Piše Danijela Lugarić Vukas
U knjizi o "fluidnoj ljubavi" i krhkosti ljudskih veza u kulturi moderniteta sociolog Zygmunt Bauman spominje vrlo zanimljivo zapažanje češkoga pisca Ivana Klime: "Malo je toga što se smrti približava toliko kao ispunjena ljubav" (Bauman 2003: 2). Pripovijest Čija je krivica? Sofije Tolstoj, u hrvatskom prijevodu Sonje Prijić objavljena 2026. (Zagreb: Disput), na više razina, uključujući i najdoslovniju, sižejnu (jer suprug ubija suprugu u trenutku zamračenja uma), potvrđuje pronicljivost Klimova iskaza.
No krenimo redom. Ovom ću prilikom pripovijest Sofije Tolstoj pročitati kroz dva njezina međusobno povezana aspekta: kao odgovor na Tolstojevu Kreutzerovu sonatu, ali i kao tekst o internaliziranoj ženskoj/majčinskoj krivnji u patrijarhalnome braku.
Sofija Tolstoj sedam je puta prepisivala monumentalni roman-epopeju Rat i mir Lava Tolstoja. Čini se da mu je pomagala u doradi ljubavnih pripovjednih scena i ženskih protagonistkinja. Pamtimo je i po neumornom radu za dobrobit svoje obitelji. Dok je Lav Tolstoj pisao svoja književna djela i uzdizao se na Olimp svjetske književnosti, ona je, rađajući 13 djece (od kojih je petero umrlo), nosila teret života koji je omogućavao tu uzvišenost. Tolstoj je njezinu ljutnju nazivao tantrumima, a nakon jednog od sukoba je pisao: "Ona zorno pokazuje koliko je opasno posvetiti život ijednom cilju osim služenja Bogu" (Hardwick, u: Pinckney 2017: 275). Ona je uzvraćala: "Kako voljeti muhu koja te ne prestaje mučiti?" (ibid.), ali i da je on "poput slabašna djeteta, nježan i blage ćudi" (ibid.: 276). Njegovu je želju da se vegetarijanski hrani shvaćala iz perspektive supruge kojoj su poznati izazovi svakodnevnog menadžmenta kućanskoga života: imati muža-vegetarijanca znači svaki dan pripremati dvostruke obroke i organizirati dvostruke nabavke.
Sofija Tolstoj sedam je puta prepisivala monumentalni roman-epopeju "Rat i mir" Lava Tolstoja
Malo tko je u Sofiji vidio nešto više od Tolstojeve supruge, majke njegove djece, hraniteljice, dadilje i njegove tajnice. Ipak, prije braka ona je bila i spisateljica: na njezinu pripovijetku Nataša (1862) Tolstoj je reagirao sa suzdržanošću, a ona ju je na koncu spalila. Da je izvršila utjecaj na njegovo stvaralaštvo i na neizravnijim razinama potvrđuje njezina sestra Tatjana Bers, koja je u svojim memoarima zapisala da je u Ratu i miru Tolstoj dijelove iz spaljene Sofijine pripovijetke iskoristio u kreiranju obitelji Rostov: majke, Vere i Nataše. To su ostale ipak samo fusnote u njezinoj biografiji jer je Sofija Tolstoj jedna od onih supruga koja je u povijest, riječima Elizabeth Hardwick u eseju Wives and Mistresses, "ušla zajedno s njim" (ibid.: 274).
Predodžba Sofije Tolstoj kao prvenstveno Tolstojeve supruge toliko je ukorijenjena da je uz Lava Tolstoja, kao i Veru uz Vladimira Nabokova, teško zamisliti bilo koju drugu ženu. Saul Steinberg sažeo je odnos Vere i Vladimira Nabokova u često citiranoj opasci: "Bilo bi teško pisati o Veri bez spominjanja Vladimira, no o Vladimiru je nemoguće pisati bez spominjanja Vere" (Ciuraru 2023: 12). Za razliku od Vere, međutim, Sofija Tolstoj odlučila je odgovoriti upravo ondje gdje je Tolstoj bio najmoćniji – na polju književnosti.
