Snježana Babić Višnjić - U prošlosti lakše istražujem ljude i njihove odnose

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Snimio Davor Višnjić

Kai je desetogodišnji dječak bez roditelja koji odrasta u Andautoniji u trećem stoljeću naše ere. Pomaže u bogataškim kućama, svi ga poznaju i obitelj mu zapravo ne nedostaje. Sve se mijenja kad Andautoniju preuzme senator koji dječaka namjerava iskoristiti u ostvarenju svojih ambicija povratka u Rim...

Tako započinje roman "Andautonac" Snježane Babić Višnjić, nedavno objavljen u nakladi Kluba prvih pisaca. Kai će najvažnije životne lekcije naučiti u svijetu u kojem opstaju samo najjači i koji se na prvi pogled drastično razlikuje od naše suvremenice. "Andautonac" nije prvi roman u kojem Snježana Babić Višnjić poseže za dalekom prošlošću. I u svojim ranijim romanima "Janko među dinićima", "Mali krapinski čovjek Babu" i "Krugovi na vodi", nagrađivana dječja književnica također se bavila dječjim sudbinama u davnom dobu ili pak u susretu suvremenice i prošlosti.

* Što suvremeni mladi čitatelji imaju zajedničko s junacima iz prošlosti? Zašto tako često posežete za povijesnim pričama?

- Svi su moji mali junaci, bilo u romanima koji se događaju u prošlosti ili u sadašnjosti, junaci našeg doba. I to ne samo stoga što ne možemo fizički zakoračiti u prošlost, nego i zato što se, potvrđuju to i antropolozi, posljednjih nekoliko desetaka tisuća godina nismo mnogo promijenili. Prošlost je moj odabir iz više razloga: zato što volim povijesne priče, oduvijek sam ih upijala, a drugi je razlog što nas prošlost oslobađa balasta sadašnjosti od kojeg često ne vidimo najvažnije, a pruža nam svu raskoš svog povijesnog dekora, te oslobađa dodatne prostore za spisateljsko razmahivanje mašte. Toliko smo usredotočeni na društvene mreže, medije i vijesti da gotovo više ne vidimo čovjeka. Okruženi smo vizijama ljudi koje uopće ne poznajemo, iako ih možda srećemo svakodnevno, jer u ograničenim kontaktima vidimo samo jednu njihovu dimenziju, a za upoznavanje cjeline nikad "nema vremena".

"Putovanjem" u prošlost dajem mogućnost svojim junacima da budu samo ono što jesu i da u središtu pozornosti romana budu ljudi i njihovi odnosi. Bilo je onih koji pažljivo slušaju druge i čuju, nasuprot onima koji su gluhi za sve osim za vlastiti glas. Takvih je bilo nekad, kao što ih ima i danas, a mi se, nasuprot onoj da je povijest učiteljica života, tome ne prestajemo čuditi i nikako da počnemo učiti.

* Od 2003. godine napisali ste sedam dječjih romana, s jednim od njih, naslovom "Mali krapinski pračovjek Babu", osvojili ste Nagradu Mato Lovrak 2013. godine, a sa "Puhni u jedra" bili ste 2014. u finalu Nagrade Grigor Vitez. Koliko su nagrade pomogle plasiranju knjiga? Kako su djelovale na vaš spisateljski rejting? Je li nagrađenima lakše objaviti knjigu?

- Kad sam dobila Nagradu Mato Lovrak, neko mi se vrijeme činilo da se ništa ne događa. Nije utjecala na prodaju romana, dapače, mislim da većina onih koji traže knjigu koju bi kupili u knjižari i ne zna da je taj roman nagrađen jer to ni danas nije na njemu istaknuto. Meni je najviše značilo čuti obrazloženje nagrade koje je pročitano u Velikom Grđevcu, rodnom mjestu Mate Lovraka gdje se dodjeljuje nagrada, u kojem je bilo istaknuto sve ono što mi je bilo važno da se osjeti i prepozna. Tada sam shvatila da je vrijedilo jer je poruka o pravu na različitost prenesena, a mislim da je toga i vrijedna.

I poslije, kad sam počela tražiti izdavače za svoje nove rukopise, mislim da je spominjanje nagrade bilo jezičac koji je prevagnuo u korist prihvaćanja nekih mojih novih rukopisa. No nagrade vam također neće pomoći da vam se djelo nađe u lektiri, pa tako mojih tamo nema. No moja je satisfakcija da ostajem na strani onih koje djeca biraju ne zato što moraju ili zato što im netko upire prstom u neki naslov, nego zato što to žele. Ostajem u laskavoj zoni slobode i slobodnog izbora.

* Uređujući Dječji klub u Vjesniku 2007.i 2008. prikupili ste 190 dječjih priča. Zašto tako dugo odgađate njihovo ukoričeno izdanje? Zar nije potreba za dječjim pričama neiscrpna, što dokazuju i brojni naslovi namijenjeni djeci koji se prevode?

