Piše Tanja Tolić
Otkako se pojavila prije četiri tisuće godina, književnost oblikuje živote većine ljudskih bića na planetu Zemlji. Za to uopće nije potrebno biti čitatelj. Književnost se rodila u trenutku kad se pripovijedanje preplelo s pismom; prije toga je pripovijedanje bilo prisutno u usmenim kulturama s različitim pravilima i svrhama. Sve što je uslijedilo, čitava povijest književnosti, započelo je u tom sjecištu. Martin Puchner, koji predaje englesku i komparativnu književnost na Sveučilištu Harvard kao profesor na Katedri Byron i Anita Wien, o tome je napisao fascinantnu knjigu koju je upravo – u izvanrednom prijevodu Snježane Husić – objavila Naklada Ljevak pod naslovom "Pisani svijet: kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju".
Pripovijedanje i tehnologije pisanja nisu slijedili pravocrtan put. Samo je pismo, napominje Puchner, izumljeno barem dvaput, najprije u Mezopotamiji, a zatim na američkom kontinentu. Indijski svećenici odbijali su zapisati sve pripovijesti od straha da će izgubiti kontrolu nad njima, a tu su bojazan dijelili zapadnoafrički pjesnici dvije tisuće godina poslije i pola svijeta dalje. Egipatski pisari prigrlili su pismo, ali nastojali su zadržati ga u tajnosti, u nadi da će moć književnosti zadržati za sebe. Karizmatični učitelji poput Sokrata odbijali su pisati jer su se protivili ideji pridavanja autoriteta temeljnim tekstovima i tehnologija pisanja koje su ih omogućile. Neki su kasniji izumi djelomice prihvaćeni, kao kad su se arapski učenjaci služili kineskim papirom, ali nisu pokazali nikakvo zanimanje za drugi kineski izum, tisak.
Martin Puchner (Foto: privatna arhiva)
Martin Puchner razvoj književnosti dijeli u četiri faze. Prvom su fazom dominirale male skupine pisara, koji su jedini svladali rane, zahtjevne sustave pisma i zato su imali nadzor nad tekstovima koje su prikupili od usmenih pripovjedača, poput epa "Gilgameš", hebrejske Biblije i Homerove "Ilijade" i "Odiseje". Kako je rastao utjecaj tih temeljnih tekstova, u drugoj su im se fazi suprotstavili karizmatični učitelji poput Bude, Sokrata i Isusa, koji su prokazivali utjecaj svećenika i pisara i čiji su sljedbenici razvili nove načine pisanja.
U trećoj fazi književnosti sve su se više isticali pojedinačni autori jer mogli su se osloniti na inovacije koje su olakšale pristup pismu. Premda su isprva oponašali starije tekstove, odvažniji su među tim piscima, poput dame Murasaki u Japanu i Cervantesa u Španjolskoj, ubrzo stvorili nove vrste književnosti, ponajprije roman. Naposljetku, u četvrtoj fazi, raširena upotreba papira i tiska najavila je doba masovne produkcije i masovnog opismenjavanja, s novinama i glasilima, kao i novim tekstovima poput "Autobiografije" Benjamina Franklina ili "Komunističkog manifesta".
"Zajedno su te četiri faze, kao i pripovijesti i izumi koji su ih omogućili, stvorile svijet oblikovan književnošću. Svijet je to u kojem očekujemo da se religije temelje na knjigama, a nacije na tekstovima, svijet u kojem rutinski razgovaramo s glasovima iz prošlosti i zamišljamo da se obraćamo i čitateljima u budućnosti", piše Puchner u knjizi.
Alfabetska revolucija, koja je započela na Bliskom istoku i u Grčkoj, olakšala je učenje vještine pisanja i omogućila veću pismenost. Papirnata revolucija, koja je započela u Kini i nastavila se na Bliskom istoku, pojeftinila je književnost i tako joj promijenila prirodu. Također je pripremila teren za tiskarsku revoluciju, do koje je najprije došlo u istočnoj Aziji i zatim, stotinama godina poslije, u sjevernoj Europi. Bilo je i manjih revolucija, poput izuma pergamenta u Maloj Aziji i kodeksa u Rimu.