Tolstojevu Kreutzerovu sonatu, pripovijest koja težnju za slojevitijom i ispunjenijom ljubavlju prikazuje kao moralnu izopačenost i koja je napisana u vrijeme Tolstojeva propovijedanja moralizma i seksualnog asketizma, Sofija je shvatila kao krajnji čin njegove osvete i pokušaj konačnog urušavanja njezine reputacije. Kako bi spriječila zabranu objavljivanja te pripovijesti, Sofija je intervenirala čak i kod samog cara: to je bio njezin način da pokaže da je riječ o književnome djelu, a ne o prikrivenoj (auto)biografskoj optužbi. Nakon izlaska pripovijesti, ipak, Sofija je bila uvjerena da joj se rugaju diljem Rusije i da o njoj govore naslađujući se: "dvoje kažnjenika osuđenih na doživotnu robiju, okovanih istim lancem" (Hardwick, u: Pinckney 2017: 276).
Premda napisana 1892. i 1893., pripovijest Čija je krivica? morala je čekati cijelo stoljeće do objavljivanja na ruskome jeziku. Razloge takvog odugovlačenja nije teško naslutiti: u Ani, mladoj djevojci koja stupa u brak s nasilnim mužem, bez teškoća ćemo prepoznati samu Sofiju. Budući da su privatni životi obaju supružnika, i Sofije i Lava, detaljno opisivani na tisućama stranica dnevnika (a pojedine su stvarne životne situacije ulazile i u Tolstojeve književne tekstove), čitatelj će lako prepoznati podudarnosti između odnosa Ane i kneza Prozorskog te Sofije i Lava. Kao i kneza Prozorskog prema Ani, i Tolstoja su prema Sofiji privukli njezina mladost, čistoća i vjera u život (11). Opis silovanja djevojke-novopečene supruge na putu kočijom do suprugovog imanja može se čitati kao scenu snažno obilježenu stvarnim životnim iskustvom Sofije Tolstoj.
Mladi Sofija i Lav Tolstoj, 1862. godine
Međutim, u pripovijesti Čija je krivica? Sofija Tolstoj nudi i kritiku profesionalnog rada velikog mislioca: "Knez Prozorski nije bio toliko lijep koliko je bio izvanredno otmjen. Široko obrazovanje i značajan imutak svuda su mu otvarali vrata. Mnogo je putovao, proživio je burnu i radosnu mladost, od svega se toga umorio pa se smjestio na selu, baveći se filozofijom i zamišljajući da je veliki pisac. To je bila njegova slabost. Pisao je članke i mnogima se činilo da je doista veoma mudar. Samo su oni pronicljivi i vrlo upućeni vidjeli da je kneževa filozofija u suštini prilično bijedna i smiješna. Svoje je članke objavljivao u magazinima, ali u njima nije bilo ničeg originalnog, bili su to tek kolaži zastarjelih, prevladanih i otrcanih tema i misli čitavog niza mislilaca iz davnih vremena i suvremenog doba" (23). Monumentalna slika velikoga pisca-pacifista mogla je biti narušena i prikazom kneza Prozorskog kao hladnog, bezosjećajnog oca i supruga: njegovi ljubomora, sebičnost, nezainteresiranost za djecu i egocentričnost kulminirali su u fizičkome nasilju i supruginoj smrti.
Kao što je dobro poznato, tom pripoviješću Sofija Tolstoj ponudila je kontranarativ Tolstojevoj Kreutzerovoj sonati u kojoj ljubomorni Pozdnišev ubija suprugu i prolazi nekažnjeno jer je ubojstvo protumačeno kao "zločin iz strasti": u 19. se stoljeću muž smatrao vlasnikom žene, a njezina nevjera povredom njegove časti i u pravnom i u društvenom smislu. Premda je Pozdnišev iz Kreutzerove sonate (kao i sam Tolstoj) dubinski proturječan lik – moralizira, ali i priznaje vlastite grijehe, pripovijest je ispripovijedana isključivo iz njegove perspektive, čime se nasilje nad ženom implicitno legitimira.
Sofija i Lav Tolstoj
Sofijina pripovijest, naprotiv, iz ženske perspektive razotkriva samu strukturu patrijarhalne logike na kojoj počiva Kreutzerova sonata: knezu "krv navire u glavu" uvidjevši u toj "ženi-djetetu" priliku da zadovolji svoju "potrebu za nasladom" (13) i pretvori je u svoje vlasništvo. Dok Pozdnišev u glazbenom susretu svoje supruge i mladog violinista vidi preljub koji opravdava nasilje, pripovjedačica u pripovijesti Sofije Tolstoj prikazuje odnos Ane i Behmetjeva kao čistu duhovnu vezu.
