Solvej Balle: 800 stranica, 10 godina, 1 dan

Piše Tanja Tolić

Vremena se obično uplašimo kad krenemo odbrojavati koliko ga je ostalo, Tara Selter uplašila se vremena zbog kriške kruha. Sjedila je na doručku u pariškom Hôtelu du Lison kad je gost za susjednim stolom ispustio tanku krišku bijelog kruha. Polako je lelujala, muškarac je oklijevao kad se sagnuo dohvatiti kruh, nije znao što bi s njim. Onda ga je bacio u košaru i uzeo kroasan. Čim je spazila taj neodlučni pokret, Tara Selter znala je da je u repeticiji. Sve to proživjela je i dan ranije. Vrijeme se se slomilo i poništilo; upala je u vremensku rupturu ili petlju; dogodila se datumska pogreška, vremenski skok, pomak vremena; u svakom slučaju, ispala je iz vremena i zapela u jednom te istom danu, osamnaestom studenom. U njemu će – kako stvari sada stoje – ostati punih deset godina. Književnost zna biti nemilosrdna kao i vrijeme.

Danska književnica Solvej Balle (1962.) dosad je, u izdanjima na različitim jezicima, prodala više od 170 tisuća primjeraka svoje nedovršene septologije "O volumenu vremena" (originalno "Om udregning af rumfang"). Tanke su to knjige, svaka broji u prosjeku dvjesto stranica, u Danskoj ih je objavljeno šest, na većinu drugih jezika prevedene su četiri, Balle trenutno piše sedmu, završnu knjigu. Otvorite li bilo koje ozbiljne svjetske novine, unutra ćete posljednjih mjeseci naći tekst o Solvej Balle: The Nation piše o njezinu eksperimentu s vremenom, The New Yorker o kultu čitatelja u Danskoj i Sjedinjenim Državama, The New York Times serijal naziva senzacijom pa je u škrtom vremenu za novinarstvo čak poslao književnog urednika na udaljeni otok Ærø gdje Balle povučeno živi, a The Yale Review angažirao je profesoricu filozofije s King's Collega u Londonu da analizira filozofske aspekte romana.

Priča o ženi zarobljenoj u jednom danu Solvej Balle pala je na pamet prije gotovo četrdeset godina, 1987., šest godina prije nego što je snimljen film "Beskrajan dan" u kojem Bill Murray glumi ciničnog meteorologa kojemu se isti dan ponavlja sve dok ne postane ljubazan prema Andie MacDowell. Isprva je planirala napisati samo jednu knjigu, 1999. godine shvatila je da će biti dvije, potom četiri, a 2017. bilo joj je jasno da joj treba sedam knjiga kako bi obradila sve ideje povezane s vremenom, s onim što naziva "filozofijom ponavljanja".

Od početka je znala da će Tara Selter – koja sa suprugom Thomasom živi u gradu Clairon-sous-Bois na sjeveru Francuske i trguju antikvarnim knjigama, ponajviše ilustriranim djelima iz osamnaestog stoljeća – zapeti u jednom danu i tamo ostariti, samo što s 25 godina nije znala što znači stariti. Intervjuirala je ljude i pitala ih kako je to, a kad se proces oduljio i kad je počela primjećivati znakove starenja na sebi, otkriva u intervjuu Monocleu, shvatila je: "O, Bože, ovo je istraživanje!" Morala je iz prve ruke shvatiti kako je to imati tijelo koje stari da bi napisala priču.

Izvorno je Tara Selter bila zapela u 17. listopadu, ali listopad je previše svjež, previše oštar i previše jasan. "Studeni daje više nego što obećava. Ne očekujemo puno od njega, pa kad nam pruži nešto prekrasno, prilično smo iznenađeni jer je to mjesec koji obično trebamo izdržati", pojasnila je u intervjuu Monocleu.

"O volumenu vremena" Tarin je dnevnik, napisan kao roman ideje, ekološki roman, filozofski roman i, poslije će se pokazati, kao eksperiment iz utopijskog socijalizma. Žanrovski se uklapa u spekulativnu fikciju – tako ga je, uostalom, označio i hrvatski nakladnik Fraktura koji je dosad u prijevodu Edina Badića i Sandre Ljubas objavio četiri knjige – ali život zatočen u vremenu tako je običan, svakodnevan, nedogađajan… da je lako povjerovati da bi se sve to moglo dogoditi i nama, već sutra. (Edin Badić i Sandra Ljubas u ožujku su predali prijevod pete knjige i trebala bi biti vani do ljeta. Šesta će na jesen, sigurno do Interlibera, a sedma još nije izišla ni u Danskoj, bar koliko sam upratio, kaže mi Badić. Načelni je dogovor s Frakturom da se septologija kompletira sredinom iduće godine, ali to ne ovisi samo o prevoditeljima.)

