Piše Merita Arslani
Kada Tony Blair nije znao kako reagirati na krizu u Afganistanu, kao specijalnog predstavnika poslao je svog vanjskopolitičkog gurua i najbližeg suradnika Roberta Coopera. Cooper je bio Blairov as u rukavu i u mnogim drugim situacijama - 11. rujan, sukobi na Balkanu, Irak… Ako se za nekog može reći da je “sveznalica” kada je u pitanju vanjska politika onda je to Robert Cooper, koji je nakon odlaska iz Downing Streeta otišao u Brisel, u ured Javiera Solane kojemu je danas ono što je nekada bio bivšem britanskom premijeru - prvi savjetnik, osoba za krizne situacije i desna ruka.
Ovih dana u izdanju Profila objavljena je Cooperova knjiga “Slom država” koja je proglašena političkom knjigom godine. U njoj Cooper iznosi svoju priličnu radikalnu teoriju o svjetskom političkom poretku, ali i o niz drugih pitanja koja su nerijetko izazivala razne rasprave. Kao vrlo važno pitanje postavlja terorizam, odnosno kako preživjeti u svijetu u kojem teroristi ni terorizam ne poznaju granice, ali ni u kojem vojni savezi više ne jamče da smo sigurni.
Po pitanju svjetskog poretka Cooper najviše ističe tezu da u svijetu postoje tri tipa država: predmoderne, moderne i postmoderne. Hrvatsku vidi kao postmodernu, ali tek nakon priključenja Europskoj uniji.
“U praksi je zapravo vrlo malo zemalja predmoderno i postmoderno. Najjednostavniji način kako identificiratu neku zemlju, odnosno svrstati je u neku od ovih kategorija je da pogledamo kakva je sloboda kretanja u pojedinim zemljama. U čistom postmodernom okruženju imamo potpuno otvorene granice, dok u tipičnim modernim državama postoje kontrole na granicama, a u predmodernim na svakom koraku imate nekakve barikade na kojima obično vojska kontrolira prolaz. No, uzmimo za primjer Ameriku. U nekim slučajevima se ponaša kao moderna zemlja i često je spremna upotrijebiti vojnu silu, ali recimo s Kanadom razvija postmoderne odnose. Kada je u pitanju Europska unija, onda automatski mislimo kako je to postmoderno društvo. Međutim, nisu sve zemlje u EU postmoderne jer imaju drukčiji stav od ostalih zemalja i za to imaju dobre razloge. Europska unija djeluje na nekoliko principa: “daj i uzmi”, međusobno razumijevanje i spremnost da sudjeluju u rješavanju problema drugih zemalja članica EU. Ti se principi ne smiju izgubiti i zato je za EU važno da Hrvatska izabere postmoderni način funkcioniranja.”
Cooper kaže kako uopće nema sumnje da će Hrvatska vrlo brzo postati članica Europske unije, no na pitanje kako tumači nedavno upozorenje koje je stiglo iz Velike Britanije o tome da je Hrvatska opasna zemlja ističe kako se on u Hrvatskoj nikada nije osjetio ugroženim.
“Bio sam u Hrvatskoj puno puta i nikada se nisam osjećao nesigurnim, ali to je moje osobno iskustvo. Ipak, morate priznati da ste u zadnje vrijeme imali brojne situacije koje su prilično uznemirujuće i to su stvari koje britanska vlada vrlo ozbiljno shvaća. Britanska vlada slična upozorenja nikada ne izdaje ako nema jako dobre argumente za tako nešto.”
Pitanje sigurnosti nešto je čime se Cooper vrlo intenzivno bavi od početka svoje karijere i tomu je posvetio dobar dio svoje knjige. Iako mnogi misle da ponekad pretjeruje u svojim tvrdnjama, Cooper čvrsto brani svoju teoriju da je svijet danas daleko nesigurniji nego što je bio prije desetak godina. Jedna od njegovih teorija koja je poprilično uzburkala duhove je da Europa još uvijek čeka “svoj 11. rujan”.
