Razgovarala Tanja Tolić
Rita Monaldi (42) i Francesco Sorti (44) svojom su pričom o opatu Attu Melaniju, dvostrukom špijunu i kastratu, modernom Sherlocku Holmesu koji za pomoćnika ima maloga iz kuhinje, očarali milijune čitatelja diljem svijeta.
Njihov prvi roman “Imprimatur” preveden je na više od 22 jezika i prodan u 53 zemlje, no u Italiji taj spisateljski i bračni par gotovo je nepoželjan. Nitko to ne izgovara na glas, ali mnogima se očito nije svidjelo otkriće iz romana o papi Inocentu XI., za kojeg tvrde da je žrtvovao interese Katoličke crkve kako bi naplatio privatne dugove.
Monaldi i Sorti, koji danas žive između Rima i Beča s dvoje djece, sedmogodišnjom Teodorom i trogodišnjim sinčićem, znakovito nazvanim Atto, danas više ne tiskaju svoje knjige u Italiji, nego u Nizozemskoj. Monaldi i Sorti optužili su Silvija Berlusconija da je zabranio “Imprimatur” u Italiji kako se ne bi zamjerio Katoličkoj crkvi. Mondadori, njihov prvi, talijanski izdavač danas je, naime, upravo u njegovim rukama.
Rita i Francesco došli su u nedjelju u Zagreb na poziv hrvatskog izdavača, Frakture, kako bi promovirali svoj drugi roman, “Secretum”. Prvi je prodan u 3000 primjeraka, tako da u Frakturi očekuju da će i nastavak biti hit.
Razgovarali smo u predvorju hotela Dubrovnik. Rita i Francesco su krajnje opušteni, kamo god idu sa sobom vode i djecu, a dok odgovaraju na pitanja, upadajući jedno drugome u riječ, često ih prekidaju mališani. Rita i njezin suprug upoznali su se dok su oboje radili kao novinari u istoj redakciji, a u braku su 11 i pol godina. Prije romana i novinarske karijere Rita je bila klasična filologinja specijalizirana za liturgijski jezik Katoličke crkve, a Francesco teoretičar glazbe i autor znanstvenih studija o operi u Rimu u 17. stoljeću.
Imprimatur” i “Secretum” prva su dva romana iz vašeg serijala koji bi trebao brojati sedam knjiga. Napisali ste i treći, “Veritas”, a trebaju uslijediti još četiri. Za četvrti i peti su poznata imena - “Mysterium” i “Unicum”, dok nazivi šestog i sedmog ostaju tajna. Njihovi će naslovi zajedno tvoriti sljedeću rečenicu: “Imprimatur secretum, veritas mysterium. Unicum...” Ili: “Čak i kad je tajna objavljena, istina ostaje nepoznata. Ostaje samo...”
Pretpostavljam da je uzaludno moliti da otkrijete preostale dvije riječi i smisao poruke, no možete li nam barem nešto otkriti?
Rita: Morat ćete sami pogoditi. (smijeh) Ne možemo reći ništa o preostala dva naslova jer što god da kažemo, nešto će se iz toga shvatiti.
Francesco: Kada dođe pravi trenutak, otkrit ćemo naslove. Želimo se malo poigrati s čitateljima, želimo ostaviti prostora za fantaziju.
Možete li barem objasniti odakle vam ideja za naslove romana?
Rita: Ideja nam je pala na pamet dok smo se kupali.
Francesco: Nitko nas nije inspirirao, to je naša originalna ideja.
Atto Melani, glavni junak “Imprimatura”, pojavljuje se i u nastavku, “Secretumu”. Hoće li on biti glavni lik svih sedam romana?
Francesco: Da, on je glavni junak svih sedam romana.
Rita: Tih sedam romana zamislili smo tako da prva tri čine trilogiju, a preostala četiri kvadrilogiju. Oni će biti napisani ponešto drugačije. U trilogiji je Atto Melani starac, a u “Veritasu” se opisuje njegova smrt. No, poslužili smo se književnim trikom jer ne želimo da se izgubi napetost radnje koja se događa 1711., no na zadnjoj stranici “Veritasa” najavljujemo povratak u prošlost i pomalo otkrivamo buduću radnju. “Mysterium” se zbiva od 1644. i u njemu je Melani dječak, odnosno mladić od 18. godina.
