Piše Dražen Lisak
Kad kažemo revolucija, mislimo vjerojatno na Francusku ili Oktobarsku. No kad povjesničar Yuval Noah Harari govori o revoluciji, onda nam daje pregled puno važnijih historijskih prekretnica na globalnoj razini. One su istovremeno posljedica (kulturne) evolucije Homo sapiensa i prauzroci svih revolucija, reformi i društvenih promjena. U svojoj knjizi "Sapiens: Kratka povijest čovječanstva" (Fokus komunikacije, 2015., prijevod Predrag Raos) Harari razaznaje kognitivnu, agrikulturnu, znanstvenu i industrijsku revoluciju. To nisu oružane pobune koju su dovele do promjene režima, nego epohalne promjene koje su mijenjale i još mijenjaju baš svaki aspekt naših života.
Štoviše, te revolucije-prekretnice mijenjaju sudbinu ne samo nas kao pojedinaca, nego mijenjaju i sudbinu cijele naše vrste. Milijunima godina prirodna selekcija polako je genetski tesala vrstu Homo. Najkorjenitija promjena koju su te revolucije polučile je da smo mi Sapiensi "prestigli" evoluciju. Bijeg od evolucije počeo je neprimjetno agrikulturnom revolucijom, a u ovom digitalnom dobu ludi tempo promjena svima je očigledan. Više nemamo uzde u rukama. Jurimo, bez da itko zna kamo idemo, i više ne postoji kočnica "u-slučaju-opasnosti-razbij-staklo" da nas spasi na pragu mogućeg samouništenja.
Slabić u savani
Priča kreće od naših ljudskih predaka, genusa Homo, beznačajne prethistorijske životinjske vrste koja nije utjecala na svoju okolinu ništa više od najbližih majmunolikih srodnika ili mušica i riba. Evolucija je ljudskoj vrsti podarila velike mozgove. Nama je to danas logično, no tada je to bilo neobično, da ne kažemo nesmotreno. Na vrhu životinjskoga hranidbenog lanca afričke savane nalaze se mišićave životinje oštrih očnjaka, a ne "jajoglavci" čiji su mišići atrofirali zbog neproporcionalno velikih energetskih potreba njihova mozga.
Naši ljudski preci nisu bili baš netko i nešto u hranidbenom lancu. U savani vrijedi pravilo "tko jači, taj kvači" i "tko bježi, ne leži mrtav". Pripadnici vrste Homo nisu bili ni brzi ni jaki. Veća im je briga bila da ne budu pojedeni, nego što su mogli birati što će jesti. Nakon što bi završila lavlja gozba a potom hijene i lešinari oglodali kosti, ljudi bi razbijali oglodane kosti i halapljivo trpali koštanu srž u usta.
Kognitivna revolucija
Neprirodno brzo, pojava Homo sapiensa, prije nekih 100.000 godina, ustoličila je rod Homo na vrhu hranidbenog lanca. Harari kaže da je uzrok bila kognitivna revolucija: slučajna mutacija koja je naše neurone prespojila na način još nepoznat u prirodi. Velik mozak, fina ručna motorika i sposobnost suradnje napokon su nam donijeli prevagu. Ovladavanje nad tehnologijom paljenja vatre učinilo je, na primjer, i slabašnu staricu mnogostruko jačom od snage njezina tijela. Tako nešto bilo je bez primjera u životinjskom svijetu i nagovijestilo je buduća tehnološka čuda.
Lavovi su milijunima godina bili vladari prehrambenog lanca, što se i vidi na njihovu veličanstvenom i samouvjerenom držanju, objašnjava Harari. Naš munjeviti uspon potisnuo je naše strahove i nesigurnost koje smo baštinili kao "slabići savane". Harari ujedno time objašnjava i našu nesigurnost, anksioznost i agresivnost. Kaže da je taj naš prebrzi uspon prauzrok mnogih ratova i ekoloških katastrofa.
Kognitivna evolucija, koja se zbila prije otprilike 70.000 godina, omogućila je suradnju velikog broja ljudi na zajedničkom cilju. Jedan na jedan, neandertalac lako nadvladava Homo sapiensa, ali stotinu na stotinu, unatoč većim mišicama pa čak i većem mozgu, neandertalac nema nikakve šanse! Naša današnja DNK sadrži nekoliko postotaka gena neandertalaca, dok geni nekih azijskih naroda imaju sličan omjer gena denisovaca, još jedne izumrle ljudske vrste. Ideja o parenju s drugom ljudskom vrstom je uzbudljiva, no to je parenje ipak bilo marginalnih razmjera. Razlike su prevagnule i Sapiens je, vjerojatno u borbi za lovišta, istrijebio neandertalca.