“Pa za tako nešto imam sasvim logično objašnjenje. Naime, u svijetu postoji jako puno oružja koje samo čeka da ga netko upotrijebi i netko će ga sigurno upotrijebiti. Zato je i napravljeno. Upravo zato je normalno za očekivati da će se u Europi prije ili kasnije dogoditi neki veliki teroristički napad, ali imamo priliku spriječiti da se dogoditi nešto onako veliko kao 11/9. To je sasvim sigurno najveći teroristički čin ikada zabilježen, ali je s druge strane to nešto sasvim različito od onog što se događa u sukobima između industrijskih zemalja. Terorizam je zlo, ali je rat daleko veće zlo i zato smatram da je rečenica “rat protiv terorizma” pogrešna. To me podsjeća na Bismarckovu primjedbu kako su neke zemlje spremne počiniti samoubojstvo jer se boje da će ih netko ubiti. Naravno da se moramo zaštiti od terorizma, ali prije svega to moramo napraviti na način da se držimo zakona. Rat je na žalost često instrument kojim se zakoni stavljaju izvan funkcije.”
Smatrate dakle da smo danas u većoj opasnosti od terorističkih napada nego prijašnjih godina?
“Apsolutno. I ne samo to, već mislim da će ta opasnost s vremenom i rasti. Nemiri na Bliskom istoku sve su veći, a u Europi bilježimo porast nacionalističkih skupina. Uspjeh jedne skupine može samo ohrabriti one druge da naprave istu stvar. Europa se mora boriti protiv toga, ali se nikako ne bi smjela miješati u unutarnje stvari jedne zemlje.”
Kada govori o eskalaciji sukoba na Bliskom istoku, Cooper prije svega misli na Palestinu, ali i Irak i Afganistan s čijom je situacijom jako dobro upoznat, obzirom da je tamo, dok je radio s Tony Blaireom proveo jako puno vremena. Iako to možda u ovom trenutku ne izgleda tako, Cooper je siguran da će te zemlje jednog dana uspjeti uspostaviti demokratski sustav.
“Za Irak i Afganistan sam siguran da će uspjeti u tome, i to ne samo zato jer je demokracija dominantni način vladanja u svijetu. Bio sam prisutan na izborima u Iraku i Afganistanu i ti ljudi, bez ikakve sumnje, sami žele izabrati svoje vođe, a neki su čak riskirali svoje živote samo da bi glasali. Demokracija nije jednostavna, niti se ona može uspostaviti automatski. Činjenica da ljudi žele glasati i da će se rezultati izbora biti prihvaćeni ne znaČi da je netko uspjeo uspostaviti demokraciju. Povijest je pokazala da je uspostavljanje demokracije često značilo građanski rat. Međutim, neke su zemlje u tome bile prilično uspješne, pa čak i one najsiromašnije poput Indonezije ili Indije. Svaka zemlja mora naći način kako doći do demokracije i kako je održati.”
U svojoj knjizi kažete kako SAD imaju daleko veći utjecaj na balkanske zemlje nego EU. Mislite da imamo toliko vjere u Ameriku?
“Takav se odnos snaga s vremenom mijenja i mijenjat će se sve više. SAD su ogromna vojna sila i bez sumnje imaju jako veliki utjecaj u zemljama u kojima imamo ratno stanje. Za takve je situacije jako važna moćna vojska, pa je zato Amerika i imala veliki utjecaj na ovom području. Međutim, što se situacija više normalizira, kao što je to primjer u balkanskim zemljama, prioriteti postaju neke druge stvari. Više vas ne zanima vojska, već zakoni, vlada i slične stvari. U skladu s tim, sve se više okrećete Europskoj uniji.
Što bi Hrvatska izgubila kad ne bi ušla u EU?
“Kao prvo, ja uopće ne mislim da nećete ući u EU, ali proces proširivanja Europske unije nikada nije išao glatko. Uvijek su postojala neka protivljenja i veta. S druge strane, naravno da u Europi ima života i izvan Europske unije. Švicarska i Norveška su sjajan primjer zemalja koje nisu ušle u Uniju ali ih svi jako respektiraju. Međutim, i za Europu i za zemlje koje će tek ući u EU jako je važno to proširivanje i stabilna Europska unija. Zemlje koje su nekada živjele iza željezne zavjese a u međuvremenu su postale članice EU jako su dobro napredovale. One druge koje nisu imale sreću ući u EU, dosta su nazadovale. To nitko ne može poreći.”
Podijeli na Facebook
