Piše Jadranka Pintarić
Ni u jednoj knjizi Jona Fossea (a prevedeno ih je u nas šest posljednjih godina) nema psihologiziranja – kao da ta zapadnoeuropska tradicija nije ni okrznula norveškog "novog Ibsena", kako su mu tepali kada je sredinom 1990-ih postao svjetska kazališna zvijezda, a danas je zacijelo jedan od najvažnijih pisaca – ne samo zbog Nobelove nagrade 2023. Nakon iščitavanja Septologije (Drugo ime: I–II, Netko sam drugi: III–V, Novo ime: VI–VII; s norveškog preveo Munib Delalić, Naklada Ljevak, 2023., 2024., 2025.) pomislila sam da je to možda upravo zbog onog što je rekao o autofikciji: da je on na suprotnoj strani, da se drži isključivo fikcije: "Ne mogu koristiti život drugog ljudskog bića u svojoj fikciji. Mogu upotrijebiti neku osobinu, ali moram je preoblikovati. U autofikciji postoji nešto duboko neetično." Kad piše želi pobjeći od sebe, a ne govoriti o sebi, za njega je u pisanju riječ o transformaciji. Svako ljudsko biće je jedinstveno, a on traga za onim što nam je univerzalno.
Međutim, odavno znamo da se od sebe ne može pobjeći i pozvat ću se, skraćeno, na psihoanalitičara Jamesa Hollisa (Projekt Eden: u potrazi za magičnim Drugim, Sandorf, 2022.) koji kaže da zbog naših kompleksa uzgajamo dvije iluzije: onu o besmrtnosti i onu o "srodnoj duši". Bilo bi duboko neetično primijeniti to na pisca Fossea (slutim da je svjestan svoje smrtnosti, a ženio se tri puta i valjda je uspjelo), ali mogu na junaka Septologije koji je pounutrio Rilkeov poučak: "Smatram da je ovo najviša zadaća veze između dvoje ljudi: da svaki štiti samoću drugoga."
I taj se poučak može šire primijeniti na čitanje tih sedam romana jer mašivši se teksta čitatelj može birati hoće li poštovati protagonistovu samoću, u njoj pronaći ekvivalente vlastitih životnih trpnji i izbora te time zajedno s njim rasti, ne odupirati se praznini, nadići "narcističku povredu" izbacivanja "iz Edena", prestati projicirati i "voljeti drugost Drugoga" koliko god to bio "herojski pothvat"; ili će ostati u bijedi, kako je to Goethe rekao, umornog gosta na mračnoj zemlji.
U tome je snaga ovih svezaka: prepustiti se tišini u kojoj Fosse "čuje" svoja djela za koja misli da su već negdje postojala, a on ih je morao samo zapisati. To je bio njegov dar, milost koja mu je dana i koju dijeli s posvećenim i samozatajnim čitateljima. Onkraj buke, brzine, banalnosti svakodnevice zaroniti u meditativno, hipnotičko štivo koje ne traži od vas da se psihoanalitičkim konceptima dovodite u pitanje jer vam pruža milost bezvremenske životne jednostavnosti, oslobađa stida nedostatnosti i zatire stereotip da je repetitivnost infantilna – jer nije!
Svakoj autorefleksivnoj svijesti repetitivnost je imanentna – iz vrzine petlje možemo se izvući samo ponavljanjem, misli, traume, patnje, sebe, čega god. Kao što smo nekoć intuitivno znali da ponavljanjem nešto doista možemo naučiti: ne samo o svijetu, kako je to poslije racionalizam trivijalizirao, nego ponajprije o vlastitom jastvu.
A što nam je univerzalno: želimo se odvojiti od onih koji su nas rodili i podigli, steći samosvojnost, naći značajnog Drugog i ostaviti trag svog bivanja. Zbunjujuće, razorno, bolno, frustrirajuće, tjeskobno… Da nije, ne bi nam trebale umjetnosti i humanistika (poludim od sintagme "kreativne industrije" jer nas tretira kao strojeve, u "boljem" smislu kao konzumente). Umjetnost koja se konzumira nije umjetnost! Ili je doživite, iskusite, prožme vas ili NIŠTA, "pojeli" ste junk food, prazne kalorije.
