Piše Iva Ušćumlić
Svi mi koji smo 80-ih bili djeca dobro smo upoznati s institucijom gostujućih književnika. Svako toliko, sigurno jednom po polugodištu, u školi bi se pojavio Pisac. Neke smo čitali i znali, neke nismo. Kako god, Pisac bi imao doći, naši bi učitelji (tehnički točnije – Drugarice i Drugovi, kako smo ih tada zvali) dali sve od sebe da u nama probude entuzijazam zbog očekivanog gostovanja. Često ne naročito uspješno (kako je, ako mene pitate, i red). Na taj važan i svečani Dan svi bismo se ugurali u školsku dvoranu za tjelesni, redovito najveću prostoriju u školi, i neko vrijeme – činilo se čitavu vječnost – slušali razgovor između drugarice iz hrvatskog i Pisca. Pamtim razne Pisce koji su gostovali tijekom mojeg osnovnoškolskog obrazovanja, ne pamtim da me itko naročito impresionirao.
Jedina je iznimka bilo gostovanje Hrvoja Hitreca čiji su Smogovci tada bili televizijski megahit. Oni su mali ali su veliki, ponavljali smo jedni drugima u očekivanju gostovanja tate Smogovaca. Ne mogu se ni uz najbolju volju sjetiti kako je Hitrecovo gostovanje izgledalo, ali pretpostavljam slično svima ostalima. Ali, što smo očekivali? Da će pred nama izroniti čitav taj uzbudljivi svijet Smogovaca i obitelji Vragec i uprizoriti se? Da će iz njegove glave istovremeno progovoriti i Bongo i Buco i Višnja i Nosonja, i svi oni sjajni likovi koje smo gledali na televizijskim ekranima iz tjedna u tjedan? Vjerojatno.
Ako ćemo iskreno, s godinama ta fascinacija nije jenjala. Prije par godina sam sjedila na stepenicama Kina Kaptol (ili kako se već zove to kino na vrhu Tkalčićeve ulice?) jer su sva mjesta u dvorani već bila zauzeta, i sa teškim slušalicama na ušima slušala simultani prijevod razgovora s Lászlóm Krasznahorkaijem. Bila sam silno uzbuđena prije toga: Krasznahorkai u Zagrebu! Ponovno sam, kao ona djevojčica koja je prije puno previše godina čekala upoznati Hrvoja Hitreca, vjerojatno očekivala da se čitav taj minuciozni, filigranski svijet koji sam poznavala iz Krasznahorkaijeva pisanja, prelije u prostor oko mene. Nije me mogao dočekati veći nesrazmjer istine i mašte: Krasznahorkai je načitan, pametan, obrazovan – i dosadan do suza. Barem dok priča. Toliko je bio samodopadan i dosadan da sam otišla nakon nekih pola sata. Sve je to lijepo i dobro, i dalje čitam njegove knjige, ali više ga uživo slušati doista ne mogu.
Alice Munro
Postoji određena fascinacija umjetnicima. Nisam ni sama imuna na nju, zapravo ne znam nikoga tko jest. Na primjer, pred Slavenkom Drakulić svojedobno sam zamuknula i trebalo mi je dugo da uspijem sastaviti rečenicu. Za mene je ona bila feminističkom ikonom, smatrala sam je većom od života, epitomom hrabrosti. Temeljem? Pa, samo njenih autorskih djela, temeljem njenih tekstova. Prema njenim sam tekstovima očekivala da se preda mnom ukaže barem dva metra visoki titan od žene, umjesto krhke i blage osobe koju sam vidjela. To je, doista, utjelovljena moć književnosti.
Odrastajući uz ljude koji su hodali s divovima, u vrijeme u kojem se znanje cijenilo i vrednovalo, ljudi poput Slavenke Drakulić imali su središnje mjesto mojeg osobnog panteona. Nije ona jedina i nije ovo tekst o njoj – mnogo je ljudi koji su se svojim radom i stvaralaštvom uspeli na to posebno važno mjesto u mojoj glavi. S godinama koje imam svjesna sam da u svim tim ljudima, a ima ih, ima i sivih i mračnijih dijelova. Neke sam i upoznala bolje, neke lošije, za neke sam se osobno uvjerila da su ljudski izazvani, poskliznuvši se na njihove mrakove, da se pristojno izrazim, neki su se takvima pokazali iz očišta drugih, njima bliskijih. No postoji dio autora, kreativaca, koji su svoje važno mjesto dobili zahvaljujući svojim idealima. Onime iza čeg stoje. Idejama koje zastupaju.
Jedna od takvih je Alice Munro. Feministička autorica, majstorica kratke priče, hrabar ženski glas, nobelovka... i po svemu sudeći jezivo ljudsko biće. Ne želim se ovdje baviti autopsijom skandala: mnogo je tekstova koji to čine detaljnije, promišljenije i bolje. A i nemam što novoga reći. Što uostalom kažeš na ideju da bi majka mogla dopustiti zlostavljanje svoje kćeri te u izboru između djeteta i zlostavljača – predatora, pedofila – izabrati ovog drugog, štetnika, zločinca, zlikovca. I još to učiniti tako da svojoj kćeri oduzmeš pravo na govor, na jasnoću, na istinu. Ako opisano zvuči kao dio Munroičinih priča, u pravu ste – upravo je to dio literarnog diskursa po kojem je poznata. Alice Munro svoj je autorski glas izgradila pišući o životu djevojaka i žena, o šutnji, o izdaji. U svojem je životu utjelovila upravo ono što je tako jasno prokazivala u knjigama.
