Piše Dario Grgić
Postoje knjige koje kao da ne pripadaju standardu generacijskog koda, koje se u literarnom sazviježđu ponašaju kao zvijeze lutalice, bez čvrste gravitacijske privrženosti književnom sistemu u okviru kojega su nastale. Čak i veliki pisci čiji je književni korpus poetički striktno određen u stanju su napisati knjigu koja izlazi iz njihova standarda: recimo "Kako sam napisao Doktora Faustusa" Thomasa Manna maltene je zanimljiviji tekst od romana. U ovoj kratkoj knjižici njemački pisac piše o raznorodnim utjecajima što su ga nagnali da se upusti u jednu od – u smislu moderne zapadnoeuropske književnosti – najstarijih tema. A s time se prepliću intimni zapisi putem kojih Mann hvata atmosferu trenutka, nimalo nefaustovskog, naglašeno mefistofelevskog ambijenta Drugog svjetskog rata i piščeva egzila u Sjedinjenim Američkim Državama.
Henry Miller napisao je "Kolosa iz Maroussija", putopisni roman koji je posve odudarao od njegova uobičajena stila: ostala je samo lucidnost njegovih prvih knjiga, a ton i stil kao da su pripadali drugačijem piscu no što je to bio on – ovaj sjajni putopis, možda i najbolji putopis XX stoljeća, doživljen je kao piščevo koketiranje i povlađivanje s američkom konzervativnom publikom. Možda je Miller doista provalom finog intimizma i nekakve toroovske (Henry D. Thoreau) sklonosti prirodnom životu doista hofirao s publikom nenaviklom na njegove bujne eskapade u kojima se nisu birale riječi, no pogodio je metu.
Slobodan Tišma novosadski je pisac i umjetnik čiji je tekst sav sastavljen od gorespomenutih elemenata poetičkih iznimaka: ovdje se srećemo s piscem čiji se tjedan sastoji od samih nedjelja, piscem čiji je osjećaj za profano podignut do sakralnih dimenzija. Tišma je našoj publici poznat i kao član post-punk sastava Luna i La Strada; oba su sastava bili tadašnjim ljubiteljima rock kulture nešto poput karike koja je nedostajala između gorčine sastava s konca osamdesetih i iz devedesetih i onog prvog, poletnog novovalnog plimnog glazbenog naviranja koje je bivšu državu u glazbenom smislu stavilo – barem po mišljenju učesnika pokreta – rame uz rame s Velikom Britanijom, Australijom i Sjedinjenim Državama.
Tišmina poezija na albumima ovih grupa zaista je bila iskorak iz tipičnog nemuštog, mučaljivog i šutljivog poetskog rock ropotarija, a on, od milja zvan "Deda", bio je rođeni pjesnik i njegov je doživljaj svijeta krasila čudna uznemirenost, ustreptalost i angst duboka korijena – bile su to grupe lišene površnosti, udaljene od parolaškog pristupa izričaju.
Tišma se, kada je već dobrano bio smješten na marginu, odjednom oglasio kao pjesnik, a zatim i kao prozni pisac. Njegove zbirke pjesama "Manirizmi" (1995) i "Vrt kao to" (1997) nisu od strane u međuvremenu marginalizirane rock publike prošle nezapaženo; cijeli je tijek Tišmine karijere bio, učeno govoreći, strukturiran kao legenda: radilo se o autoru koji je biografski i poetički ciljao prema periferiji za koju je jamčio da je prava meta svakog pravog autora.
Što to znači? I sami smo svjedoci posvemašnje preplavljenosti književnosti romanom-reportažom, tobože iskrenim izvješćem što ga rese autentičnost iskustva, autobiografičnost i odbijanje mirenja s kanonom visoke kulture. Tišmu je nerv odveo u drugačijem smjeru. Njegova zbirka priča iz 2005., "Urvidek", prije da pripada snu nego takozvanoj stvarnosnoj javi. Inače, Urvidek je nastao od starog mađarskog imena za Novi Sad, koje glasi Ujvidek, i koji u "Bernardijevoj sobi" postaje Đurvidek.
Već sljedećim romanom, "Quattro stagioni" iz 2009. Tišma pokazuje nesklonost mlakim vodama srednje struje. I ova je knjiga ovjenčana nagradom, ovaj se puta radilo o nagradi "Biljana Jovanović". Slika Novog Sada u romanu "Quattro stagioni" je slika grada koji se polako, iz poglavlja u poglavlje, pretvara u kulise, da bi na koncu i te kulise nestale. Tematski to je roman potrage, kombioniran s elementima misterije, s biografskim prikazima anarhističkih komuna Europe – rub našeg svijeta, sav onaj šapat s periferije ovdje je dobio svoj puni glas.
Roman "Bernardijeva soba" još je jedan takav apartni artistički komad iz svijeta koji ima ozbiljnih konsolidacijskih problema. Glavni je junak i narator izvjesni Pišta Petrović, čovjek koji je studirao povijest umjetnosti, i koji živi u stanu svoga oca, ostaloga u Splitu, i čiji je stan svojevrsni splav meduza za nekoliko nespašenih, za nekoliko brodolomnika koji su stalno u stanu, maltene kao u čuvenoga slikara Theodorea Gericaulta, s bitnom fabulativno-egzistencijalnom razlikom da junaci Tišmine proze, za razliku od likova Gericaultova platna, nikoga ne zazivaju u pomoć, jer njima nikakav spasonosni jedrenjak nije na horizontu.