Drugim riječima, sveznajući muški pripovjedač Kreutzerove sonate erotizira i kriminalizira ono što je zapravo, iz perspektive ženske pripovjedačice u Čija je krivica?, potraga za emocionalnim razumijevanjem i intelektualnom ravnopravnošću. Sam čin ubojstva u Kreutzerovoj sonati prikazan je kao impulzivan čin poludjelog muškarca, kao trenutačni izljev strasti, dok je u pripovijesti Čija je krivica? ubojstvo posljedica kontinuiranog nasilja u braku i patrijarhalnog odnosa u kojem žena postoji samo kao objekt muškog vlasništva: "Knez je napokon shvatio da je više nema, da ju je ubio ne samo onim komadom bijelog mramora već odavno, davno prije time što je nije poznavao i cijenio…" (156).
Dok je ovakva usporedba s Tolstojevom pripoviješću svakako zanimljiva, postoji, po mom sudu, jedan aspekt zbog kojeg pripovijest Sofije Tolstoj nadilazi okvir polemike s Kreutzerovom sonatom. Naime, posljednje su Anine riječi sljedeće: "'Nisi ti kriv… Ti nisi mogao shvatiti što…', zastala je pa uz napor dodala, 'što je važno u ljubavi…'" (154). Riječ "krivnja", smještena i na početku (naslov) i na kraju pripovijesti, uokviruje tekst i otvara mogućnost čitanja ženske i s njom isprepletene majčinske krivnje kao njezina strukturnog središta.
U širem smislu, ta se pripovijest može promatrati kao intervencija u šire kulturne rasprave o položaju žene (popularne u ruskoj kulturi u drugoj polovici 19. stoljeća, prisjetimo se samo Vere Pavlovne iz romana Što da se radi? Nikolaja Černiševskog) u tom smislu što prikazuje kako patrijarhalna intimnost proizvodi krivnju i postupno poništava ženski subjekt. Te će ideje feministička kritika teorijski artikulirati mnogo kasnije.
Sofija Tolstoj i Lav Tolstoj s obitelji na Sofijin rodjendan oko 1900. godine
U svojoj poznatoj studiji Of Woman Born (1976/1986) Adrianne Rich promišlja majčinstvo u dvojnom kontekstu: kao intimno, življeno iskustvo i kao društvenu instituciju koja ženama nameće čitav niz normi i očekivanja. Premda krivnja nije središnji koncept njezine knjige, Rich je tematizira indirektno, kao emocionalnu posljedicu duboke ambivalentnosti samog iskustva majčinstva, obilježenog istodobnom prisutnošću ljubavi i ogorčenja, predanosti i ljutnje, odgovornosti i iscrpljenosti.
Institucionalni zahtjevi vezani uz majčinstvo pritom proizvode ideale koje je nemoguće u potpunosti doseći, a upravo se ta nedostižnost postupno internalizira kao osjećaj osobnog neuspjeha. Slično tomu, Sharon Hays u knjizi The Cultural Contradictions of Motherhood: Emotional Labor Within Marriage ističe da moralni imperativ majčinskog samopožrtvovanja i stalne brige za dječju dobrobit gotovo neminovno proizvodi osjećaj krivnje jer "svaki čin majčinstva potencijalno može imati uništavajuće posljedice" (Hays 1996: 7).
Sofija Tolstoj
Nakon posljednjeg susreta s Dmitrijem Behmetjevom u pripovijesti Čija je krivica? Anino je srce slomljeno, ona postaje u potpunosti svjesna svoje duševne samoće te oplakuje istodobno i "teški gubitak" (144) i "gubitak vlastitog života" (ibid.). Međutim, bol zbog oproštaja s Behmetjevom brzo se povlači jer joj se vlastita tuga čini nepoštenom "pred djecom i mužem" (ibid.). Tugu zamjenjuje krivnja: "Bilo joj je krivo što je otišla i ostavila muža ljutitog, usto i bolesnog. Sjetila se kako ju je Pavlik molio da ne ide i sa svih ju je strana okružio svijet njezina obiteljskog života. Malenog je Jušu vidjela posebno živo, a njegovim nježnim, mudrim lišcem, onda i živahnu Manju s njezinim bistrim, kategoričnim i neočekivanim sudovima o svemu" (144-145).
Ponešto ranije u pripovijesti navodi se: "'Zar se samo od toga sastoji naš ženski poziv', mislila je Ana, 'da od služenja tijelom dojenčetu prelazimo na služenje tijelom mužu? I tako naizmjenično, zauvijek! A gdje je tu moj život? Gdje sam ja? Ona prava ja, koja je nekad stremila nečem uzvišenom, služenju Bogu i idealima? Umorna, izmučena, ja propadam" (67).