U moru reakcija koje su uslijedile nakon što je istina izašla na vidjelo, mnogo je ostrašćenosti. Nekima je sve ovo woke ludilo i nastavak kulture otkazivanja. Neki pak pozivaju da se Munro čita sukladno svojem vremenu, s razumijevanjem da se neke stvari nisu mogle bolje. Nekima bi nakon svega uzeti Munroičine knjige u ruku – kao Facebook prijateljici koju ne imenujem jer nisam pitala za dozvolu da je ovdje citiram – bilo iznova izdavati kćer, danas odraslu i zrelu ženu, ponavljati zlostavljanje.
Na što smo zapravo ljuti? Na licemjerje – govori mi prijateljica – ona je ljuta na licemjerje. Alice Munro čitavu svoju spisateljsku karijeru razotkriva sav užas licemjerja i laži patrijarhalnog društva kojem su žene i djevojke samo predmeti kojima treba naći namjenu i svrhu, koje treba upotrijebiti. Slavljena je i nagrađena zbog minucioznosti razotkrivanja, zbog kirurške preciznosti kojom to čini. A pokazuje se da dio inspiracije očito dolazi iz njezina života, iz onoga što je sama bila spremna učiniti svojem djetetu suočena s istim izborom s kojim su se u nekim njenim pričama suočavale njene junakinje.
Ali odakle nam ideja da umjetnici nisu licemjerni? Odakle nam ideja da pisci nisu lažovi i licemjeri, da ugledni ljevičarski autori nisu u slobodno vrijeme i predvodnici mobbinga u svojim sredinama, da spisatelji koji prvi grabe vruće teme, poput ženskih prava, zlostavljanja, nasilja... to ne čine jer je lukrativno, jer će otvoriti tržište na kojem se ionako borimo za par eura državnih poticaja. Odakle ta ideja o umjetnicima kao moralnim likovima i o umjetnosti kao moralno iskupljujućoj, kad je svijet, ako išta, prije siv, nego crno-bijel i kad doista možemo imati sjajne autore koji otvaraju važna pitanja u svojim djelima, a koji su u privatnom životu – citirat ću ovdje jednog novinara koji je to napisao javno pa računam da je slobodno za korištenje – napravljeni od gladnog k*rca – što će reći gramzivi, pohlepni, egomanijaci.
Ranko Marinković autor je možda najljepših rečenica u hrvatskom jeziku – mislim ovdje na Kiklopa – i čovjek koji je bio u stanju pisati poeziju na tristotinjak zgusnutih stranica bolne proze, intelektualac, i čovjek koji je tih devedesetih bio zdušno i stranački ostrašćen i podržavao nacionalizam te čak bio stranački zastupnik u zagrebačkoj gradskoj skupštini. Da se jasno i nedvosmisleno razumijemo – ne ciljam ovdje na stranku koju je odabrao, ciljam na stranačku ostrašćenost i na nacionalizam koji je tih devedesetih zagovarao, dok se pod egidu nacionalizma podvlačilo svašta, a što nije predmet ovoga teksta.
Ili što ćemo sa Slobodanom Prosperovim Novakom, čovjekom koji je zadužio hrvatsku književnu teoriju, i čovjekom koji je istovremeno u stanju sjesti za stol i svojim imenom dati legitimitet čovjeku čije je desničarenje vječno na granici govora mržnje (ako ne i preko nje) – mislim ovdje na Velimira Bujanca – i ponoviti javno milijun puta demantiranu laž o čovjeku s kojim se ideološki i kako god ne slaže.
A to su samo naši. S druge strane granice su Milorad Pavić, akademik i autor slavnog Hazarskog rečnika i čovjek koji je stao iza srpske agresije i zločina počinjenih u ime te ideologije. Nije dakako jedini – možda je tek najslavniji.
Ali da se maknemo od balkanskih nacionalističkih dreka. I u svjetskom panteonu mnogo je onih koji su proklizali na puno razina. Površno guglanje otkriva čitav niz moralno i ljudski problematičnih autora. Nazovimo to pravim imenom, ljudskog taloga koji ne bi bio vrijedan riječi, da nisu ostavili neka sjajna djela. Brecht je bio predator i seksualno je iskorištavao žene; prema svjedočenjima bio je mizogini čudak koji je vjerojatno ukrao ljubavničino djelo i potpisao ga svojim imenom. A i nije Munro jedina koja je svoj život pretočila u književnost: George Orwell kojeg posljednjih godina citiramo i s lijeva i s desna jer nam, ovisno za koje dnevnopolitičke svrhe treba, odgovara taj vrli novi svijet koji je opisao, u privatnom je životu bio upravo ono što je razotkrivao u knjigama: špijun za vladu, čovjek koji je prokazivao svoje kolege pisce kao sovjetske simpatizere.