Sapiens je to uspio zbog svoje sposobnosti da trača i izmišlja. Kad to kažem, ne karikiram puno. I dan-danas, sveprisutni trač ukazuje na to koliko nam je važno znati što se događa u našem "čoporu". Trač izoštrava jezične i društvene sposobnosti i vježba nas u komunikaciji. Prvobitni Sapiens izvrsno bi se snašao na Facebooku. Druga naša odlika, koja nas definitivno udaljava od ostalih životinja i bliskih srodnika, sposobnost je da od fizičkog lava napravimo totem, božanstvo. Okupljen oko takvog ili sličnog fiktivnog, vrhunaravnog bića Sapiens je operirao homogenije i fleksibilnije nego neandertalac.
Čopor Sapiensa mogao je izgubiti jednu bitku od čopora neandertalaca pa promijeniti strategiju i dobiti rat jer više nije bio ograničen biologijom gena. Mogao je, naime, promijeniti ponašanje usprkos svojim genima! Nismo više bili samo životinje, to jest biološka bića, nego smo postali i povijesna bića. Iako i dalje vrlo važni kao zadani okvir, naši geni nisu više bili jedini pogonitelji našega ponašanja. U međuvremenu smo stvorili kulturu i povijest.
Neandertalci su također mogli međusobno izmjenjivati informacije, ukazati jedan drugom, na primjer, da je lav u blizini, no nisu mogli zamisliti lava kao totem ili božanstvo koje bi ih okupilo oko zajedničkog cilja. Na biološkoj razini su nam bili nevjerojatno slični, no mi Sapiensi smo uslijed jedne nevjerojatne mutacije drukčije povezali naše neurone i stvorili povijest bez neandertalaca.
Agrikulturna revolucija
Milenije i milenije nakon izumiranja neandertalaca proveli smo kao lovci skupljači, a onda se prije otprilike deset tisuća godina po Harariju dogodila Velika prevara – agrikulturna revolucija, u kojoj nismo mi domesticirali žito nego je ono domesticiralo nas! Autor naglašava da je velika greška ocjenjivati agrarnu revoluciju iz današnje, od prirode sasvim otuđene perspektive. Današnjem bi digitalnom čovjeku, čast iznimkama, ponovno postati nomad bez krova nad glavom i grijanja bila najveća noćna mora. No iz tadašnje perspektive, smatra Harari, bili smo prevareni jer smo nakon agrikulturne revolucije počeli živjeti lošije.
Imali smo krov nad glavom i više hrane. Stvorili smo privatno vlasništvo, svaki seljak je posjedovao više nego što je prije posjedovao cijeli čopor. No morali smo neprestano raditi, hranili smo se jednoličnije i masovno smo umirali od zaraznih bolesti i gladomore za sušnih godina. Pojednostavljeno rečeno, izgubili smo slobodu i stopljenost s prirodom u zamjenu za krov nad glavom i pun silos pšenice. Pritom smo porobili domaće životinje, čija je sudbina danas još i gora. Milijarde i milijarde peradi, krava i ovaca životare; žive život nedostojan živih bića dok ih od njega ne izbavi – klanje.
Ovo je osnovna poruka: poljodjelstvo je bio način da stavimo prirodu pod djelomičnu kontrolu. To je bio put bez povratka jer se naši preci, čak i da su željeli, više nisu mogli vratiti životu nomada – odjednom nas je bilo previše. Nomadski način života nije mogao prehraniti tolike ljude i većina bi pomrla. Umjesto povratka na staro agrikulturna revolucija tjerala nas je dalje. Viškovi žita, robne zalihe, privatno vlasništvo, novonastala društvena hijerarhija doveli su do potpune promjene društva. Natrag nismo mogli, naprijed smo morali!
