Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Trebalo je proći 40 godina da bi nesretna Zagrepčanka Marijana dočekala kraj svoje priče. Roman “Zagrepčanka“ Branislava Glumca, široko poznat kao roman bez interpunkcije, i danas je rekorder čitanosti u konkurenciji domaćih književnika jer je njegova naklada dostigla čak šesteroznamenkasti broj. Otkako se pojavila knjiga “Dovoljno dobra“ Saške Mutić, uz Zagrepčanku je vezan još jedan kuriozitet – nakon 40 godina taj jedinstveni roman koji je obilježio sedamdesete godine dobio je svoj nastavak. Saška Mutić osjetila je duh fatalne Marijane prilikom prijevoda Zagrepčanke na engleski i napisala roman s raspletom Marijanine priče. “Dovoljno dobra“ opisuje Zagrepčanku Marijanu koja je četrdeset godina starija, ali i dalje u potrazi za ljubavlju.
* Prilikom prijevoda “Zagrepčanke“ ta knjiga toliko vas je fascinirala da ste odlučili napisati nastavak. Koliko je nedostatak interpunkcije otežao prevođenje “Zagrepčanke“ na engleski? Kako ste odlučili da, poput Branislava Glumca, napišete roman bez interpunkcije?
- “Zagrepčanka“ me fascinirala puno prije no što sam je prevela na engleski. Pročitala sam je bezbroj puta. Upravo je to moje duboko poznavanje romana, uz činjenicu da sam studirala na engleskom i živjela dobar dio svog života u Americi, bilo presudno da me Glumac sam zamoli da prevedem “Zagrepčanku“. Moram napomenuti da bi to bilo gotovo nemoguće bez pomoći izvornog govornika, moje drage prijateljice Dailyn Brown, koja je uz to i profesorica engleskog. Osobno sam prijevod tretirala kao da se radi o bilo kojem “normalnom tekstu“. Izostanak interpunkcije osobno me nije zbunjivao ili otežavao prijevod. Dailyn je isprva bila zatečena, ali kako su pristizale kartice teksta sve ju je više oduševljavala sloboda forme. Shvatila je kako je predivno da i sama, kao čitatelj, može sudjelovati u određivanju ritma i tona priče.
Roman “Dovoljno dobra“ nije nastao planski. Prepravljajući i pišući nove segmente u postojećem Glumčevom scenariju za dugometražni film, paralelno sam u zasebnom dokumentu zapisivala ideje o mogućem ishodu Marijaninog života. Nesvjesno je taj dokument izrastao u stranice i stranice teksta. Pošto se radilo o istim likovima te nastavku iste priče, pisanje u neinterpunkcijskoj formi bilo je prirodno i logično. U usporedbi s Glumčevim romanom bila sam puno stroža pri odvajanju upravnog govora, toka misli i opisnog teksta po odlomcima. Samo je Glumac dovoljno genijalan da u istom odlomku sve to pomiješa i pritom ne zbuni čitatelja.
* U knjizi “Dovoljno dobra“ opisujete zrelost koju ne poznajete iz vlastitog iskustva. Je li bilo trenutaka krize u kojima biste pomislili da je nemoguće uvjerljivo prenijeti doživljaj koje niste iskusili? Kakve su reakcije na vaš prikaz doživljavanja žene u šezdesetim godinama?
- Činjenica je da na nemam iskustvo o tome kako je biti žena u šezdesetima, ali poznajem razlike u shvaćanju ili odnosu prema godinama u smislu životnog iskustva i doživljaju sebe same u odnosu na taj neki predodređeni broj. Stanje svijesti, znanje ili iskustvo ne ovise o broju, pogotovo ne određuje egzaktnu razinu emocionalne zrelosti. Jednako mi je lako prisjetiti se gradacije osobnog napretka koliko mi je lako zamisliti da jedna šezdesetogodišnjakinja broj svojih godina ne doživljava kao trenutak u kojem se treba početi odricati životnih radosti, planova za budućnost ili želje da nešto popravi ili promijeni.
Marijana se zasigurno ne ponaša onako kako je stereotipno-kulturološki predodređeno, kako zamišljamo šezdesetogodišnjakinju. Marijana dvoji, sumnja u svoje postupke i odluke, željna je fizičkog kontakta i ljubavi, ne žali se na fizičke tegobe i muškarci je primjećuju. Od žene u njezinim godinama inače očekujemo da je baka koja dobro kuha, sve zna i ništa je više ne može iznenaditi. Baka koja se seksa kod nas je tabu.
Voljela bih napomenuti još jedan tabu kojim se bavim u romanu, a to je psihološko zdravlje, točnije briga o njemu. Kažete li da redovito odlazite psihijatru, automatski vas proglase ludim. Sukladno tome i tretiraju vas drugačije; možda s većim oprezom, možda ćete zbog toga izgubiti radno mjesto, možda ćete izgubiti i pokojeg “prijatelja“. Puno je jednostavnije uklopiti se u masu i prikloniti se stereotipnim načelima. Suočavanje s vlastitim osjećajima nosi rizik da ništa više neće biti kao prije. Mislim da vrijedi prihvatiti taj rizik. U mojem slučaju osvijestio je činjenicu da su određeni obrasci ponašanja uzrok ponavljanja istih grešaka. Proces nije lak, traje ponekad godinama, ali uz strpljenje, upornost i stručnu pomoć svatko u sebi može naći način kako promijeniti prvenstveno sebe, a potom i okolnosti koje ga čine nezadovoljnim.