Fossea se ne može "konzumirati", okanite se zaludnog (u)troška vremena: ili ćete mu pristupiti otvorenog uma i punog srca ili NIŠTA, nemojte oskvrnjivati svojom konzumerističkom profanošću svetost njegovih stranica. Baš tako neupakirano, nema tu marketinškog šmajhlanja, jerbo ionako se nećete moći u širem društvu hvalisati da ste pročitali tisuću stranica norveškog nobelovca ni o čemu. Možebitna spoznaja ionako je neizreciva. Kako i treba biti. Barem dok još imamo svijest, hvala Nebesima, kojim god.
Jon Fosse foto © Tom A. Kolstad / Det Norske Samlaget (Ilustracija: Najbolje knjige)
Doduše, isprva je zahtjevno dok se taj glas postojana ritma ne nastani u umu čitatelja, ali kad se s(a)uživite s njim, prepustite mu se s povjerenjem (koje ne dovodite u pitanje kao ni tijekom terapeutske seanse) i predanošću djeteta (onog o kojem su vas podučili new age gurui), nećete se izliječiti od sebe (što je nemoguće, kako su nam tvrdili egzistencijalisti) ni od svojih trauma, ali dobit ćete blagoslov spoznaje da su tlapnje o životu besmislene sve dok ne shvatite što vam je uporište za sljedeći udah. Ako ga nemate, jeste li besprizorni? Svi smo u nekom trenutku beskućnička siročad, ali dano nam je to prevladati kad nam ego prestane mutiti vode (podsvjesnog).
Osim sedmog romana, svi počinju pred jednom slikom: "Vidim da stojim i gledam sliku s dvjema crtama, jednom ljubičastom i jednom smeđom, koje se po sredini križaju, duguljasta je to slika, vidim da sam crte pomno naslikao debelim slojem uljane boje, koja se malo razlila, i ondje gdje se smeđa i ljubičasta crta križaju boja se lijepo miješa i teče prema dolje…" Nema točke – čak ni na kraju, sve je jedna rečenica, nezavršena. (Ne bi smjelo biti ni toliko zareza koliko ih je u hrvatskom prijevodu, ali to je valjda ustupak čitljivosti.)
Svaki roman završava molitvom, Patre noster, Ave Maria, Salve Regina (na latinskom), a unutar teksta preinačene su junakovim potrebama (ponosan je što je Očenaš za sebe preveo na lokalni jezik, nynorsk, kojim sve manje Norvežana govori). On se često maši krunice s drvenim zrncima koju mu je darovala pokojna supruga i zahvaljujući kojoj se preobratio na katoličanstvo. Ne samo molitve, nego i motivi, misli, životni događaji tako se ritmički ponavljaju kao kad se moli krunica.
Junak i pripovjedač slikar je Asle kojeg pratimo tijekom sedam predbožićnih dana, premda se većina onoga o čemu pripovijeda dogodila u njegovom djetinjstvu, mladosti, zrelosti ili jednostavno u duhu i mašti. Ne doznamo koliko ima godina, ali osjeća se starim i umornim, drago mu je što će za nekoliko godina dobivati državnu mirovinu za umjetnika, što će mu biti prvi stalni prihod jer se cijeloga života uzdržavao slikanjem – pa bi se dalo zaključiti da je u kasnim pedesetima (iako, možda i manje jer nemamo vremensku odrednicu, osim što znamo da je riječ o razdoblju poslije Drugog svjetskog rata, vjerojatno 1960-e, sudeći prema oskudnoj svakodnevici, auto je skup i rijedak, telefon je dostupan, ali jasno je da Norveška još nije otkrila svoje naftne izvore; o tome koliko ju je to promijenilo, čitajte kod Johana Harstada). No, struja, telefon, kuhinjski uređaji, automobili, sve je to sporedno; naglašena su obilježja tradicionalnog života sjevera (sporost, selo, ribolov, uzgoj stoke) što ukazuje na neki iskon u kojem se može bivati i ulaziti u sebe (prije nego što je kapitalizam shvatio da nas može izrabljivati dosmrtno).