Sljedeći međukorak bila je pismenost. Za početak, trebalo je zapisati tko šta posjeduje i tko šta kome duguje. Prvo, sumersko pismo nije bilo pismo koje kopira naš govor nego takozvano parcijalno pismo nastalo ne da bismo pisali pjesme nego da bismo registrirali zalihe žita i pratili trgovinu. Literatura i ostali zapisi došli su tek kasnije, a njihova prava preteča bila je usmena predaja. Ovakva "računovodstvena pismenost" nastala je u mnogih naroda, čak i prije Sumerana, no Sumerani, Egipćani, Kinezi i Indijci razvili su je do profesionalnog stupnja pohrane. Novi sloj pisara, računovođa, knjižničara i sličnih skladištara gospodarskih i pravnih spisa svladao je tehnike preglednog čuvanja i brzog pronalaženja ogromnog broja podataka.
Preko industrijske revolucije to nas je danas učinilo ovisnima o matematičkim i kompjutorskim jezicima, binarnim sustavima i digitalnim tehnologijama na jednak način na koji smo bili ovisni o silosima pšenice nakon agrikulturne revolucije. Tko danas vlada kime? Mi bežičnim internetom, Big datom i umjetnom inteligencijom ili ona nama? Zajedničko objema glavnim revolucijama ljudskog roda je izgleda samo to da su ireverzibilne. Nema povratka na staro, u prirodu. Priroda je nešto što većina nas danas gleda na kanalu National Geographic.
Prema Harariju, za razumijevanje ljudske povijesti poslije agrikulturne revolucije ključno je shvatiti da ne posjedujemo biološke instinkte za djelovanje u masovnim organizacijama kao što su gradovi, države, organizirane religije i multinacionalne korporacije. To nam je uspjelo zahvaljujući stvaranju imaginarnih entiteta, poput novca, carstava ili nacija, kao i pronalaskom pisma. Naši geni su geni lovaca i skupljača. Skupljate li nešto? Poštanske markice?
Stvaranjem imaginarnih društvenih uređenja došlo je do još većeg hijerarhijskog raslojavanja među ljudima. Ljudski je rod podijeljen na elite i sluge, gospodare i robove, i one između. Veliki, posebni mozak Homo sapiensa donio nam je dubiozni napredak. Može nam priuštiti fizičke užitke i kulturne vrhunce nepojmljive bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti. Istovremeno, taj isti mozak može proizvesti nemjerljivu patnju. Najveći užici su uvijek bili rezervirani za bogate i moćne, a neljudske patnje za siromašne i nemoćne. I dan-danas postoje kaste u Indiji, rasna netrpeljivost u Americi, a velika ekonomska nejednakost i nasilje prema homoseksualcima i ženama prisutna je praktički posvuda, osobito u Trećem svijetu. Nasilnici se većinom pozivaju na pravu vjeru, pravednost, slobodu, čistu rasu ili tradiciju ili si pak uzimaju pravo odlučivati što je prirodno a što nije.
Harari briljira dok tumači održavanje društvenih nepravdi koje nastaju historijskom slučajnošću; pokazuje i kako ih opravdavaju i održavaju oni kojima je to u interesu. Odlomci o novovjekovnom ropstvu u Americi, nastanku kasti u Indiji, korijenima patrijarhata i suštini nacizma svakako će obogatiti vaša razmišljanja o tim temama. Velika je Hararijeva snaga što specifične i lokalne povijesne fenomene poput gore spomenutih zna objasniti kao jedinstvene za eru i podneblje, ali ih i povezati s drugim dobima i lokalitetima.
Primjerice, osjećaj etničke, rasne pa i spolne superiornosti često se ispoljava tako da se onaj drugi opisuje kao inferioran, emocionalan, lijen, prljav i moralno devijantan. Nakon Drugog svjetskog rata i dešifriranja ljudskog genoma jasno je da nijedna rasa nije biološki superiorna. Harari primjećuje kako je rasizam postao "kulturalizam". Kad se želi poniziti neki narod ili neka rasa, više se ne rabe rasni argumenti već se jednostavno kaže – "to je njihova kultura". Podrazumijeva se da je njihova kultura inferiorna našoj kulturi. (Vidi pod Romi u Međimurju.)
Rasisti su se očito dobro prilagodili činjenici što nam biologija više nije primarni pokretač ponašanja. Razvili smo nove, umjetne instinkte ponašanja koji se stvaraju i prenose kulturom. Neki od njih su jako neobični sa stanovišta evolucije. U cijelom životinjskom svijetu alfa mužjacima najveća je briga smjestiti svoje sjeme u što više maternica. To i jest sukus evolucije. No, neki alfe među Sapiensima, poput primjerice Pape, budističkih spiritualnih vođa i kineskih vrhovnih birokrata, sasvim protuevolucijski biraju celibat.
