjeka nije ista, zbog čega nisu isti ni rastanci. Pokušaj da se žalovanje strpa u očekivane "faze" jedna je dobronamjernih zabluda psihologije, koja i inače najviše strada od nastojanja da ljude ugura u "kategorije" i "dijagnoze", umjesto da prihvati istinitost ljudske jedinstvenosti.
Ana Brnardić
Nedavni esej Marije Ott Franolić "Geometrijska tijela tuge ili kako razumjeti žalovanje izvan klišeja" još je jedno "ulančavanje" žalovanja u tu mnoštvenost glasova ili svjedoka smrti, kojoj Ott Franolić u jednom trenu poklanja i vlastitu sliku ksenomorfije žalovanja:
Žalovanje više doživljavam kao piramidu, trodimenzionalno tijelo, tamno iznutra i izvana, puno rupa i rupica kroz koje može prosijavati jače ili slabije svjetlo, kao u pjesmi "Anthem" Leonarda Cohena: There is a crack, a crack in everything / That’s how the light gets in. Piramida dupkom ispunjena našim žalovanjem obično miruje, ali onda se ničim izazvana počne okretati, sporo ili vrtoglavo, mijenja oblik i teksturu, ponekad postaje mekana do razlivenosti pa joj se instinktivno izmičeš jer imaš osjećaj da će ti početi kapati po odjeći, a rubovi joj znaju biti i prijeteće tvrdi i nazubljeni pa oprezno ideš pored njih da se ne ozlijediš. Na trenutke možeš i ući u nju, smjestiti se pored jednog od njezinih otvora kroz koji viriš iz tame. Ležiš u njoj skvrčenog, bolnog tijela, kao na tvrdim kupaonskim pločicama čija te hladnoća tješi, zaustavlja ti misli i suze i uskoro lagano utrneš, barem se na neko vrijeme praviš da te nema i da ne osjećaš baš ništa.
I u romanu Brnardić i u analitičko-autobiografskom tekstu Ott Franolić stječemo dojam da su svi ikada napisani tekstovi o žalovanjima u stvari u dubokom dijalogu, s time da se žanr kritike kod Ott Franolić s velikim oprezom – gotovo somnabulno i mjesečarski – transformira u slojevitu književnost, dok se Brnardić iz poezije (njezine suverene autorske domene prije ove knjige) pomalo nemarnom lakoćom prebacuje u poetsku prozu.
Jezero kao cjelina k tome je napisano s tihim imperativom "procesa žalovanja koji mora imati pozitivan ishod", što je zapravo reziduum terapijske literature, a ne književnosti kao umjetnosti. Žalovanje nije tako jednostavno kako nam ga se medicinski prikazuje. To se vidi i po činjenici da obje autorice tematiziraju problem kako iz "sirove rudače" ili nijeme poplave gubitka doći do "jezera" ili "piramide"; dokopati se minimalnog kopna jezika.
Odatle možda dolazi i posuđivanje glasova. Ulazak u kolektivnost žalovanja, točnije u čitanje kao poste restante zajedništva u gubitku. Obje autorice i eksplicitno navode literaturu o žalovanju koju upravo čitaju, a koliko god da se ona razlikuje (Brnardić čita bitno konvencionalnije i bira opća mjesta gubitkologije, dok Ott Franolić uspostavlja međunarodno relevantnu biblioteku i čita sustvaralački), zajedničko im je da se mogućnost jezika najprije pojavljuje kroz tuđi tekst.
Horusovo oko
Roman Ane Brnardić svakako bih usporedila i s romanom J kao jastreb Helen Macdonald (Zagreb: Profil, 2017.; preveo Saša Drach). Riječ je o autobiografskom tekstu o smrti oca fotografa, u kojem kći kao amaterska sokolarica (ova se disciplina pod zaštitom UNESCO-a još naziva i "održivim lovom"), ujedno i profesorica engleskog jezika na Cambridgeu, neposredno nakon gubitka oca odluči napraviti nešto dotad joj nepojmljivo: posvojiti i osobnom njegom podići mladu jastrebicu.
Nikad prije to nije radila (kao što smo rekli: sokolarstvo je lovačka disciplina) i okolina na njenu odluku gleda kao na krajnju ekscentričnost, rubno poremećaj ličnosti. Ipak, Macdonald intuitivno slijedi alkemijsko pravilo "život za život", odnosno sluti da težak gubitak može prebroditi jedino ako se zaokupi najtežim zadatkom. Za nju je to skrb. I k tome briga za stvorenje koje nema reference "odgojivosti". Slično njenom tati. A blisko i osjećaju da i sama pripada istom poretku kao i ptica: samotnjacima.