Imena likova ortografski se zamućuju Asle, Ales, Åsleik, Alise – kao da autor ne želi da ih razlikujemo, kao da nas želi zbuniti tko je tko – kao da je to pitanje ega kojeg valja temeljito preslikati: kao kad slikar nije zadovoljan pa špahtlom sastruže boju, premaže platno bijelom i ponovno počne slikati. Tu su i dvije žene imena Guro, na prvu posve različite, ali ne možemo biti sigurni. A možda je sve to rezultat pomalo kompulzivnog uma pripovjedača kojem se posljedično ljudi iz prošlosti izmiješaju? Da se razumijemo: nema mistifikacije! Autor ostavlja čitatelju na volju da spaja i razdvaja likove i događaje.
Udovac Asle živi sam u malenom ribarskom selu Dylgja, u kući koju je njegova žena Ales naslijedila od tete Alise, u kojoj ništa nisu promijenili, u kojoj on nije ništa dirnuo u njezinoj sobi otkako je davno umrla. Na susjednom imanju je ribar i seljak Åsleik, ledičan i siromašan, ali britkog i praktičnog uma kojim uzemljuje slikarevu raspršenost. Druga važna osoba u Asleovom životu njegov je galerist Beyer iz obližnjeg grada Bjørgvina (Bergena) koji mu svakog prosinca priredi izložbu i proda većinu njegovih slika.
Da želi biti samo slikar i ništa drugo, Asle je shvatio još kao dječak u osnovnoj školi kad je svoje prve slike prodao učitelju i mještanima. Slikao im je idilične krajolike s bajkovitim kućama, a onda odlučio da je to lažno, da tako više ne želi slikati – na razočaranje seoske publike. Osim opisa slike kojim počinje šest romana, a koju je Åsleik – sav ponosan na sebe – nazvao Andrijin križ, ne doznamo ništa o njegovu slikarskom stilu, naslućuje se samo da je to neka vrsta apstrakcije, možda s ekspresionističkim elementima.
Nakon što smo ga upoznali u prvom, svezak Netko sam drugi otkriva Asleovo djetinjstvo i ranu mladost: imao je sestru koja je naglo umrla; svjedočio je utapanju dječaka u susjedstvu; susreo se s pedofilom; škola ga uglavnom ne zanima i antitalenat je za matematiku; majka stalno gunđa dok je otac pomirljiv i mnogo radi; ne dozvoljava da ga šišaju; pokuša osnovati bend s dečkima iz sela, ali odustane od muzike; već je u sukobu s vjerom i nakon krizme obeća sebi da će se ispisati iz norveške crkve kad stekne punoljetnost; priredio je prvu izložbu u seoskom Domu mladih na koju je slučajno (samo što nema slučaja, kasnije će se razjasniti) zalutao Beyer pa kupio dvije slike i poslao svoje poznanike da kupe preostale.
Od početka nam se nadaje još jedan slikar, istog imena, Asle, koji živi u Bjørgvinu, sam jer napustila ga je žena s djecom. Nije uspješan slikar, ne prodaje, opija se do besvijesti. Izgleda u dlaku isto kao i prvi: duga sijeda kosa skupljena u rep, crni sako, smeđa kožnata torba na ramenu (zaštitna obilježja autora). Je li mu to dvojnik, alter-ego ili paralelni, otuđeni, Ja u drugom prostorvremenu? Nađe ga u stanju delirium tremensa, smjesti u bolnicu, preuzme brigu o njegovu psu i u ostatku teksta, do pred kraj, neprestano razmišlja o njemu, naziva bolnicu gdje mu zabranjuju posjet zbog lošeg stanja pacijenta. Asle uzlazi u svijest dvojnika, u njegova sjećanja i životne događaje.
Jon Fosse foto © Tom A. Kolstad / Det Norske Samlaget (Ilustracija: Najbolje knjige)
Autor nam je ostavio zagonetku: je li Imenjak, kako će ga kasnije zvati, Doppelgänger u najboljoj tradiciji europske književnosti ili je takav mogao biti njegov život da nije sudbinski susreo Ales, jedinu ženu svog života i najvažnije biće zbog kojeg je postao to što jest. Na čitatelju je da odabere, sukladno svom stavu prema vlastitom životu: jeste li njime zadovoljni ili ne pa izmišljate razne paralelne scenarije o tome što je moglo biti. Koliko god da se kondicional prošli čini jalovim u svakodnevici, ipak se pokazuje plodnim u umjetnosti. Kao što Fosse sve to nije napisao za sebe, tako i Asle "ne slikam samo zato što ja to želim, nego je to u službi neke veće povezanosti… u službi kraljevstva Božjeg… slika se mora dogoditi, mora doći sama od sebe, kao neki događaj, kao neki dar… neki oblik molitve…" Moći zamisliti vlastiti paralelni život do detalja, dar je i molitva sebi sadašnjem.