- Zanimljiva je ta priča sa Šeširićima, kako smo u redakciji nazivali te priče koje povezuje zajednički motiv, pojava čarobnog šešira. Kad smo ih prestali objavljivati zbog promjene uređivačke politike, svakodnevno su me nazivali roditelji, bake i djedovi jer im je format bio idealan za uspavljivanje djeteta, a katkad su htjeli znati što je bilo poslije s nekim likom. Sve to međutim nije zanimalo naše izdavače kojima sam nudila Šeširiće, iako sam im s rukopisom nudila i ilustracije Nike Baruna, koje su pratile te priče, i čitateljsku publiku koja je očekivala izlazak knjige.

To je zanimljivo, ali i nevažno. Očito se morao dogoditi trenutak za to, a to je sada. Neke sam priče preradila i objavila u časopisu Prvi izbor, neke su pretvorene u radio-igre. Potencijal Šeširića prepoznao je i HAVC koji mi je dao potporu za razvoj scenarija za dugometražni dječji igrani film, no hoće li se film ostvariti, više nije u mojoj moći. Potencijala ima, a i volje. Dobre se priče uvijek traže i prije ili poslije prepoznaju.

* Sa Silvijom Šesto vodite Klub prvih pisaca, jedinstveno društvo koje okuplja pisce dječje književnosti. Jeste li zajedno jači? Kakve akcije poduzimate? Vjerojatno niste zadovoljni nakladama dječjih knjiga, ali vide li se neki pomaci ili barem naznake poboljšanja?

- Silvija, kao prava predsjednica, drži većinu poslova Kluba u svojim naizgled slabim rukama, ali čeličnim stiskom. Njezini radari nepogrešivo rade i reagiraju na sve što je bitno za naše Društvo, tako da sam ja tu uglavnom podrška jer rijetko stignem reagirati na nešto prije nje. Ono što konkretnije radim su uređivanje i lektoriranje knjiga koje izdaje Društvo, čemu ću se ubuduće više posvetiti jer ću kao slobodna umjetnica imati još više vremena za aktivnosti društva.

Silvijina energija zaslužna je za više desetaka knjiga izdanih posljednjih godina, kojima smo pokazali izdavačima da se može, te za tri književna natječaja koje Društvo provodi. Iza nas su dva izdanja Zvonka, natječaja za najbolji neobjavljeni roman, jedno Piširiši, za najbolju slikovnicu, i ove godine imamo prvu Kiticu za poeziju.

Nevjerojatno je koliko djela dobivamo, što je odlično, ali i tužno. Naše su naklade, naime, male i namijenjene su prije svega da bi pisci imali novi naslov uz sebe pri gostovanjima, a činjenica da vrsni i nagrađivani autori često imaju uz sebe samo izdanja Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade govori da je produkcija izvan našeg dvorišta jako slaba. Hoće li se nešto promijeniti, teško je reći jer smo sredina u kojoj se jako sporo nešto mijenja. Stoga je zasad nužno imati neku svoju nišu za preživljavanje. Klub je članovima upravo to, tu možemo raditi dan i noć na knjigama i popravljanju stanja u izdavaštvu jer ne možemo samo čekati da se društvo nekim čudom promijeni toliko da pisci mogu živjeti od svog rada.

* U knjizi "Andautonac" surađivali ste također s ilustratorom Nikom Barunom. Kao iskusna dječja spisateljica, kako ste zadovoljni suradnjom s domaćim ilustratorima? Koliko publika zna cijeniti doprinos ilustratora? Mogu li dječja izdanja biti ilustratorima prilika za afirmaciju?

- Katkad se na susretima s manjom djecom ne uspijemo "odlijepiti" od Nikinih ilustracija za koje me iznova i iznova zapitkuju da im objasnim što je na slici. Niko je odlično uhvatio atmosferu u "Babuu" i "Andautoncu" i sigurno pridonosi svojim ilustracijama boljem doživljaju romana.

Kad je riječ o romanima za djecu, ilustracije su jako važne. Katkad si mali čitatelji ne mogu drukčije zamisliti opisani svijet. Pogotovu je to važno u povijesnom romanu kad je riječ o ozračju za koje treba malo predznanja, pa ilustracije tu uskoče kad zakaže mašta. Mi, pisci, trebamo ilustratore, oni trebaju nas da im kažemo što da crtaju i slikaju. Trebamo jedni druge na početku i u zreloj fazi. I to je simbioza koju treba poštovati i jačati barem u ovom segmentu književnosti namijenjene najmlađima.

I samo promatranje jedinih i drugih kao jednakopravnih partnera može stvoriti dobru osnovu i za plasman priča koje će začeti naviku čitanja, ali i senzibilizirati najmlađe za likovnost, što je osnova kasnijeg uživanja u dobrom dizajnu i likovnim umjetnostima. Nije dobro da u književnosti za najmlađe ijedna od te dvije strane, odnosno tri, da ne zaboravimo i izdavača, odnosi prevagu ili da se uspostavlja bilo financijska bilo umjetnička nadmoć neke od uključenih strana nad drugima. Svima se mora vrednovati njihov doprinos jer je to osnova poštenih odnosa iz kojih proizlaze plodonosne suradnje, ne samo za uključene nego i za širu zajednicu. Pozivam sve umjetnike da nesebično poštuju jedni druge i bore se jedni za druge, samo se tako možemo izvući iz slijepe ulice u kojoj smo svi zapeli.