U ovom romanu također pratimo kako se oko autorice odvaja od poznatog ljudskog tijela. Postaje kamera divlje životinje. To je i način da se približi tatinoj profesiji fotografskog vrebanja, strpljenja oko čekanja pravog trenutka, majstorskog lovljenja "plijena" fotografske teme.
Bliski kontakt s jastrebicom ujedno je i mogućnost da prvi puta u životu zaista "zamijeni tijelo" s divljom pticom, ubojicom, donositeljicom smrti mnogim malim životinjama, koju godinama obožava zbog njene "prethistorijski čiste" snage, savršenog vida, nezavisnosti i neustrašivosti.
Ponovno vidimo da žalovanje zahtijeva potpunu dekompoziciju našeg simboličkog i emocionalnog tijela, kao i projekt transformacije jastva. Macdonald opisuje smrt kao "pljačku ili krađu" ljudskog života, u kojem pokradena osoba mora nekako "vratiti" svoje blago. I ona čita knjige o žalovanju, paralelno i knjige o jastrebovima i sokolima, shvaćajući iz njih da se duhovi očeva pojavljuju ne samo u Hamletu, nego i u svjedočanstvima svih vrsta ožalošćenih osoba, kao i da u svima njima vrijeme gubi linearni smjer u korist poludjele cikličnosti.
Helen Macdonald
Jastreb spada u porodicu raptora ili grabljivica koja se autorici čini toliko autonomnom i snažnom da se može usprotiviti i samom lopovluku Smrti. Štoviše, u pitanju je jastrebica po imenu Mabel, čija dobrostivost i druželjubivost nikada ne poništava borbenost kao temeljni princip preživljavanja jastreba. Divlje ptice uspoređuju se s psihotičnim umjetnicima (posebno fotografima), čiji je pogled jednako netremično zagledan u nešto nedokučivo. No, jastreb u ovoj knjizi nije samo metafora alternativnog prostora i fantastično krvoločne vrste, nego i stvarna ptica koju Macdonald upoznaje i kroz odnos s njom uspijeva prebroditi brojne točke očaja oko tatine smrti (roman je također i kritika sokolarstva kao patrijarhalne discipline "kroćenja" ptica strahom).
Ona od jastrebice uči divljinu, dok jastrebica od nje uči kako se nositi s okolišem u kojem svakodnevno susreće automobile, bicikle, avione, sprintere, planinare, ljudsko smeće, ljudsku buku itd. Razmjena je duboka i bogata.
Mir oko rane
Dio kritike smatra cijeli ovaj eksperiment žalovanja kroz "odgajanje jastreba" bizarnim, pa čak i opasnim, modelom koji ne treba slijediti, već i zato što je fokus autorice na pticu gotovo opsesivan. Ali moraliziranje analitičara nema kontakt sa svijetom žalovanja, iz kojeg sasvim sigurno nećemo izaći nakon tri flaše vina, pospremanja stana za pokojnikom ili ručka s prijateljicama (što su, doduše, neke od glavnih metoda koje opisuje i Brnardić).
Claire Foy u filmu iz 2025. godine "H is for Hawk" glumi Helen Macdonald
Dok Macdonald citira stihove Marienne Moore: "Lijek za usamljenost je samoća", jasno nam je da žalovanje traži mir, fokus na vlastitu ranu, ono temeljno ničenansko povlačenje u brlog zacjeljivanja. Za Macdonald je udaljavanje od ljudske vrste i približavanje životinjama ujedno i način da ne izgubi osjećaj za akutni realitet, u kojemu joj je ptica savršena učiteljica. Tek u gnijezdu s pticom otvara se i mogućnost necenzurirana očeva oplakivanja. Zanimljivo je da za tim iscjeliteljskom fokusu na sondiranje vlastite boli itekako čezne i autorski glas Ane Brnardić, no nikako mu se ne dospijeva posvetiti. Uvijek netko (od živih) treba njenu pozornost, tako da je Brnardić "šverca" poniranje prema boli u uske međuprostore između nalijevanja šalice čaja i njezina ispijanja.
Čitajući Jezero, razmišljala sam puno i o medicinskim imperativima funkcionalnosti osoba u žalovanju: Brnardić se stalno diskretno ljuti na svoju mamu koja nije dotjerana, nije baš ni prisutna, pometena je suprugovim odlaskom. Kći u tome vidi opasnu pretjeranost. Ali svaka ljubav i svako žalovanje mahom se sastoje od emocija koje nisu "pristojno" kalibrirane. Možemo li ih jednostavno dopustiti – i sebi i svojim bližnjima?