Možete li nam ukratko ispričati osnovnu radnju “Veritasa”, s obzirom na to da on još nije preveden na hrvatski jezik?
Rita: Bit će to iznenađenje. (smijeh) No, ipak. Radnja “Veritasa” više nije smještena u Rimu, kao u “Imprimaturu” i “Secretumu”, nego se događa u Beču. “Secretum” počinje 1700., kada je španjolski kralj Karlo II., posljednji iz loze Habsburgovaca, na umoru, a na europskim dvorovima počinje bitka oko njegova nasljednika, koja će dovesti i do rata za španjolsko naslijeđe. U “Veritasu” je radnja smještena u 1711. i u njemu se bavimo posljedicama radnji koje je Melani poduzeo u “Secretumu”. Naime, Melani je u “Secretumu” učinio nešto što nije bilo jako lijepo i zbog čega u “Veritasu” požali.
Koliko ste daleko odmakli s pisanjem svih sedam romana? I znate li već sada kako će avantura završiti?
Rita: Stalno pišemo i upravo sada istražujemo za “Mysterium”. Znamo točno što želimo reći, znamo koji nam je cilj i u kojim se povijesnim i filozofskim okvirima želimo kretati. Ne znamo točno kako će se radnja razvijati i za svaki od sedam romana posebno ćemo istraživati.
Imate li bilo kakvu pretpostavku o tome kada ćete napisati posljednji roman i objaviti ga?
Rita: Ne znamo ni kada ćemo umrijeti, a kamoli kada će biti objavljeni svi romani. (smijeh) Paralelno pišemo i druge romane. Iz druge priče, koja će imati četiri knjige, već smo objavili dva romana.
O čemu govori drugi serijal?
Francesco: Radnja se zbiva u Italiji, u 16. stoljeću, u Rimu. Glavni lik je posvojeni sin Leonarda da Vincija koji se zove Salai. On je također stvarna povijesna ličnost, ali je nepoznat široj publici, osim povjesničarima umjetnosti.
Riječ je zapravo o pričama koje se paraleno odvijaju?
Rita: Radnja nije povezana...
Francesco: ...ali je osnovna ideja ista. Obuhvaća isti povijesni i filozofski okvir. U priči o Attu Melaniju pripovjedač je sluga iz kuhinje, a ovdje Salai. Oni su komplementarni, ali i suprotno likovi. Sluga iz kuhinje je sramežljiv, pun sumnji, ali i jako promišljena osoba, dok je Salai često bezobrazan, veliki zavodnik i nema dlake na jeziku. Jako smo sretni što možemo jednu temu provući kroz mnoga djela. Danas na tržištu više nisu toliko bitni autori, nego knjige koje oni pišu.
Koliko vam je vremena trebalo da napišete prva tri romana? Između “Imprimatura” i “Secretuma” su, prema godinama izdavanja, prošle dvije godine, što mi se čini malo, imajući na umu da “Imprimatur” u hrvatskom prijevodu ima 650 stranica, a “Secretum” više od 800?
Francesco: Prvu knjigu smo pisali deset godina. Pisanje i prikupljanje podataka odvijalo se istodobno, htjeli smo da i mi, kao pisci, ali i naši čitatelji uđu u 17. stoljeće koje zapravo nitko do tada nije dobro poznavao. Godine smo proveli u knjižnicama fotokopirajući materijale i pregledavajući mikrofilmove. Potom smo radili bilješke i mnoge od tih bilježaka su završile u “Secretumu”. Tada smo još živjeli u maloj kući i nismo imali djece. Imali smo toliko fotokopija da od njih uopće nismo vidjeli pod. Da, dvije godine između dva romana uistinu je malo, no “Secretum” smo napisali na temelju istraživanja koja smo proveli za “Imprimatur”. Za svaku knjigu nastojimo iskopati što više pojedinosti iz doba u koje je radnja smještena. Čitatelj ima pravo čitati stvari koje nisu izmišljene, koje su i te kako moguće i vjerojatne.
Što to znači?