"Kao alternativa svicima koji su bili izrađeni od papirusa, podrijetlom iz delte Nila, postojala je tehnika obrade ovčje kože. Uzgoj životinja je bio skup, a priprema je zahtijevala mnogo rada, no su vremenom su pergamski knjižničari usavršili proces i tako došli do važnog tehnološkog izuma koji se dandanas zove po njima: pergament. Ovčju se kožu najprije namakalo u vodi da se očisti, a potom se sušila rastegnuta na drvenom okviru. Dobila bi se tanka i izdržljiva podloga, koju se dorađivalo dodatkom prašaka kako bi postala glatka i bolje upijala tintu. Knjižničari su tako usavršili tu podlogu za pisanje da su je počeli izvoziti, poglavito svojem savezniku i gospodaru Rimu", pojašnjava Puchner.
Kršćani su upotrebljavali pergament, i to u kombinaciji s rimskim izumom koji je ta nova podloga za pisanje i potaknula: bio je to nov način slaganja araka, koji bi se uvezali s jedne strane i smjestili u korice. Rimljani su svoj izum nazvali kodeks, a mi ga poznajemo kao knjigu.
Papir se pak izrađivao od biljnih vlakana, uglavnom od drva duda, kojega je u Kini bilo u izobilju; vlakna su se razbijala tako što ih se dugo tuklo i potom namakalo u vodi, koja je najprije razdvojila vlakna, a zatim ih ponovno spojila bez potrebe za ljepilom ili bilo kakvim vezivnim sredstvom. Kaša od razbijenih biljnih vlakana isušivala se, ravnala, sušila i prešala. Rezultat je bila glatka i lagana podloga za pisanje koju se može presavijati ili zamotati. Navodni izumitelj papira Cai Lun, koji je živio za dinastije Han (206. pr. Kr. – 220. po. Kr.), dandanas je iznimno cijenjen.
Cai Lun, litografija Johna Puccija, sredina 20. stoljeća, SAD
"Oko 800. pr. Kr. putnici su iz Fenicije, današnjeg Libanona, donijeli vijest o sustavu pisanja koji se posve razlikuje od ostalih, toliko da je isprva bilo teško shvatiti kako to zapravo funkcionira. Stariji pisani sustavi, poput onoga koji se upotrebljavao u Mikeni, proizišli su iz znakova koji su označavali stvari, primjerice goveda, kuće, žito. S vremenom su ti znakovi počeli upućivati na slogove koji tvore nazive tih stvari ili čak na pojedine glasove, no svi su znakovi prvobitno nosili značenje oblikom povezano s nekom stvari ili idejom, zbog čega ih je bilo lakše zapamtiti", pripovijeda autor knjige.
Feničani su shvatili da je snaga tih sustava pisanja ujedno njihova slabost. Sve dok se znakovi temelje na značenju, neće im biti kraja. Oni su na to odgovorili radikalnim rješenjem: pismo mora raskinuti veze sa svijetom stvari i značenja. Umjesto toga, mora predstavljati samo jezik i, točnije, zvuk. Svaki će znak predstavljati zvuk, a znakovi bi se mogla mogli kombinirati tako da tvore smislene riječi. To je imalo golemu prednost jer se broj znakova sa stotina i tisuća sveo na nekoliko desetaka i tako neizmjerno pojednostavio čitanje i pisanje.
Feničani su tu ideju sustavno primijenili na vlastiti jezik, ali nisu je slijedili do njezina logičnog kraja. Prikazali su samo suglasnike. Kao kad bi na hrvatskom bgnj moglo značiti begonija, ili boginje, ili boginja. Čitatelji su morali iz konteksta pogađati na koju se riječ mislilo i sami dopuniti samoglasnike. Grci su uočili da tu ima mjesta za poboljšanje i upotpunili fenički sustav dodavši samoglasnike.
Homer je, napominje Puchner, odigrao ključnu ulogu u jezičnom osvajanju, i to ne samo zato što ga je Aleksandar Veliki iznimno volio.
"Ilijada" je bila tekst na kojem su svi učili čitati i pisati, bila je glavno sredstvo širenje grčkog jezika i alfabeta. Postala je temeljni tekst. Iako je Aleksandar u svojim osvajanjima stigao do Indije, nikada se nije potrudio naučiti nijedan drugi jezik osim grčkog. Aleksandrovi grčki vojnici i naseljenici govorili su posebnu vrstu grčkog. Nije to bio učeni atenski grčki ni Aleksandrov makedonski dijalekt. Ne, bio je to donekle pojednostavljeni oblik govornog grčkog, zvanog zajednički (koiné) grčki.
