Roman Simić - Baba Jaga i div Zaborav su superjunaci kakve naše vrijeme voli

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Roman Simić nije samo iskusni kratkopričaš, već prava institucija kratke priče na hrvatskoj književnoj sceni. Festival europske kratke priče, koji Roman organizira već trinaestu godinu, najstariji je književni festival u Hrvatskoj. Njegova zbirka pripovijedaka "Mjesto na kojem ćemo provesti noć", iz 2000. godine, prevedena je na poljski i slovenski, dok je zbirka "U što se zaljubljujemo" osvojila nagradu Jutarnjeg lista za najbolju domaću proznu knjigu 2005. godine i prevedena je na španjolski i srpski. Roman Simić višestruki je dobitnik nagrada Večernjeg lista za najbolju kratku priču, a zbirkom pripovijedaka "Nahrani me" osvojio je 2013. nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo.

Kad takav autor priča za odrasle stupi na područje priča za djecu, galerija junaka iz bajke koji uspavljuju mališane upotpunjuje se sasvim neočekivanim likovima. Priču Romana Simića "Baba Jaga i div Zaborav" ilustrirao je Manuel Šumberac i nastala je slikovnica koja je proglašena najboljom hrvatskom slikovnicom u prošlogodišnjoj produkciji.


* U slikovnici "Baba Jaga i div Zaborav" prvi put je Baba Jaga u glavnoj ulozi. Zašto tek sad, nakon što je kao mitski lik provela vijek u poluanonimnosti?

- Jagu je u glavni lik pretvorila još Dubravka Ugrešić u svome romanu "Baba Jaga je snijela jaje", sjajnoj interpretaciji mita, koja mi je u mnogočemu bila pred očima dok sam pisao Jagu i diva Zaborava. No to je priča za odrasle, a mi smo Jagu htjeli vratiti djeci, jer naša Jaga njima i pripada. Taj nam se zadatak činio jednako izazovan, jednako težak i vrijedan truda, kao da ga nitko prije nas nije obavio. Vjerujem zapravo da tko god se Jage sjeća, koga god se Baba dotakla, bilo je to u djetinjstvu, i tad je nipošto nismo osjećali anonimnom, niti smo je mogli lako zaboraviti. Samo što nije imala priču samo za sebe. A mi smo joj eto baš takvu odlučili napisati. Post scriptum Jagine priče u novom vremenu, ili pak dom gdje bi je djeca ponovno mogla naći, malo drugačiju, ali svejedno Jagu - i s njom onda odatle krenuti u neku novu priču.


* Čemu Baba Jaga može naučiti današnju djecu? Kojoj je dobi namijenjena slikovnica?

- Eh, mitska Jaga učila nas je koječemu, u sebi krila mnoge drevne i zaboravljene priče i vjerovanja. Bila je smrtno ozbiljna, i strašna, i čuvala svakojaka znanja, samo se usudi upitati je. Ova naša više nije mitska, ni zaista strašna, u našem vremenu ne može to ni biti. Ali mislim da nas ipak može nečemu naučiti. Recimo tome koliko su nam priče važne, i roditeljima i djeci, i da ih treba pričati da se ne bi izgubile. Jer bez njih bismo se izgubili i mi, a djetinjstva ne bi bila ni izdaleka toliko bogata i lijepa, a baš takvima ih čine dobre priče. Rekao bih da je ova naša Jaga namijenjena djeci koji priče dijele s roditeljima, i roditeljima koji isto to čine sa svojom djecom. I s onom famoznom djecom u sebi.


* Zavaljujući ilustracijama Manuela Šumberca, slikovnica "Baba Jaga i div Zaborav" dobila je priznanje i stručnog i dječjeg žirija kao najbolja hrvatska slikovnica na festivalu Ovca u kutiji. Kome se više sviđa slikovnica – djeci ili njihovim roditeljima?

- Manuel je zbilja genijalac i rad s njime bio mi je i zabavan i zanimljiv. Nije od velikih riječi, ali i bez njih, jako smo se dobro razumjeli. Za konačni izgled knjige zaslužna je naravno i Ivana Žderić, urednica koja nas je vodila i gonila i spojila, od koje je, na kraju krajeva, i potekla ideja da se o Jagi napiše priča. A to kome se knjiga na kraju više sviđa - to je pitanje za djecu i roditelje. Do mene su dospjele neke lijepe reakcije iz oba tabora, i – gle čuda – vjerujem u sve!


* Kratka priča je forma koju najbolje poznajete i kao voditelj najdugovječnijeg književnog festivala u Hrvatskoj – Festivala europske kratke priče. Je li pisanje slikovnica svojevrsna reakcija na sveprisutnu hipertekstualizaciju i način da još više skratite tekst kojim kao književnik komunicirate?

- Pa ova priča s Jagom stoji nekako posve za sebe i mimo svega drugoga čime se bavim. Ili mi se tako sada barem čini. I mislim da mi ne bi palo na pamet pisati za djecu da nisam osjetio izazov, da priču nije bilo potrebno napisati baš o tako moćnom i neobičnom liku, koji sam izuzetno živo pamtio iz djetinjstva. S druge strane, ne možeš pobjeći od sebe, pa se i u ovoj priči pojavljuje nešto od tema (i načina) s kojima inače radim, kad pišem za odrasle. Važan mi je bio ritam, i jezik, i to da priču pronađem tamo gdje je drugi možda ne bi vidjeli. Htio sam da čitanje bude užitak, i da baš o tome govori priča.


* Baba Jaga ruši neke predrasude koje su se učvrstile popularnim bajkama iz germanske mitologije. Nudi li Baba Jaga redefiniranje ženske uloge kao pasivne princeze koju treba spašavati?

- Pa Jaga nikada nije ni bila princeza, u najboljem slučaju, ona je princeze samo htjela jesti. Činilo mi se zabavnim pokazati jednu umornu i istrošenu nekoć strašnu zlikovku, od koje je strepio cijeli slavenski svijet, koja danas na rubu zaborava (ili s one strane ruba) gubi svoju priču – nitko je se više ne sjeća. No uz sve njezine moći, jedini tko Jagu može pobijediti jest Zaborav. To je u pravom smislu te riječi borba superjunaka, kakve naše vrijeme voli, s tim da pobjeda nad Zaboravom može biti samo privremena. I za razliku od sličnih bitaka, ne uspijeva se izvojevati silom. Baš suprotno, sila je zadnje čime ćete pobjedu postići.


* Hoće li se nastaviti serija o Babi Jagi? Nastavljate li suradnju s Manuelom Šumbercom, kako biste zadržali prepoznatljivost slikovnica o Babi Jagi?

- S Manuelom nastavljam suradnju, i to s najvećim zadovoljstvom, hvala na pitanju. No knjiga neće biti o Jagi, već o dječaku po imenu Jura, jednom trokutastom mačku i najneobičnijem kuckalu. Kuckalu protiv dosade. Dosada je, znamo, još strašnija od Jage, najstrašija ikad, i to nam je sljedeća meta. Čuvaj se, dosado!