Francesco: Ako u romanu napišemo da lik pije iz zelene čaše, to znači da smo pronašli svjedočanstvo koje potvrđuje da je taj lik doista posjedovao zelenu čašu. Ako naglasimo neku misao, onda znači da smo je pronašli u nekim spisima koje smo čitali dok smo istraživali.
Odakle ta znatiželja ili da je nazovem - opsesijom?
Francesco: Povijesni roman trebao bi biti jako precizan. To nije serija “Dinastija“ koju ćemo preseliti u neko drugo stoljeće i ubaciti malo leševa, seksa i poneku avanturu. To nije povijesni roman. Povijesni roman vjeran je razdoblju u kojem se radnja odvija. Znači, nisu bitni samo detalji, nego i mentalitet, jezik te način života i razmišljanja karakterističan za to doba. Većina današnjih povijesnih romana zapravo su fantasy romani i današnje likove samo obuku u povijesne kostime.
Kako pišete? Dijelite li poglavlja i odlomke ili svaka rečenica pripada oboma?
Rita: Zajedno odlazimo u arhive i biblioteke, potom materijale podijelimo na slijepo, no znamo se zamijeniti ako se jednome čini da će to drugoga više zanimati. Prije nego što se bilo što odbaci, uvijek se da onome drugom da pročita. Nakon toga radimo bilješke i sažetke, a potom provodimo mnogo vremena zajedno smišljajući zaplet. Na kraju, kada smislimo radnju, počinjemo paralelno pisati o onome što je svatko od nas proučio. Razmjenjujemo napisano i unosimo ispravke, tako da svaka rečenica doista pripada i Francescu i meni.
Atto Melani je doista postojao. Odakle ideja da postane glavni lik vaših romana? I kada se ideja rodila?
Rita: Francesco je pisao diplomski rad, na temu barokne melodrame. Obitelj Melani bila je poznata po glazbenicima od kojih su mnogi bili kastrati. Kopajući po dokumentima, otkrio je da se Atto Melani bavio svim i svačim.
Francesco: Melani sam po sebi ima život koji je roman. Bio je diplomat, bio je kastrat, bio je dvostruki špijun, prijatelj papa, prinčeva i kraljeva. Rođen je u siromašnoj obitelji u Italiji, a umro je bogat u Parizu u dobi od gotovo 90 godina. Cijeli život bio je tajni savjetnik mnogih političara. U svoje vrijeme bio je jako poznata osoba, ali je danas gotovo nepoznat. Bilo je nemoguće tako nešto otkriti i ne zaljubiti se u njega kao lik romana.
Gdje nalazite dokumente kojima se služite za pisanje svojih romana? Je li do njih teško doći?
Rita: U cijeloj Europi.
Francesco: Atto Melani je veoma mnogo pisao. Postoji 110 tomova njegovih pisama. Njegova baština čuvala se do 1906. Nakon toga je rasprodana i otišla je na sve moguće strane. Svako malo naiđemo na neki djelić pisama i onda krećemo u istraživanje.
Jeste li ikada morali platiti za njih?
Rita: Trošimo užasno puno. Da bismo dobili pisma, dokumente, fotokopije, nekad moramo jako mnogo platiti, pa se čini isplativijim otići u antikvarijat i kupiti original. Kad smo dovršili pisanje “Secretuma”, dva tjedna nakon što smo poslali knjigu izdavaču i prevoditeljima, doznali smo da je talijanska država preko jednog antikvara kupila devet tomova pisama Atta Melanija. To se dogodilo u lipnju 2004. Država ih je povjerila na čuvanje knjižnici u Firenzi i istog smo trena odletjeli tamo. Dogodilo se nešto nevjerojatno. U “Secretumu” smo izmislili, odnosno pretpostavili jedan dio priče, ali smo u pismima otkrili da se to doista dogodilo. Odmah smo zaustavili tiskanje knjige i prevođenje jer smo htjeli obogatiti roman. Otkrili smo, naime, da je Melani doista bio zaljubljen u Mariju Mancini, nećakinju kardinala Mazarinija, ženu koja je bila prva ljubav Luja XIV. U romanu smo napisali da je Melani u nju bio zaljubljen i kao star čovjek, a u njegovim pismima smo otkrili da ju je volio i u 88. godini. U poznoj dobi pisao je o njoj kao zaljubljeni adolescent. U zadnjem pismu, koje je napisano 26. prosinca 1713., dva tjedna prije njegove smrti, on opet piše o Mariji. Izdavači su, naravno, bili šokirani, nisu mogli vjerovati da je to istina. Ali bili su jako strpljivi s nama, jer smo morali promijeniti neke dijelove.