Žensko tijelo ovdje se prikazuje kao prostor služenja drugima, pri čemu dva služenja – djeci i mužu – ne ostavljaju prostor ni za razvoj autonomnog, ženskog Ja, ni za razrješenje rascjepa koji nastaje između ženinih duhovnih aspiracija i materijalne svakodnevice obiteljskoga života. Richina analiza omogućuje da ovaj odlomak čitamo kao prikaz majčinstva kao institucije u kojem se žensko tijelo shvaća kao beskonačna cirkulacija skrbi, njege i tjelesne dostupnosti drugima koji je sporo, ali nezaustavljivo, mijenjaju do potpunog iščeznuća. Ovaj je odlomak bitan i jer na istu ravninu postavlja djecu i supruga, pri čemu se unutarnji svijet žene i majke postupno organizira oko suprugovih potreba, raspoloženja i očekivanja: "Kroz glavu joj je nejasno prošla misao da je dobro što je muža voljela u skladu sa zahtjevima vlastite čiste naravi pune ljubavi, a ne u skladu s onim što joj je on davao zauzvrat" (101).
Tolstoj igra šah sa zetom Mihailom Suhotinom, suprugom njegove kćeri Tatjane, 1908. godine. Sin Andrej prvi je s desna, a sin Mihail drugi s desna
Njegova dominacija mijenja njezinu percepciju same sebe; ona se počinje promatrati njegovim očima i vrednovati kroz njegove potrebe. Njegovu sebičnost ona počinje doživljavati kao vlastiti neuspjeh, a njegovu želju za bijegom iz dosade seoskoga života kao vlastitu odgovornost. Stoga nakon odluke o privremenom preseljenju u grad ona poseže za postupkom posve stranim vlastitoj prirodi: "Razbila je svoje ideale čestitosti jednom zauvijek, svoje je misli o duhovnom sjedinjenju s voljenim čovjekom protjerala nekamo u pozadinu pa odlučila da njezin muž ne samo da neće otići od nje već će postati njezin rob" (70). Ipak, nakon što je raspustila "svoju zlaćanu tamnu kosu" (ibid.) i na grudi prislonila "ogrtač obrubljen perjem" (ibid.), iz dječje sobe začuje plač: "Uzevši dijete na ruke, nježno je prislonila usne na njegov obraz i bez puno razmišljanja brzo šaputala: 'Oprosti mi, oprosti mi, mrvice moja!'" (ibid.: 71).
U ovoj pripovjednoj epizodi Sofija Tolstoj pokazuje nepomirljivost uloga koje kultura dodjeljuje ženi-majki: ona istodobno mora biti i predmet muške želje i prostor majčinske skrbi. Njezino tijelo istodobno mora biti i seksualno privlačno i čedno. Budući da se ta dva ideala međusobno potkopavaju, krivnja nastaje neovisno o tome što žena učini jer jedan njezin izbor ujedno znači i zanemarivanje drugog.
Premda u obavljanju majčinskih dužnosti ima značajnu pomoć u vidu posluge i guvernanti, Anina krivnja ne proizlazi iz praktične preopterećenosti majčinstvom, nego iz junakinjina položaja unutar patrijarhalnog i nasilnog braka u kojem nije imala pravo na vlastite želje. Pri tome je znakovito da u cijeloj pripovijesti samo jednom udovoljava svojoj želji. Ogorčena na supruga zbog njegova okrutna tretmana bolesnog djeteta seljanke, Ana odlazi na bal organiziran povodom odlaska Behmetjeva u inozemstvo: "Srce joj je uzbuđeno tuklo od pomisli da će opet vidjeti Behmetjeva, ljutila se zbog te uzbuđenosti, ali želja da vidi tog čovjeka čija je blizina tako nježno dotakla njezin život i bila tako potpuno različita od odnosa s mužem bila je tako jaka nakon one ružne scene koju joj je muž priredio da je odlučila kako će, ma što bilo, otići k Varvari Aleksejevnoj i vidjeti Behmetjeva, vjerojatno posljednji put" (137). Nakon povratka kući suprug je u nastupu ljubomornog ludila ubija. Nije slučajno da je jedini čin kojim Ana izlazi iz logike služenja drugima i u kojem slijedi vlastitu želju ujedno i čin nakon kojega njezin život završava. Ženska se autonomija pojavljuje tek kao mogućnost koja se mora nasilno ukinuti jer je ženska želja – u svijetu pripovijesti Čija je krivica? i patrijarhalnoga braka – legitimna samo ako se podudara s interesima supruga.