Globalna kultura
Druga stvar koju alfa mužjaci vole jest bitka za moć. Ratovi, terorizam, nesuglasice, podjele vladaju svijetom. No Harari pokazuje da je opća tendencija, sve od kognitivne revolucije pa do danas – nastajanje globalne kulture. Naravno, to ne ide glatko ni pravocrtno, no činjenica je da je svijet ujedinjeniji nego ikada prije. Harari daje primjer Irana i SAD-a. Iako se njihov sukob ponekad čini sudarom svjetova, obje države se drže iste paradigme: kapitalizma, međunarodnog prava i dogovora u razoružanju.
Najveći širitelji evanđelja novca bila su carstva, imperiji. Carstvima, prema Harariju, pripadaju i prošlost i budućnost, a to ilustrira mnogobrojnim primjerima. Carstvo ne znači nužno da mu je na čelu car, što pokazuje primjer Sovjetskog saveza. Ili Rimsko Carstvo. Od toga tko je suveren (vladar), za definiranje carstva mnogo je važnije da se radi o tvorevini koja okuplja i do desetke različitih naroda i kultura, a koje se stapaju s vladajućom kulturom u novi amalgam. Carstva se raspadaju i nastaju, ali i kad se raspadnu, novonastali entiteti preuzimaju veliki dio kulturnog amalgama carstva. Indijci govore engleski i štuju demokraciju ništa manje od njihovih kolonizatora Engleza. Što reći o hispaniziranoj kulturi Latinske Amerike?
Uz novac i carstva, religije su sljedeći veliki okupljači ljudske vrste. Prva Sapiensova vjera bio je animizam. Cijeli svijet je imao dušu. Stijena, travka, predmeti. Životinje i ljudi. Čovjek je bio nerazdruživ od prirode. Mnogobožačke religije stavile su čovjeka iznad prirode, za isti stol s Bogom, a institucionalne monoteističke vjere poput kršćanstva i islama okupile su milijarde voljne pokoriti se jednom svemogućem Bogu, koji im u zamjenu obećava utjehu na Onom svijetu.
Na primjeru nevjerojatnog uspona dotad marginalne kršćanske sekte, koja se pretvorila u državnu religiju u prethodno mnogobožnom Rimu, Harari daje svoje viđenje povijesnog razvoja i povijesti kao discipline. Naglašava da nijedan rezultat u povijesti nije nužan niti je prirodan. Povijest je nužno kaotična, jer je rezultat mnogih silnica čija se međuovisnost lako mijenja. Priznaje da nikada ne možemo sa sigurnošću reći zašto se nešto dogodilo, ali možemo opisati kako se dogodilo.
Industrijska i znanstvena revolucija
Kršćanstvo ima jednu knjigu koja objašnjava sve. U predmodernom svijetu to je dovoljno. Zato predmoderni vladari investiraju u svećenike, filozofe i pjesnike, sve da sačuvaju status quo. Ideja napretka i bolje budućnosti nije postojala. U ekonomiji čiji su resursi ograničeni plodnošću tla postojali su mitovi o povratku drevnog Zlatnog doba, ne o boljem sutra. Nitko nije očekivao da će biti bolje, samo da ne bude gore! Kralj je reketario podanike, a utjehu i bolju budućnost nudila je samo Crkva.
Kako kaže Harari, neka se kultura najbolje može razumjeti usredotočavanjem na njezine kontradikcije. Isti ti bogobojazni ljudi s jutarnje mise pokrenuli su avanturu renesanse, "otkrića" Amerika, kapitalizma i znanstvene revolucije.
Moderna znanost je jedinstven sustav gledanja na svijet. Moderni vladari ne ulažu u Crkvu već u znanost jer im može donijeti prevagu u trgovini i u ratu. Većini nerazumljiv latinski crkvenih liturgija, što iznosi vječnu i nepromjenjivu Istinu, zamijenjen je metodom opservacija i matematičkim jezikom. Dok svećenik zna sve o svemu, znanstvenik priznaje da je neznalica. Znanstvena revolucija bila je revolucija neznanja i njegova iskorjenjivanja znanstvenom metodom. Takav pogled na svijet proširen je globusom putem kolonijalnih carstava. Imperijalisti su slali znanstvenike da istraže svijet. Darwin je, primjerice, došao do svoje revolucionarne teorije evolucije nakon istraživanja na Galapagosu.