* Koliko je mišljenje Branislava Glumca bilo presudno za vaš odnos prema rukopisu knjige “Dovoljno dobra“? Kako ste doživjeli primjedbe Alojza Majetića, čije mišljenje respektira i Branislav Glumac?
- U procesu stvaranja romana bila sam okružena hrvatskom književnom elitom. Branislav Glumac, Alojz Majetić, Renato Baretić i Marina Vujčić - svi oni su me u određenom trenutku pisanja poticali pozitivnim i konstruktivnim kritikama. Glumac se nekako na samom početku pomalo ogradio od prava na kritiku, jer kako je sam naveo, bilo ga je strah da neće biti dovoljno objektivan. Naravno da ga je zanimalo kuda će moja priča odvesti, zato je mudro kritičku palicu prepustio Majetiću. Baretić je pročitao tek dvije stranice mojeg rukopisa, dopalo mu se i preporučio me Marini Vujčić.
Nakon toga sve je nekako išlo svojim tokom, ali prvi trenutak u kojem je moje pisanje romana postalo “stvarno“ bio je kada sam primila e-mail s Majetićevom recenzijom. Nakon uvoda gdje objašnjava razlike između Glumčevog i mojeg romana, te izražava otvorene sumnje u ispravnost odluke oko neinterpunkcijskog strukturiranja rečenica, napisao je sljedeće: “Da, priznajem, uhvatili ste me pripovjedačkom vještinom toliko da sam roman pročitao u tri 'polijetanja' (najčešće čitam po pet-šest kartica u komadu). Dugo mi se nije dogodilo da zagrizem na pripovjedačku udicu i uživam u snazi kojom me čitatolovac izvlači u drugi medij/stvarnost.“
Obuzela me doslovna fizička mučnina. Bez obzira na moje veliko poštovanje i privrženost prema Glumcu, uvijek sam ga nekako doživljavala kao “mojeg“, kao člana obitelji koji će me podržati što god da napravim. Majetić je, s druge strane, bio potpuni stranac, književna veličina, dugogodišnji urednik, dakle netko tko, osim što je više nego kompetentan, nema sa mnom nikakvu osobnu povezanost i kao takav je sposoban dati presudno mišljenje.
Ona fizička mučnina došla je u trenutku kada sam spoznala veličinu i odgovornost koje dolaze pisanjem jednog tako specifičnog romana. Glumčeve sugestije, i kasnije nesebično strpljenje i pomoć Marine Vujčić, bili su nezamjenjive i dobrodošle, ali Majetić je zaista bio taj koji je kumovao konačnoj realizaciji romana “Dovoljno dobra“.
* Sa svojim američkim fotografskim iskustvom radite fotografije kazališnih predstava. Kako ste doživjeli fotografske dokumente o kazališnoj predstavi “Zagrepčanka“ koja je postavljena u HNK s Brankom Cvitković i Božidarom Oreškovićem? Priželjkujete li kazališnu predstavu “Dovoljno dobra“?
- Adaptacija teksta za kazališnu predstavu nije isključena. Kao profesionalna fotografkinja vrlo sam povezana s teatrom s obzirom na to da surađujem s Festivalom Opatija i da sam njihov službeni fotograf za Festival neovisnih kazališta (FEN) od samog početka. Općenito sam sklona vizualiziranju svakog teksta. Kazališna predstava “Zagrepčanka“ s Brankom Cvitković i Božidarom Oreškovićem pravi je vizualni i performativni dragulj svog vremena i kao takav – neponovljiv.
Interesantno je da je moje poznanstvo i suradnja s Glumcem počela upravo kroz priču o ponovnom realiziranju “Zagrepčanke“ u vizualnom obliku. Moja prvotna želja bila je kreirati foto-novelu, fotografsku strip-priču. Jedan takav projekt realizirala sam s kazališnom predstavom Mani Gotovac “Pričaj mi o Gorkom“. U razgovoru s Glumcem i prijateljima koji se bave filmom, zaključili smo da je produkcija jednog tako velikog projekta preskupa da se “potrati“ samo na foto-novelu. Počela je priča o dugometražnom filmu. Glumac je kod sebe već imao gotov scenarij za film i nakon što ga je donekle ponio moj entuzijazam predao mi ga je i rekao, ako ga želim realizirati, da s njim mogu činiti gotovo što me volja. U istom tom razdoblju realizirao se i moj prijevod “Zagrepčanke“ na engleski. Tim sam romanom već bila opsjednuta skoro 30 godina, ali nakon tog susreta preuzeo me u potpunosti.
* Koji su sljedeći projekti? Je li “Dovoljno dobra“ bio samo izlet u književnost ili se namjeravate nastaviti baviti pisanjem? Intrigiraju li vas možda još neke započete, a nezavršene književne priče ili možda imate ideju o nekim novim počecima?
- Odgovorom na ovo pitanje nadovezujem se na prethodno. Moj sljedeći projekt svakako je scenarij za dugometražni film. Postojeći scenarij Branislava Glumca započela sam dorađivati i prepravljati u isto vrijeme kada sam započela sa pisanjem svog romana. Ideja o scenariju tako je dobila još jednu dimenziju, sada se taj scenarij ne bavi samo mladom Marijanom, već i ovom novom, zrelom, “mojom“ Marijanom, što je i logično i za mene ima potpuni smisao.
Što se tiče daljnjeg pisanja, ne doživljavam to više izletom. Kao umjetnica odavno sam navikla na izražavanje kreativnosti u različitim formama, tako da je književnost samo još jedna čerga u mojoj nomadskoj karavani. Ideja mi svakako ne nedostaje, nedostaju mi sati u danu za njihovo realiziranje.
Podijeli na Facebook