Vama je vjerojatno najveća želja ući u Vatikansku knjižnicu. Znam da bih ja svakako htjela zaviriti unutra.
Francesco: Vi možete, mi više ne smijemo.
Zašto ne?
Rita: Mi više ne možemo ući, zbog raznih problema i bojkota. Prije nego što smo objavili “Secretum”, još smo tamomogli ulaziti. Sada plaćamo određenim ljudima da nam iznesu neke papire.
Koliko ima istine u tome da su vaši romani zabranjeni u Italiji?
Rita: Često smo bojkotirani, ali na vrlo profinjene načine, u rukavicama. Nas nitko ne muči, nitko nas ne razapinje, no s druge strane, protiv naših knjiga se vodi vrlo prljava kampanja. Upravo nam je zato teško publici objasniti našu situaciju i objasniti kakve se politika vodi protiv nas. Nismo, naravno, jedini u Italiji kojim se to događa, ali smo prvi u Italiji koji smo imali tolikih problema. Teško nam je bilo uopće nekome objasniti da naše knjige u Italiji nisu htjeli tiskati. U Italiji je taj podzemni fašizam strahovito izražen, osobito u zadnje vrijeme, ali nam se sada, najviše zahvaljujući inozemnoj slavi, počinje sve više vjerovati. Engleski, španjolski i njemački novinari dolaze u Italiju kako bi se uvjerili da li govorimo istinu.
Događalo se da su ti novinari intervjuirali političare, razgovarali s RAI-jem, pa čak i zvali u Vatikan, te dobili potvrdu naših riječi. Novinar Daily Telegrapha razgovarao je s novinarem RAI-ja koji mu je potvrdio da je Imprimatur bojkotiran u cijeloj Italiji i to riječima: “Imprimatur je u Italiji tabu”. Drugi slučaj je televizijska reportaža jedne austrijske novinarke. Novinarka je zatražila mišljenje kritičara u Italiji i Mondadorija koji je bio naš prvi izdavač u Italiji. Mondadori se ogradio s puno “no comment”, a ni kritičari iz Italije nisu imali što reći. Novinarka je bila jako ljuta i zaključila je reportažu riječima da nakladničkim sustavom u Italiji upravljaju strukture koje su jednake mafiji.
Je li to bio razlog da i sebe stavite kao likove u roman? Jeste li željeli pokazati kroz što ste sve morali proći?
Francesco: Ne, to nam nije bila prva ideja. Kad smo počeli pisati, nismo očekivali tolike probleme, ali smo onda u “Secretumu” iskoristili upravo to što se dogodilo. Na početku smo samo htjeli izvesti književni trik. U povijesnim romanima najčešće se događa da se na početku pojavi rukopis pa onda nestane. Kod nas je rukopis pronađen, ali su nestali njegovi autori. No, u “Secretumu” smo odlučili ispričati što se dogodilo don Giorgiju Marchioriju, svećeniku koji nas je vjenčao. U “Imprimaturu” smo mu promijenili ime u Lorenzo Dell'Agio kako bismo ga zaštitili, no kad je izišao “Imprimatur”, neki ljudi su istražili tko nas je doista vjenčao. Osvetili su nam se preko njega. On je bio župnik u mjestu gdje se nalazi Papin ljetnikovac. Prognali su ga otamo i poslali u Rumunjsku, u gradić Konstanca. Prognali su ga u isti grad u koji je bio prognan Ovidije. Dali su mu dva tjedna da se spakira i ode u Rumunjsku. Imao je 70 godina i nije znao jednu riječ rumunjskog.
(Intervju je s talijanskog na hrvatski prevodila Maja Šimleša. Intervju je originalno objavljen 5. 11. 2008.)
Podijeli na Facebook