"Nevidljiva ruka" tržišnog kapitalizma sa svojim modernim evanđeljem rasta gurala je naprijed kako kolonijalizam tako i znanost. Prvi put u ekonomskoj povijesti svijeta bio je moguć – rast! Znanstvena su otkrića, poput parnoga stroja, preko ekonomske eksploatacije željeznice bila nositelji ekonomskog rasta. I tako je ostalo sve do današnjeg digitalnog doba. Na krilima rasta bankari imaju povjerenja u poduzetnike pa im odobravaju kredite koji dovode do još većeg rasta. Uz realni rast, rastu i očekivanja i pohlepa pa se rast nekad otrgne kontroli i postane "balon od sapunice". Ako nova tehnološka otkrića preduhitre pucanje balona, ide se dalje; ako ne, imamo krizu kao onu zadnju, 2008. godine.
Kapitalizam je stvoren privatnom inicijativom, države su tek kasnije uskočile na kolonijalni vlak. Osvajač Astečkog Carstva (Hernan Cortes) i porobljivač Carstva Inka (Francisco Pizarro) bili su avanturisti. Španjolska kruna, čiju su vlast proklamirali na osvojenim teritorijima, nije ni znala za njih. VOC ili Ujedinjena Istočno-indijska kompanija kolonizirala je Indoneziju cijela dva stoljeća prije nego je eksploataciju preuzela nizozemska država. Slično je bilo i s britanskom krunom u Indiji. Privatni kapital kolonijalnih carstava krojio je sudbine cijelih naroda i kontinenata. Opijumski rat prisilio je Kinu da i dalje dopušta Britancima da ostvaruju ogromne profite stvaranjem i održavanjem milijuna kineskih ovisnika. Grčki rat za neovisnost od Otomanskog carstva financirao je London, tako da je mlada država, kad je nastala, već bila prezadužena. Odatle vjerojatno i sintagma: dužan kao Grčka.
Ideologije poput komunizma, nacionalizma i kapitalizma Harari naziva religijama prirodnog zakona jer je po njemu njihova najveća novina to što obećavaju ovozemaljski raj. Kršćanstvo i islam nagrađuju tek nakon života. Ima puno ljudi, i kod nas u Hrvatskoj, koji se smatraju vjernicima ali rijetko idu u crkvu, a kamoli da žive njezinu riječ, no svi rado uživaju u "ovozemaljskom raju" kupovine i prodaje. Kapitalizam nagrađuje odmah i ljudi rado polažu sveti sakrament konzumerizma svakodnevno.
Kapitalizam
Kapitalizam živi od mobilnosti. Protoka ljudi, roba i kapitala. Uništava tradicionalne zajednice i stvara pojedince. Prije su ljudi bili umreženi u obitelj, širu familiju i lokalnu zajednicu. Danas su pripadnici atomizirane nacije a umreženi su na Facebooku i LinkedInu. Milijunima godina vrsta Homo živjela je u malim plemenskim zajednicama i njihovim kasnijim inačicama, da bi danas Homo sapiens bio svrstan u "potrošačka plemena". U dvjesto godina kapitalizam je uništio tradicionalna društva i stvorio moderne nacije čiji su glavni oltari šoping centri.
Prema Harariju, očito je da na ovom svijetu "vječna samo mijenja jest". Nalazimo se u permanentnoj revoluciji. Jedina stabilna karakteristika modernoga društva je promjena. Već smo vidjeli da su inovacije i znanstvene promjene uvjet ekonomskog rasta, a rast je pak uvjet opstanka konzumerizma. Tako da možemo reći da je rast ugrađen u sistem. Pritom je reforma možda riječ koja se najviše koristi u novom dobu.
Sreća
Nakon što nam je opisao kako se dogodio svijet u kojem danas živimo, Harari radi zanimljivu digresiju. Iz strogo povijesnog konteksta odlazi u pitanja o smislu povijesti. Jer kakvog smisla ima sav taj tehnološki napredak ako ne znamo jesmo li sretni i što ustvari želimo? Budućnost našeg roda Sapiens Harari povezuje s pojmom sreće. Po njemu je osnovno pitanje jesmo li sada sretniji nego u vrijeme dok smo bili lovci i skupljači. Na ovo pitanje je nemoguće dati odgovor ako ne znamo što zaista želimo.