Namjerni gubici kontrole
I Brnardić i Macdonald odmaraju se od žalovanja kroz svjesno odabrane gubitke kontrole. Brnardić kroz sjećanje na sanjkanje s prijateljicom kad su zamalo izgubile glavu, ali završile u neobuzdanom smijehu, jednako kao i kroz susret s rijekom (epizoda ekstatičnog plivanja Kupom), zatim i utjecanje stablima nakon očeve smrti. Citiram iz Jezera:
Pod stablima ljudi izgledaju lijepo. Kad hodam kroz
šumu blizu svoje ulice, nailazim na lica ozarena ljepotom.
Čini mi se da je to samo zbog toga što se upravo nalaze is-
pod krošnji i što im stopala dodiruju zemljano tlo. Vlaga
ispod tabana, mirisi divljih trava uz stazu i mrlje svjetla
točno podešene rasporedom listova u krošnji mogli bi
biti elementi koji zatvaraju krug ljepote i koje se, u mimo-
ilaženju s drugim ljudima, može jasno uočiti. Nešto je u
osmijehu koji grije jedna mrlja svjetla, nešto osobito, ali
prolazno, baš kao to svjetlo. I prolaznost sasvim sigurno
čini tu ljepotu tim prodornijom. Stabla koja nas nadžive,
tomu svjedoče, i premda bi bilo pretjerano tvrditi da nas
stabla promatraju, a pogotovo to da nas promatraju milo
ili blago ili nježno, ne mogu se oteti dojmu da je u cijeli
događaj, u čitav biom tog trenutka, upletena milost, mi-
lost biljke prema čovjeku. Dok hodam, tako razmišljam.
I na drugom mjestu:
Uvijek ta ugoda kad ja prestane biti ja i postane nešto
uzgred, s umirujućom misli koja klizi kao led niz dlan.
Macdonald, pak, govori o sposobnosti koju od nje zahtijeva odgoj jastrebice: poklanjanja životinji svog beskompromisnog, bezuvjetnog povjerenja, zahvaljujući kojemu ptica jedino i može naučiti vratiti se na ruku koja je hrani i odgaja. Osim toga, Mabel uči svoju ljudsku partnericu u lovu da je ubijanje radi prehrane mudrost prirode i neizbježni dio preživljavanja. Nijedna vrsta nije od toga slobodna, točnije sve ono što različita stvorenja nazivaju hranom zapravo je oduzimanje života drugim vrstama. Macdonald polako prihvaća tu smrtonosnu dimenziju raptorske, ali i vlastite slobode, odnosno počinje i samu smrt smatrati životodavnom silom, koju je moguće prigrliti jedino ako se prepustimo onome što je u jastrebu nepripitomivo.
Ilustracija: Najbolje knjige
I Brnardić i Macdonald otvoreno govore o tome da je očeva smrt nenadoknadiva i da je "uronjenost u ljubav" (sintagma iz Jezera) koju ti roditelj poklanja nešto što treba prevesti dalje, roditi novi planet intimnosti, koji može biti "raspršen na lišće u krošnji", ali i fokusiran na vlastitu djecu, prijatelje, ostatak obitelji – ili na bilo kakvu radikalno strastvenu zaokupljenost. Bez toga žalovanje neće "magično" proći. Obje spisateljice srodno doživljavaju prirodu kao prvo i posljednje utočište, u kojem postoji budnost, ali ne i racionalna kontrola. Snaga oba teksta, međutim, nipošto nije u "mirenju" s očevom smrću, nego u okretanju broda vlastite ličnosti prema što većim valovima, na što otvorenijoj pučini, kako bi susrele najmoćnijeg Moby Dicka.
Prekoračenja
U tome je i temeljna razlika između terapijske literature o žalovanju, čiji je imperativ neizravna kontrola emocija, nasuprot književnosti koja nas otvara iskustvu žalovanja otpuštajući kočnice. Dok nas terapijski tekstovi nastoje što prije smiriti, pripitomiti i utješiti, uvjeriti da postoje "faze žalovanja" koje samo moramo proći, uz to stereotipno imenujući i time donekle cenzurirajući emocije psihotičnog bijesa, zaglušujuće nemoći i gotovo ubojite tuge (neizbježne tri Moire žalovanja), književnost se s usudnicama spušta ravno u Had. Zašto? Jer gubitak radi u nama na isti način na koji je ranije radila ljubav.
Roland Barthes u Dnevniku korote (Zagreb: Pelago, 2013, prevela Morana Čale): "Emocija (emotivnost) prolazi, stradanje ostaje." I Brnardić i Macdonald nalaze vrlo osobene načine da prođu zonom smrti, a kao srodnu sugovornicu mogli bismo im dodati i Anne Carson sa žanrovskim teško odredivim tekstom Nox, u kojem Carson žaluje za svojim bratom.