Asle mrzi "vražju osnovnu školu, nastavnici su mu nepodnošljivi", srećom da je na kraju, ali roditelji inzistiraju da se mora dalje školovati jer "moraš nešto postati" – njegovo slikarstvo ne smatraju pravim poslom. Ipak, da bi se mogao školovati za slikara, mora poći u gimnaziju u grad Agi – bolje i to nego majčino gnjavljenje, usto će se odseliti i osamostaliti. Iznajme mu sobu u negdašnjoj postolarskoj radionici kod udovice.
U Agi ga u stvarni život uvodi malo stariji sumještanin Sigve, tvornički radnik koji je bio u zatvoru. Asle puši od osnovne škole jer mu je prijala već prva cigareta, a sa Sigveom počinje i piti, prvo pivo, a onda i rakiju. Usto, upravo će ga Sigve upoznati s Imenjakom koji izgleda zamalo isto, tek je nešto stariji. Problematični Sigve tzv. njemačko je kopile – majka ga je začela s vojnikom Reicha i to ostaje trajna sramota, a ujedno je jedini povijesno-politički detalj u svih sedam romana. Od njega će dobiti i dvije knjige: Becketta i Trakla (autorove omiljene pisce, čak je Trakla prevodio), ali ih neće pročitati.
Ni gimnazija se Asleu ne sviđa, a spasit će ga upravo Imenjak koji je primljen na Umjetničku akademiju u Bjørgvinu na temelju slika, bez formalnog obrazovanja. Tako se i Asle okuraži da odnese svoje slike na ogled i primljen je bespogovorno kao veliki talent, ne mora se više gnjaviti s gimnazijom. Prvoga dana kad se seli u Bjørgvin u kavani na autobusnom kolodvoru upozna Ales koja ga gleda pa mu priđe:
„Zovem se Asle, kaže on
A ja se zovem Ales, kaže ona
O, ne, zafrkavaš se? kaže on
Ne, ne, zovem se Ales, kaže ona
To je gotovo isto ime, kaže Asle
Da to je čudno, kaže ona…“
Bila je to ljubav na prvi pogled – ona kaže da nema slučaja, bila je to Božja volja. Ona je u završnom razredu gimnazije i kani se upisati na Umjetničku akademiju "iako ima loše ocjene iz gotovo svih predmeta". U tom dijelu njegova života pojavljuje se još jedna gazdarica stana u kojem je unajmio sobu, vrlo bizaran lik. Neće dugo biti ni njezin podstanar ni sam – Ales će ubrzo organizirati da se on prekrsti na katoličanstvo kojem su ona i njezina majka posvećene, te da se ožene i žive samostalno. Oboje će napustiti studiranje – on zato što mu Beyer proda dovoljno slika, ona zato što misli da nije dovoljno talentirana, pa će upisati povijest umjetnosti i posvetiti se proučavanju i slikanja ikona (kojih u Norveškoj zapravo nema).
Promatra svoje slike, kontemplira o njima, koliko ih je naslikao i imaju li sve onu svjetlost koju on kao slikar traži, pa pođe rezati slaninu za prženje, uzme tavu i sjeti se Ales – zajedno su je kupili – ali to mu je odveć tužna misao, zapovjedi samome sebi da prestane… Ili: kad slike vozi u galeriju, zamata ih u deke, a sve je počelo s prvom dekom: onom koju mu je dala baka kad su je odvozili u bolnicu; nježna su sjećanja na baku, na to kako se polako gasila u bolničkom krevetu… Još je bolnije sjećanje na to kako je Ales umrla… Ima svoje mjesto za stolom s kojeg gleda kroz prozor na stablo ispred kuće i more u daljini; sve češće to sve odsutniji radi. Na susjednu stolicu, koja je bila Alesina nitko ne smije sjesti, a kako mu nitko osim Åsleika ne dolazi, otjera i ovog kad zabunom sjedne. Njihovi razgovori uvijek su isti, šturi, o hrani, danu, slikama…
Sažela sam sve to zbog onih koji misle i govore da se u Septologiji ništa ne događa – ali u komadićima je i nekronološki razbacano kroz sve sveske, između promišljanja naravi slikarstva i umjetnosti uopće, svjetlu i tami, neizrecivoj tajni kreacije, teodiceji: naravi Boga i vjere, (ne)mogućnosti spoznaje Božjeg postojanja, približavanja onostranom, zamkama duhovnosti, Meisteru Eckhartu kao autoritetu kojeg poštuje (Boga ne možemo spoznati, Boga ne bi bilo bez čovjeka).