Lav Tolstoj (Foto: The Bettmann Archive)
Osim iz nedostatka prava na vlastitu želju, njezina krivnja nastaje iz emocionalne iscrpljenosti i neprimijećenosti te iz internalizacije odgovornosti za brak koji je od samih početaka obilježen asimetrijom i nasiljem. Zanimljivo je pritom da se ta krivnja usidruje u njezinom majčinskom identitetu jer nakon susreta s Behmetjevom Ana samu sebe ne osuđuje zbog ljubavi prema drugom muškarcu, nego zbog toga što je nakratko napustila prostor majčinske skrbi. Krivnja se stoga ne vezuje uz preljub (koji se, uostalom, nikada nije ni dogodio), nego uz samu mogućnost privremenog udaljavanja od majčinske funkcije. Pritom, da stvar bude još zanimljivija, njezine su posljednje riječi, u kojima supruga oslobađa odgovornosti, zapravo očekivani, krajnji izraz internalizirane krivnje: žrtva preuzima odgovornost za nasilje koje je nad njom počinjeno.
U kontekstu pripovijesti Čija je krivica? Klimova izjava o tome da se malo što približava smrti kao ispunjena ljubav usko je povezana upravo s ovim emocionalnim rascjepima koji oblikuju Anino iskustvo majčinstva i braka. Ljubav je "ispunjena" u onom momentu kada junakinja internalizira zahtjeve bračnoga života i majčinstva do granice gubitka prostora u vlastitome identitetu za bilo kakav otpor. Nije slučajno da je ono što na površini nalikuje na njezinu moralnu, etičku pobjedu (razrješenje supruga od odgovornosti) zapravo, u svojoj suštini, posljedica odustanka od vlastitih ideala i iščeznuća njezina subjektiviteta.
Pomni će čitatelj u ovoj jednostavnoj pripovijesti Sofije Tolstoj primijetiti niz paradoksa: što se Ana više trudi da suprugu postane dobra supruga, to više sama nestaje; što više daje svojoj djeci, to više osjeća vlastitu nedostatnost u obavljanju te funkcije; što više odgovornosti prihvaća, to više krivnje osjeća. Primijenimo li u ovome kontekstu psihoanalitičku perspektivu Melanie Klein iz knjige Love, Guilt and Reparation & Other Works 1921-1945 (1975), Anina krivnja proizlazi iz ambivalentnosti njezinih osjećaja prema onima o kojima skrbi.
Ana ovisi o svom suprugu (kao što je i Sofija ovisila o Lavu), ali ga i prezire; voli svoju djecu ali je i opterećena brigom za njihovu dobrobit. Stoga njezina krivnja ne proizlazi iz toga da je napravila nešto pogrešno (njezina je ljubav prema Behmetjevu posve platonska), nego iz prisutnosti tih osjećaja prema suprugu i djeci koji – zbog patrijarhalne strukture braka – ne mogu ne biti podvojeni. Drugim riječima, krivnja je posljedica same emocionalne strukture obiteljske intimnosti, nepomirljivih zahtjeva koje postavlja pred ženu, u patrijarhalnom poretku. U tom kontekstu "ispunjena ljubav" označava poništenje ženske subjektivnosti jer se ostvaruje tek pod cijenu postupnog nestanka žene na kojoj cijeli obiteljski poredak – u svojoj suštini – počiva.
Literatura:
Bauman, Zygmunt. 2003. Liquid Love. On the Frailty of Human Bonds. Cambridge, Malden: Polity Press.
Ciuraru, Carmela. 2023. Lives of the Wives. Five Literary Marriages. New York: HarperCollins Publishers.
Klein, Melanie. 1975. Love, Guilt and Reparation & Other Works 1921-1945. New York: A Delta Book.
Pinckney, Darryl. 2017. The Collected Essays of Elisabeth Hardwick. New York: The New York Review of Books.
Rich, Adrienne. 1986. Of Woman Born. Motherhood as Experience and Institution. New York, London: W. W. Norton & Company.
Tolstoj, Sofija. 2026. Čija je krivica? Prev. Sonja Prijić. Zagreb: Disput.
Podijeli na Facebook