"Grčki je imao koristi od Aleksandrova osvajanja, ali i od moći alfabeta. Svijet se mijenjao zahvaljujući Aleksandrovim alfabetskim osvajanjima i to pruža bolnu lekciju o književnosti: jedino što može osigurati opstanak jest kontinuirana upotreba. Ne uzdajte se ni u glinu ni u kamen. Književnost mora kolati iz naraštaja u naraštaj. Svijet je bio previše opčinjen trajnošću pisma, toliko da je zaboravio da sve pada u zaborav, pa i pismo", napominjem Puchner. Abecedna se revolucija zakotrljala i uskoro će pomesti sve neabecedne sustave pisanja kao što su egipatski hijeroglifi (a poslije i majanske glifove). Ta revolucija još traje. Danas još samo Daleki istok odolijeva abecedi, no čak i onda napreduju fonetski i slogovni sustavi pisanja.
Austen Henry Layard u devetnaestom stoljeću otkrio je ep o Gilgamešu
No jedna je pisana kultura bila starija čak i od egipatskih hijeroglifa: sumerski klinopis. Aleksandrov alfabet istisnuo je i taj sustav pisanja, tako da je posve pao u zaborav. Sasvim ga je slučajno ponovno otkrio Austen Henry Layard u devetnaestom stoljeću kad je iskopao rov do grobnog humka u blizini Mosula, u današnjem Iraku. Povijest tog otkrića vodi nas na same početke pisanja i do prvog veličanstvenog temeljnog teksta u ljudskoj povijesti – epa o Gilgamešu, starijeg i od Homera.
Pismo je u Mezopotamiji prije pet tisuća godina izumljeno u druge svrhe, primjerice ekonomske i političke. Pisari su se pismom služili da centraliziraju moć u gradovima i kontroliraju provinciju. Ali u nekom trenutku, stotinama godina nakon izuma pisma, jedan od tih visokoobrazovanih pisara upotrijebio je svoje vještine praktično ih primijenivši i počeo je pretvarati priče u nizove pisanih znakova. "Prvo zapisivanje priče bilo je epohalan događaj. Prvi se put usmeno pripovijedanje, posao pjesnika pjevača, spojilo s pismom, poslom diplomata i računovođa. Nije to bio baš prirodan spoj, ali rezultat tog malo vjerojatnog saveza pokazao se plodonosnijim nego što bi se moglo zamisliti: iz njega se rodila prva velika pisana pripovijest", napominje Puchner. "Gilgameš" je poprimio svoj standardni oblik oko 1200. pr. Kr., ali podrijetlo mu seže stotinama godina prije toga.
Moguća reprezentacija Gilgameša kao gospodara životinja, 8. stoljeće prije Krista, reljef se danas nalazi u Louvreu
U početku su pisari prenosili svoje umijeće unutar obitelji, s oca na sina, no kako je pisanje postajalo sve važnije, rasla je i potražnja za tim visoko cijenjenim stručnjacima i zato su osnovane pisarske škole. Đaci su morali naučiti kako spljoštiti vlažnu glinu u pločicu, povući po njoj crte i zašiljenom trskom utisnuti znakove klinastog oblika. Očuvane dvostrane pločice s učiteljevim urednim rukopisom s jedne strane i učeničkim nespretnim pokušajima s druge pokazuju koliko je teško bilo steći potrebnu vještinu. Pisari su bili prvi birokrati, udobno su sjedili u zatvorenom, računali količinu žita, sastavljali ugovore i vodili zapisnike, dok su se njihova braća zlopatila na poljima.