Pišta Petrović spava stoga u olupini mercedesa parkiranoj ispred zgrade, jer jedino tamo može pronaći nešto neophodnog mu mira. Jedino što mu je u tom stanu priraslo srcu, i to kao podsticaj za meditacije i sanjarenja, je Bernardijeva soba, namještaj koji je napravio čuveni Bernardi i što ga, unatoč financijski zanimljivim ponudama, a pogotovo jer nema novaca, ustrajno odbija prodati: to je sav njegov svijet.
Kao svojevrsna fiksacija javlja mu se saobraćajna nezgoda kojoj je nazočio prije dosta godina: utrkivao se s vozačicom mercedesa i ona je u tim nadmetanjima sletjela s ceste; zapravo, dvije su vozačice mercedesa sletjele s ceste, jedna je preživjela, jedna ne. Opsesivno vraćanje na događaj pojačano je faktom da je olupina automobila upravo mercedes kakav su vozile ove dvije žene, a da se stvar umnoži takav je model imao i Bernardi, koji je umro dan nakon pogibije jedne od vozačica. To je sve oko čega se vrti Pišta Petrović, sve oko čega je sagrađena "Bernardijeva soba" – to je sav kostur.
Na tom mjestu, oko minimalne radnje, oko scenografski posve ogoljenog svijeta (slastičarna, stubište i jadranska magistrala te neizostavna soba s namještajem omotanim u najlon), počinje Tišmina književna magija, kao jedan od najizrazitijih oblika alkemičarske, magijske transformacije stvarnosti, i kao dobro došao podsjetnik što sve književnost može.
Njegov junak nije bašelarovski (Gaston Bachelard: Poetika prostora) sanjač kojemu je kuća skrovište. On čak i prema tijelu ima distancu: za vlastitu ruku nije siguran da je može nazvati svojom; kao da samo svijest, suočena s vlažnim vanjskim oceanom elemenata i mijena, može kandidirati za ovu imenicu kojom obuhvaćamo prisne stvari – sve ostalo pripada stranosti.
Da se ne bi mislilo kako je u ovom obliku hermetičke proze čiji su svi vrtlozi centripetalni, nije za zgorega spomenuti srpskog pisca nastanjenog na Kosmaju, velikog Vladana Dobrivojevića, koji se u opisivanju zatvorenog, prema unutarnjoj transformaciji okrenutog svijeta okušao još prije dvadesetak godina u romanu "Soba na dohvat vulkana": jasno je da se u oba slučaja radi o piscima čija neuklopljenost u suvremenu struju ima i poetički pečat – kod Dobrivojevića i Tišme radi se o piscima, da se tako izrazmo, čije se pismo referira prije svega na doba koje je prethodilo intermedijalnoj poplavi u književnosti, poplavi čije je djelovanje uspredivo s potopom; to su pisci modernizma čiji su zadnji rukavci prestali teći našim književnostima još prije pedesetak godina.
Paradoksalno je da su obojica sve samo ne zastarjeli pisci. Tišmina introspektivna proza na rubu je mikroesejističnosti, poezije, pamfleta: kada komentira Kubrickovu "Odiseju u svemiru" Pišta Petrović kazuje dijagnostičarski zanimljive riječi, kojima definira pravo značenje čuvenog kvarenja računala Hala: "Greška je nešto što nastaje u odnosu na vladajući poredak, remeti ga i nikada nije stvar slučaja. Kako!? Kakav je smisao remećenja? Geška je pobuna, subverzivna delatnost, najintimnija, najličnija stvar: grešiti spram sebe, stalno se samodestruirati. Bez toga nema u-žitka, nema postojanja."
Pišta Petrović je pravi junak naših dana i pripada onoj tihoj većini koja više ne gleda ni Dnevnik, jer je sve neautentično, čak i gradovi u nekoj tihoj degeneraciji nazaduju prema starim imenima koja do nas ne stižu u izvornom obliku nego transformirana, pokvarena egzistencijom kojoj je za sve potreban most, crtica u rečenici, povlaka koja naznačuje čovjekovu individualnu i kolektivnu izrođenost od postojanja.
Roman "Bernardijeva soba", međutim, nije apokaliptičan, nije ni tmuran; on je gotovo vedar u svom eskapizmu, u svojoj pobuni protiv ustaljenih proznih modela, protiv uniformiranog načina mišljenja. Martin Heidegger je u svojim predavanjima o starogrčkim filozofima rekao kako je danas gotovo nemoguće sresti neuniformirano lice: ista bi se opaska mogla upotrijebiti kada je književnost u pitanju. Tišmu je teško zamijeniti za nekog drugog pisca, on nije obilježen kolektivnim doživljajima akta pisanja, za njega je stvaralaštvo posve individualan čin, i kao takvoga bi ga trebalo smjesta uvrstiti u obavezno štivo, kao još jednu od knjiga koje su za svakoga i ni za koga.
Slobodnolebdeći Tišmin prozni subjekt odbija se definirati spram bilo čega iz svijeta realija: jednako se tako može reći i za ovog pisca da se zaputio samo njemu znanim putem o čijim elementarnim osobinama priča svima razumljivim jezikom koji polako sricaju i žiriji, jer je za "Bernardijevu sobu" Tišma dobio NIN-ovu nagradu za roman godine.
* Tekst je originalno emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji Lica okolice
Podijeli na Facebook