Fosse je svoje pisanje nazvao "spora proza" i "mistični realizam". Misticizam je s jedne strane upravo u sporosti (u doba posvemašnje ubrzanosti), a s druge u začaravanju obične zbilje (u doba posvemašnje trivilizacije). Njegova duhovnost nije dogmatska, nimalo nametljiva jer Bog nije svemoćan, nego "moćan u svojoj nemoći". Unosi onu dozu transcendentalnost koja nam treba da bismo se i dalje očuđivali nad našim bivanjem, dali mu smisao onkraj zagušujućeg svijeta spektakla.
"…s vremenom mi je postalo nevažno biti vješt, kao da je biti vješt bilo pogrešno, nisam želio biti vješt, želio sam samo slikati na svoj način, da slikom kažem nešto što nije moguće reći na neki drugi način, da slikom prikažem neku odsutnu prisutnost, tako to zamišljam, da tamnina zasvijetli… ali naposljetku sve slike koje sam naslikao i vise zajedno čine jednu sliku, moju unutarnju sliku… ući u svoju unutarnju sliku i vidjeti je, zar to nije isto što i umrijeti?"
Eto, i pisati se može tiho i očuđujuće.
Postupno Asle postaje sve umorniji, počinje sumnjati u svoje slikarstvo i javlja mu se misao da više neće slikati, sve češće razgovara s Ales, drže se za ruke, zaboravi i jesti, zaboravi psa pustiti van i nahraniti, nema snage ni peć naložiti pa spava u kaputu, svom dugom crnom kaputu i crnom baršunastom sakou… Ali obećao je Åsleiku da će prvi put s njim otići brodom u susjedni fjord kod njegove sestre Guro (žena istog imena sjećanje je iz Asleovih dana pijančevanja od kojeg ga je spasila Ales), koja ima najveću zbirku njegovih malih slika jer joj svake godine jednu darovao za Božić. Kako ga obuzima umor, bezvoljnost, iscrpljenost (depresija jednom riječju), tako je i Imenjaku u bolnici sve lošije i tekst se raspada u deliričnom buncanju. Zbraja kojim je sve smrtima svjedočio…
Čovjek nije tijelo i duša, nego duh – tvrdi Asle – duh ih povezuje; a jednako je sa svim umjetnostima: kad se susretnu forma i sadržaj, "duh u umjetničkom djelu postaje nešto jedinstveno". Ipak, "istina ostaje u onome neizrecivom". I onda se tekst još jednom raspadne na riječi koje su već mnogo puta bile kazane, ali nema sintakse ni strukture…
Uostalom, sedmi dio već je na početku drugačiji: "I vidim da stojim i gledam prema gomili slika… potom opet pomislim da ne želim više slikati… prije sam jednostavno morao slikati, ne samo da zaradim za život nego da se oslobodim svih slika koje su se smjestile u mojoj glavi… kao da se sve skupljaju u jednu polaganu sliku koju ne trebam, koju ne želim i koju ne mogu naslikati, da, slike se skupljaju u tišinu…" Riješit će se i stvarnih i mentalnih slika – i onih kad je pio od jutra do sutra pa uopće nije mogao slikati, i kad je pušio cigaretu za cigaretom, bio je "netko drugi" i valja mu iznjedriti "novo ime". Ali: koji život je zapravo živio?
Ora pro nobis peccatoribus nunc et in hora… Sada, jedino je to bitno. Onda iz tame svijetli unutarnja svjetlost. Svjetlo je u tami; odgovori su u pitanjima. Ili utješno ništavilo – kojeg se ne treba bojati!
"…došli smo iz nepoznata mraka i vraćamo se u nepoznat mrak, tako je to, nema se ništa više o tome reći…"
Podijeli na Facebook