"Od pisara je također potekao najveličanstveniji i najpoznatiji dio Biblije: mit o stvaranju. U većini takvih mitova, pa tako i u mezopotamskima, bog je zamišljen kako mukotrpno iz gine oblikuje svijet i njegove stanovnike. U starijim hebrejskim pripovijestima o stvaranju, koje su sačuvane u hebrejskoj Bibliji, događa se isto i da Bog u činu božanskoga umijeća radi svojim rukama. Te su pripovijesti o stvaranju smislili ljudi naviknuti raditi rukama. Početak Knjige Postanka nije takav. Bog ne prlja ruke. Ne radi rukama; zapravo uopće ne dodiruje to što je stvorio. Čistom snagom riječi jednostavno postiže da svijet postoji, priziva ga niotkuda u postojanje. Takvo je stvaranje kad ga zamisle pisari koji sjede oslobođeni rada rukama i čiji se rad u cijelosti odvija u jeziku koji djeluje na velikim udaljenostima", komentira Martin Puchner.
Šeherezada, prizor iz "Tisuću i jedne noći", ilustrirao Edmund Dulac, 1911. godine
Autor u knjizi iznosi hipotezu da su pisari izmislili Šeherezadu, pripovjedačicu iz "Tisuću i jedne noći", kao privlačniju verziju sebe. Šeherezada i "Tisuću i jedna noć" stigle su u Europu s Arapima i prijenosom izuma papira. Ključna je bila rijeka Talas zato što je ležala na Putu svile, koji je povezivao Kinu i Perziju. U Bitki za Talas, u današnjem Kazahstanu, u srpnju 751. godine, Arapi su pobijedili zato što je s kineske strane bilo mnogo prebjega, a većina je od deset tisuća kineskih ratnika poginula. Neki su zarobljeni, a među njima je bilo i profesionalnih proizvođača papira.
Arapi su usavršili tehnologiju – nisu imali vlakna dudova drva, pa su papir počeli proizvoditi od starih krpa. Udaranjem i drugim vrstama obrade, vlakna u krpama mogla su se razbiti kako bi poslužila kao osnova za papir.
Nakon što su muslimanski osvajači zauzeli velik dio Španjolske, papir se polako probijao u kršćansku Europu – papiru je, začudo, trebalo više od šesto godina da iz Samarkanda doputuje u Europu. "Tisuću i jedna noć“ ubrzo je doputovala tim tragom, a kad je prevedena na francuski, izazvala je takvu senzaciju da prevoditelj Antoine Galland nije mogao dovoljno brzo prevoditi. Ljudi su ga salijetali i dodijavali mu na ulicu tražeći nove nastavke. Njihovi se fantastični zapleti nisu svima sviđali, ali priče su bile toliko popularne da su bile nezaustavljive. A onda se dogodilo nezamislivo: Gallandu je ponestalo priča. Kad se 1709. našao u tom škripcu, sjetio se svoje junakinje Šeherezade i shvatio da mora pronaći još priča. Umjesto Perzijanke, našao je mladog Sirijca, vrsnog usmenog pripovjedača po imenu Hanna Dijab, koji je proizvodio priče jednu za drugom, kombinirajući različite priče na domišljate načine. Neke od najpoznatijih, poput onih o Aladinu i Ali Babi, tako su nastale; za njih nikada nije otkriven nikakav arapski ili osmanski izvornik.
Antoine Galland (Foto: The New York Public Library, Digital Collections)
U Puchnerovoj knjizi možda najviše fasciniraju dva slučaja pismenosti, a oba se tiču žena. Prvi je, vremenski kasnije pozicioniran, onaj Ane Ahmatove koja je u doba Staljinova režima, bila prisiljena odustati od klasičnog načina zapisivanja poema i okrenuti se – pamćenju. Ahmatova je bila posebno izložena jer je Sovjetski Savez bio totalitarna država sa živim interesom za poeziju. Rana slava Ane Ahmatove potjecala je iz razdoblja prije Oktobarske revolucije, što je značilo da je sada sumnjiva kao pjesnikinja iz drugih vremena premda nikada nije bila tradicionalistica.
Intelektualni vođa Oktobarske revolucije Lav Trocki našao je vremena da napiše "Književnost i revoluciju", knjigu o novim književnima pokretima u kojoj je Ahmatovu, kojoj je tada bilo jedva trideset godina, napao kao zastarjelu. Moćni komesar za prosvjetu Anatolij Lunačarski osuđivao je Ahmatovu zbog sličnih razloga. Nakon Lenjinove smrti 1924. Staljin je uspio učvrstiti svoju moć tako što je Trockog prisilio na izgnanstvo, ali zadržao je Trockijevo zanimanje za pjesništvo i pratio je što Ahmatova radi. Ispostavilo se da je od države ravnodušne na pjesništvo još gora država opsjednuta njime.