Na strukturalnoj razini, rekla bih da su sve ove autorice spremne nametnutom gubitku kontrole (smrt voljene osobe) suprotstaviti samoizabrani, stvaralački ili skrbnički gubitak kontrole, kao i da upravo divljina samoizabrane pasije "ponovno rađa" teško ranjeno jastvo. Bez toga bi Jezero postalo obična močvara. A zahvaljujući inherentnom "ludilu" opipavanja metamorfnih prostora i tijela smrti, romani Ane Brnardić i Helen Macdonald ujedno su i događaji stila.
Claire Foy u filmu iz 2025. godine "H is for Hawk" glumi Helen Macdonald
S tim je događajem usko povezano i pitanje Anne Carson iz namjerno zgužvanog, kao i bogato kolažiranog kataloga bilješki žalovanja za bratom u knjizi Nox: "Zašto crvenimo pred licem smrti?" Ovo pitanje za mene točno upućuje na činjenicu da "negativni prostor" smrti traži da s njim izgradimo jednako kompleksan odnos kakvu je tražila i živa prisutnost ljudskih bića. Negativni prostor, koji poznajemo iz poezije i likovne umjetnosti, kao odsutnost znaka i jezika, kao tišinu, zapravo je glavno prizorište žalovanja. I što nekoga više volimo, to je je veća gradnja potrebna u nepostojanju. U negativnom prostoru.
Psiholozi se, pretpostavljam, s time većinski ne bi složili. Rekli bi da se vremenom polako udaljavamo od umrlih i emocionalno usvajamo njihovu odsutnost; ključna riječ je "prihvaćanje smrti". Ona podrazumijeva da "neminovno" i radi vlastitog mentalnog zdravlja napuštamo teritorij odnosa poharan smrću. Brnardić, Macdonald i Carson misle drugačije: divljina smrti nikada neće postati pitoma gredica grobnog cvijeća i mutnog zaborava. Odnosi ne prestaju. Ne nestaju. Nije "prah prahu", nego dah dahu. Oko koje leti nad provalijom, kao u Gilgamešu, najstarijem tekstu svjetske književnosti, raste na nove načine u sjeni, pa i u najtamnijoj praznini gubitka.
Nakon akutne faze
Poseban tekst možda bi trebalo napisati o tome koliko pošteno odrađeno žalovanje (možda bismo ga jednostavno trebali zvati "novi način života") zauvijek mijenja osobu: Helen Macdonald nakon iskustva jastrebovskog majčinstva napušta sveučilišnu karijeru i postaje naturalistica i sokolarica, u cijelosti se posvetivši prirodi i pisanju o prirodi.
U svakom procesu žalovanja na djelu je i krajnje uznemiravajući susret sa sobom: otklanjanje iluzija, samozavaravanja, omiljenih osobnih obrana i obmana. Dio ljudi zato ni ne može izaći iz žalovanja: promjena prema kojoj ih ono gura za njih je preteška, pa žalovanje postaje "kompulzivni", prisilni, ponekad i narcistički identitet.
Rilkeova pisma o žalovanju, objavljena 2018. na njemačkom pod nazivom Tamni interval kao urednička knjiga Ulricha Baera, sadrži obraćanja u kojima Rilke nastoji svoje sugovornike (mahom ljude koji se nose s iskustvom smrti) izvući iz tog opresivnog kruga preferiranja traume nad "novim planetom" ličnosti. U pismu od 14. 2. 1920., namijenjenom Aniti Forrer, Rilke citira pariškog kočijaša koji nad tijelom utopljenika u rijeci Seine izgovara rečenicu o ogromnoj snazi koja je potreba da čovjek skoči s mosta, ali koja je isto tako mogla biti upotrijebljena za to da čovjek spasi vlastiti život.
Literatura o žalovanju potvrđuje da zapravo ne postoji teža osobna metamorfoza od one koju nameće žalovanje. Možda je zato toliko važno da o njemu govorimo što je moguće istinitije. Nitko nas to ne uči, ni kroz institucije edukacije, ni kroz vjerske institucije (sjećam se C. S. Lewisa koji negdje kaže "samo mi nemojte spominjati religiju kad govorimo o ljudskom žalovanju"), a bojim se ni kroz terapijske institucije.
Književnost je, dakle, jedan od rijetkih slobodnih teritorija.
U njoj možemo biti čak i zgaženi kukac koji se polako uspravlja i tetura nakon dobivenog udarca. Možemo biti i hrana za jastrebove. Ili vrtić za pčele. Smrt je sila stalne transformacije. Ili, kako to mnogo drskije formulira zen pjesnik Kosho Uchiyama:
Iako siromašni, nikad siromašni.
Iako bolesni, nikad bolesni.
Iako stari, nikad stari.
Iako umiremo, nikad ne umiremo.
Podijeli na Facebook