Kako ćemo mi ovdje jednoga dana pristupati našim suvremenicima, ljudima koji su pokleknuli pred nacionalizmima i šovinizmima, pred ljudskim nasiljem, pred ugrožavanjem egzistencije, ljudima koji možda nisu krivi ni za kakav zločin, osim onoga Šagoljice – zločina beščašća, davanja legitimiteta mržnji. Ili još manje od toga, ljudi koji su krivi za sitne ljudske zlobe i podmetanja, za egomaniju, za narcizam, za laži potrebne da bi se ugrabila recenzija ili gostovanje na predstavljanju nove knjige. Hoćemo li se potruditi razotkriti svoje Orwelle koji prokazuju kolege, svoje Munroice koje pišu o onome što i same čine, svoje Brechtove koji kradu tuđe autorstvo i potpisuju ga svojim imenom. A ima i takvih, naravno da ima. Hoćemo li ih suditi, ili ćemo razdijeliti djelo i autora? I kako ćemo to učiniti? Postoji li zapravo itko te veličine u nas, itko za koga bi se vrijedilo potruditi povući crtu između javnog i privatnog? I sama sam pala na tome: neke kolege autore odbijam čitati jer ih osobno poznajem kao jeziva ljudska bića za koja tvrdim da nisu u stanju napisati ništa spomena vrijedno. Jesu, priznat ću im, u stanju slagati imenice, glagole i pridjeve u tečnu cjelinu, ali ja osobno vjerujem da je to samo talog koji prekriva dublje užase u koje ja ne želim gledati. Ali opet, na koga se ja ljutim? Na licemjerje, na svakodnevne, malograđanske karakterne krive spojeve.
Umjetnici su licemjeri, lažovi, zlostavljači ili oni koji zlostavljanje omogućavaju. Pisci nisu ništa bolji ili lošiji od ostalih. I time nikako ne mislim relativizirati zločine i neljudskosti koje čine. Vrijeme nas sve jednako sudi, a pod vrijeme mislim na naše potomstvo, našu djecu, unuke, praunuke. Sude nas oni koji dolaze u kalupe koje smo im pripremili, samo su za neke ta suđenja vidljivija. Tako bi i trebalo biti i doista svatko ima odgovarati za svoje moralne posrtaje. Alice Munro jednako kao i svi drugi. I važno je da odgovaraju: važan je čitav taj put, od osvješćivanja, suočavanja, pa do iscjeljenja, važan je taj put da bismo kao društvo činili neke korake i koračiće naprijed.
Živimo u vremenu u kojem – moralo bi to dosad već svima biti jasno – ništa više nije moguće sakriti. Ako ste se u životu ponijeli šupački – a jesmo, svi smo, makar jednom - sva je prilika da će se to negdje razotkriti, sa svim detaljima i pojedinostima. Za posve je neku drugu raspravu je li to dobro ili loše, i što to zapravo znači za tkivo društva u kojem živimo, ali ostaje milijardu tragova koji jasno govore o tome tko smo. U takvom društvu doista nije moguće razdijeliti autora i djelo, niti čitati nečije djelo – posebno ne ovako ideološki obojeno kao Munroičino – bez dodatnog čitanja svega što o njoj znamo. Iluzija je misliti da je to na bilo koji način uopće bilo moguće. Ali, novi svijet od nas traži da promijenimo pristupe. Pisci su licemjeri, lažovi i predatori u jednakoj mjeri u kojoj su to i svi ostali.
Vještina korištenja riječi u rukama vještog manipulatora pretvorit će se u ubojito oružje. Karizma pozornice olakšat će pristup potencijalnim žrtvama, ako je glumac, komičar ili pjevač već tako nastrojen. Za djelo postoje posljedice. I svaku umjetnost možemo čitati i s tim ključem. Hoće li to biti jedini ključ u kojem nešto čitamo može odlučiti svatko za sebe. I bojim se da je to taman mjera nesigurnosti i neizvjesnosti s kojom moramo moći živjeti. Jer, što je alternativa? Kako procijeniti je li netko zlikovac, zlostavljač ili predator prije objave? I možemo li ljude skidati iz javnog života i iz prostora javnog djelovanja samo na temelju indicija i naznaka da bi njihovo ponašanje moglo izlaziti izvan okvira pristojnog? Bojim se da je to put koji bi nam otvorio mnogo više glavobolje i problema.
Spomenula je prijateljica koju opet ne imenujem jer nisam tražila dozvolu, da bismo možda trebali odustati od razgovora koji su usmjereni prema isključivom traženju rješenja. Složila bih se. Iako sam prilično sigurna da je i to nemoguća misija. Ja sam kao autorica jednako podložna kritici kroz prizmu osobnosti, iako vjerujem da su moja djela bitno zanimljiviji dio mene. Kao čitateljica ostavljam si prostor čitateljskog hira i izbjegavanja autora koji me ljudski nerviraju. I to je sve od zaključka što sam u stanju ponuditi.
Podijeli na Facebook