Za pjesnikinju poput Ahamtove poezija je bila opasna, ali i nužna: uz nju je kanalizirala tugu, strah i očaj čitavog naroda. Novu je poemu nazvala "Rekvijem", najdojmljiviji dio govori o ženama, majkama i suprugama koje se svaki dan skupljaju pred zatvorom i čekaju da doznaju jesu li njihovi voljeni pogubljeni ili prognani. Poemu u nastajanju bila je na sigurnom tako dugo dok je Ahamtova učila napamet svaki njezin dio da bi ga odmah spalila. Kako bi poema preživjela, trebalo ju je podijeliti i drugi su je morali nositi u mislima. Ahmatova je oprezno u 1930-ima okupila najprisnije prijateljice, ne više od tucet žena, i čitala im je poemu stalno iznova, sve dok je nisu znale napamet.
Ana Ahmatova
Ahmatova je "Rekvijem" dvaput izgovorila muškarcima: prvi put u mjesecima nakon završetka Drugog svjetskog rata kad ju je posjetio Isaiah Berlin – nije mu dopustila da ga zapiše na papir. Drugi put je poemu izgovorila sedamnaest godina poslije, 1962., Aleksandru Solženjicinu – u to su vrijeme djela tristotinjak autora bila u opticaju kao samizdat, pa tako i "Rekvijem". No početkom šezdesetih postojala je još jedna mogućnost; inozemno izdanje. U raznim su zemljama, posebno u Njemačkoj, niknule tiskare spremne objaviti ruska djela. Proces je bio tegoban i opasan.
Rukopisi su se morali prošvercati iz Rusije, često na mikrofilmu, a otisnute se knjige zatim trebalo prokrijumčariti natrag. Opasno je to moglo biti i za autore, zbog čega su inozemna izdanja, prozvana tamizdat ("objavljeno drugdje"), obično sadržavala napomenu „objavljeno bez dopuštenja autora“. Nakon što je živio u umu Ahmatove i njezinih bliskih prijateljica i potom kolao tajnom mrežom samizdata, "Rekvijem" je prvi put tiskan 1963. u obliku tamizdata.
Druga fascinantna priča u Puchnerovoj knjizi je ona japanske dvorske dame koja je oko 1000. godine naše ere napisala prvi veliki roman svjetske književnosti. "Ne znamo čak ni pravo ime autorice, koja je postala poznata pod imenom svoje nezaboravne junakinje Murasaki. Ta je anonimna dvorska dama stvorila književni svijet paravana, lepeza i pjesama koji nije nalikovao ni na što dotad napisano. U središtu je toga svijeta ljubav između princa degradirana na rang pučanina i plemkinje skrivene izvan grada. Murasaki Shikibu razvija priču tako da čitaoci imaju jedinstven pristup mislima i željama likova, čiji su život sputani strogom dvorskom etiketom i rodnim ulogama", prepričava Puchner. Ta se priča, prvi roman svjetske književnosti zove "Pripovijest o Genjiju" (izbor iz djela preveo je s engleskog Nikica Petrak, a objavila Naklada Ljevak 2004. godine).
"Pripovijest o Genjiju", izbor iz djela preveo je s engleskog Nikica Petrak, a objavila Naklada Ljevak 2004. godine
Spisateljica je iz prve ruke poznavala ograničenja ženskog života na japanskom dvoru. Kao kći namjesnika iz provincije, bila je letvicu niže od kruga kojem pripada glavni junak njezina romana, ali svejedno je bila dio svijeta koji je prikazala. Kako bi mogla djelovati u tom svijetu, Murasaki Shikibu poučili su da sastavlja kratke pjesme na japanskom. No poezija i kaligrafija koje se smatralo primjerenima za ženu njezina ranga njoj nisu bile dovoljne. Kako to znamo ako je ostala anonimna? Zahvaljujući njezinu dnevniku koji je također sačuvan.
Murasaki je više od svega htjela naučiti tajanstveni i zahtjevni kineski sustav pisanja, što bi joj omogućilo pristup drevnoj književnoj tradiciji Kine koju se u Japanu visoko cijenilo. Samo što je kineska pismenost bila službeno rezervirana za muškarce i namijenjena gotovo isključivo služenju državi.