Kršćanstvo, na primjer, ne vjeruje našim željama o tome što nas usrećuje. Svećenici znaju bolje od nas što je dobro za nas. Kapitalisti nas zasljepljuju stvarima tako da mislimo da želimo samo trošiti i kupovati. Harari spominje teoriju "sebičnog gena" koji nas tjera da činimo što je dobro za naše gene, ali što nije dobro za nas. Tako da samo trčimo za užitkom i bježimo od neprijatnih osjećaja. Pitanja o smislu onoga što radimo postaju nebitna, a ona su po Harariju presudna za sreću ljudskih bića. I time presudna za smjer koji želimo dati našoj Povijesti.
Zaključuje da sreća nije bitno ovisna ni o vanjskim faktorima ni o našem unutarnjem stanju. Netko je bogatiji, a netko veselijeg karaktera, no svi težimo stabilnim stanjima sreće. To je i logično po Harariju, jer kad bi orgazam bio vječan, život bi bio besmislen. Ako postanemo bogatiji ili se nakljukamo Prozacom, nećemo biti sretniji na duže staze. Za sreću je potreban smislen život. Povijest se treba ozbiljnije pozabaviti pitanjem sreće, a Harari smatra da je glavno saznanje potrebno za sreću upravo saznanje o tome tko smo. Ukratko, previše programiramo softver i usavršavamo proizvode, a premalo se brinemo kamo sve to vodi. I kamo želimo da vodi.
Inteligentni dizajn
Već smo rekli da evolucija sa svojim tromim i polaganim promjenama kaska za nama, a mi "trčimo pred rudo" na valu tehnoloških i društvenih promjena. Mi stvaramo Povijest, a zapravo ona stvara nas. Ipak, nismo potpuno otuđeni od prirode. Naši geni i dalje potječu iz prethistorije, kao i oni vinske mušice ili štakora.
No, i to mijenjamo. Po Harariju, prirodna će selekcija biti zamijenjena biološkim inženjeringom, kiborg inženjeringom i inženjeringom unutar-organskog života, za što navodi mnogo primjera. Projekt Gilgameš cilja na "nesmrtnost" ljudskih bića, što bi moglo dovesti do najveće nejednakosti u povijesti ljudskog roda, ako nesmrtnost bude samo za bogate ili prvenstveno namijenjena njima. Nesmrtnost a ne besmrtnost, jer ne bi više umirali od starosti i bolesti, ali bismo mogli, primjerice, poginuti u prometnoj nesreći. Metafora Frankensteina služi mu da postavi ključno pitanje: prije nego bude prekasno, moramo znati "što želimo željeti". Slijepa sila evolucije dovela je vrstu Homo na vrh svijeta. To je trajalo milijune godina s Homo sapiensom kao "vrhuncem evolucije".
Je li Yuval Noah Harari genijalan povjesničar? Meni jest. Mislim da bi njegov "Sapiens" trebao biti obvezna lektira za svakog brucoša, bilo kojeg fakulteta. Knjiga nije puko nabrajanje povijesnih ličnosti, događaja i ratova, već je sinteza presudnih povijesnih promjena. Čitanjem ove knjige nećete samo povećati svoje povijesno znanje, nego ćete bolje razumjeti prošlost i sadašnjost te svjesnije promišljati budućnost. Pritom je Harari više od povjesničara: istovremeno je i filozof i sociolog, pa i psiholog. Harari može, kao malotko, vrlo složene stvari izraziti najjednostavnijim jezikom. "Sapiens" je pristupačan, jer je Harari izvrsnim stilom napisao jednu monumentalnu pri-povijest naše vrste – što povijest valjda izvorno i jest. Nemoguće je njegove ideje ne shvatiti jer ih on ilustrira primjerima. Kod Hararija čitatelj neće lupati glavom u zid pitajući se što je pisac htio reći. To je po meni znak prave učenosti. Iako obično gunđalo i skeptik rođenjem, u Hararija sam se, eto, intelektualno zaljubio. Kad bi ova knjiga svjetskim vjernicima i nevjernicima bila sveta knjiga, što Harari naravno nikako ne bi htio, svijet bi bio puno bolje mjesto.
Podijeli na Facebook