Ženama je bio namijenjen drugi sustav pisanja, fonetski slogovni, poznat kao pismo kana kojim je napisana i "Pripovijest o Genjiju". Murasaki je zato kinesko pismo naučila prisluškujući kad je brat primao pouku iz kineskog i vježbajući sama kad je nitko nije gledao. Ubrzo je nadmašila brata, a kad joj je otac to otkrio, požalio se: "Eto kakve sam ja sreće. Koja šteta da se nije rodila kao muško." Kad je dosegnula dob za udaju, Murasaki Shikibu dali su starijem muškarcu u tipičnom dogovorenom braku.
Murasaki Shikibu sastavlja "Pripovijest o Genjiju", ilustracija Yashima Gakutei
Kad joj je stariji muž umro, Marusaki je odjednom stekla dovoljno slobode i počela pisati zasebna poglavlja onoga što će naposljetku postati "Pripovijest o Genjiju". Premda je djelo naslovljeno "pripovijest", ubrzo je naraslo izvan okvira jednostavne priče i preraslo je u podroban prikaz života na dvoru u razdoblju Heian. Dvor se nalazio u današnjem Kjotu, u gradu je u to doba živjelo oko stotinu tisuća stanovnika. No roman je napisan za onih nekoliko tisuća koje su bile bliske dvoru: u dvorskom su društvu svi bili sposobni sastavljati kratke pjesme – zapravo elegantne rečenice – koje su se ispisivale na posebnom papiru. Dobra je pjesma trebala uključivati nešto iz prirode – biljku, cvijet, životinju – i povezati to s povodom o kojem se piše. Svaka je pjesma zahtijevala odgovor. Za obična dana na dvoru bi se razmijenilo na stotine takvih pjesama.
U Murasakino vrijeme "Pripovijest o Genjiju" tako je dobro učila čitatelje ponašanju da se upotrebljavala kao priručnik iz dvorske etikete. I žene i muškarci čitali su je kako bi pisali bolje pjesme (Murasaki je za roman sastavila gotovo osamsto pjesama!), namještali se u dojmljivije poze i naučili kada uzmaknuti pred udvaračevim neželjenim navaljivanjem, kao i da se smatra brakom ako dvoranin posjeti ženu tri noći zaredom.
Moguće je i da je "Pripovijest o Genjiju" izvorno napisana za jednu čitateljicu. Prvim je poglavljima Murasaki Shikibu privukla pozornost carice Shoshi, koja joj je ponudila da bude pratilja njezinoj kćeri. Carica je tražila nove nastavke pa ih je Murasaki i dalje pisala, sve dok "Pripovijest o Genjiju" nije nadživjela vlastitu junakinju, koja umre nakon što na polovini romana postane budistička redovnica. Murasaki je nastavila pripovijest sa sljedećim naraštajem i s još jednim nakon toga, stvorivši tako pravi višegeneracijski roman. "Pripovijest o Genjiju" naposljetku je postala dvaput duljom od "Don Quijotea", prvog važnog romana u europskoj tradiciji, napisanog pola tisućljeća kasnije.
Murasaki Shikibu, ilustracija Utagawa Hiroshige
Stoljećima je "Pripovijest o Genjiju" vladala Japanom, najprije kao priručnik, potom kao povijesna slika i naposljetku kao klasik, ali ostala je ograničena samo na to otočje, napominje Puchner. Tek nakon 1853., kad je Japan bio prisiljen uspostaviti trgovačke odnose sa zapadom, ostatak je svijeta naslutio ponešto o tom tekstu i to, posve primjereno, u obliku paravana Genji. Roman je u Japanu stekao takvu važnost da je bilo uobičajeno njegove prizore slikati na paravanima, a neki su od njih doprli do Europe.
Cijela se "Pripovijest o Genjiju" probila u zapadnjačku svijest tek s prijevodom Arthura Waleyja u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, gotovo tisuću godina nakon što je tekst izvorno napisan. "Zapadni je svijet na svoje veliko iznenađenje otkrio da je roman, koji su mnogi smatrali izrazitim europskim doprinosom književnosti, prije tisuću godina izmislila Japanka kojoj ne znamo ime", zaključuje Puchner.
* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