Prvi roman studija je braka i intimnosti, Solvej Balle i sama kaže da ga je bila zamislila kao ljubavnu priču: Taru upoznajemo nakon što je četiri mjesec provela u osamnaestom studenom, dnevnik počinje pisati na osamnaesti studenog br. 121. Ispričala je Thomasu što joj se dogodilo u Parizu, kamo je otišla iz Bordeauxa nakon godišnje dražbe ilustriranih djela iz osamnaestog stoljeća – kriška kruha, uništeno vrijeme, osamnaesti studenoga koji se u nekom trenutku resetira i vrati na početne postavke. Thomas joj vjeruje, kako ne bi, "znala sam mu reći kada će prestati kišiti i kada će opet početi, znala sam mu ispričati da će poštar naići po laganoj kišici u 10.41, znala sam mu opisati kako će potom oko stabla jabuke proletjeti dugorepa sjenica, mogla sam predvidjeti da će naš susjed u 17.14 po pljusku proći uz živicu na dnu našeg dvorišta, skrenuti nadesno i nastaviti puteljkom između naših kuća".

Problem je što mu to prepričava svaki dan ispočetka: nekad tokom noći, nisu uspjeli utvrditi kad, vrijeme se raspadne na komadiće. Thomas zaboravi događaje od prethodnog dana, svako jutro se budi svjež, sretan i pomalo iznenađen što je nađe pored sebe u krevetu (jer se, misli, vratila dan ranije iz Pariza), ona pamti svaki njegov mali i veliki zaborav koji se počinju gomilati u gubitak, u duboku usamljenost. Njezin je muž pored nje, ali vrijeme koje se ponavlja sve ih više udaljava. Spoznaja je razorna, i za nju, i za čitatelja.

U drugom romanu traga za izgubljenim godišnjim dobima – putuje u Norvešku u potrazi za zimskim krajolicima i snijegom, potom na jug Francuske u želji da iskusi proljeće, ljeto provede u Španjolskoj, a jesen dočeka u toplom Düsseldorfu. U trećem dijelu upoznajemo drugog zatočenika vremena, Henryja Dalea, potom još dvoje ljudi zapelih u osamnaestom studenom – svi četvero uselit će se u kuću u Bremenu i početi zajedno živjeti. U četvrtom dijelu zajednica zarobljenih u osamnaestom studenom progresivno raste, u jednom trenutku ih je pedesetak, otkrivaju da slične zajednice postoje i u Francuskoj i Italiji, pokušavaju iznova uspostaviti društvo, onih izbačenih iz vremena… Svaki od četiri dosad prevedena romana završava cliffhangerom (bez brige, pazim da vam ne pokvarim čitanje): na kraju četvrtog romana Tara je zarobljena u istom danu već deset godina.

Solvej Balle u četiri knjige daje odgovore na sva pitanja koja bi vam mogla pasti na pamet ako slučajno zapnete u vremenu: što ako imate dijete, što ako poželite dobiti dijete, što ako se netko razboli i mora u bolnicu, kako popraviti automobil ako će popravak trajati više dana, možete li letjeti avionom kroz različite vremenske zone, imali li smisla slaviti rođendane i kada,  može li se pokrenuti biologija – uzgojiti hrana (recimo krumpir), što s bankovnim karticama koje se s vremenom izližu pa je problem dizati gotovinu, kako obnoviti dokumente (što morate jer ste ostarili i više ne ličite na sebe) jer se to ne može obaviti u jednom danu, kako organizirati vrijeme sad kad postoji samo jedan dan, a nestali su tjedni, mjeseci i godišnja doba… Ponovljeni dan, doduše, ima i svojih prednosti – smrtne bolesti prestaju biti smrtne i postaju kronične i beskonačne, nitko neće umrijeti jer će u ponovljenom osamnaestom opet uskrsnuti…

Kad je Solvej Balle napokon pogledala film "Groundhog Day", bila je sigurna u jednu stvar: tako neće pisati. To je lagana komedija etičke dileme, glavnom junaku se dan ponavlja sve dok ne postane dobar. Solvej Balle ne bavi se takvim, gotovo trivijalnim stvarima i efemernim pogledom na ljudsku prirodu – kad bi barem moralno ponašanje moglo riješiti naše svakodnevne, ali i egzistencijalne drame. Balle se bavi tvrdokornim načinima postojanja ljudi i stvari: gubitkom, tugom, usamljenošću i, neizravno, smrću.

Ako je u nečemu radikalna, onda to nije u ideji, pa čak ni zapletu (Mannov "Čarobni brijeg" najpoznatiji je roman u kojem je tema vrijeme, no možemo povući i paralele s Kafkinim "Preobražajem" i Camusovim "Mitom o Sizifu"), nego u poziciji promatranja: svijet je stao i svijet je isti, ali oni koji ga gledaju su izvan vremena, zamrznuti i zarobljeni u vječnom pogledu (i na voljene!), i aposlutno ništa ne mogu učiniti da bilo što promjene. U tome je sva tragedija, jeza, ali i ljepota ove septologije: zatočenici vremena sve vide, gotovo kao bogovi ako ih ima, ali su samo svjedoci – u djelovanju više čak nisu ni ljudi (što se, ne jednom, protagonisti pitaju u romanima – jesu li prestali biti ljudi).

Prva knjiga atmosferom jako nalikuje "Zidu" Marlene Haushofer, Balle piše kao Rachel Cusk u trilogiji "Oris" – često je mirna promatračica, nesklona panici, pedantno bilježi detalje i ima svoje sitne opsesije; istodobno Solvej Balle prakticira oblik radikalne književne repeticije (i redundancije) kakav je popularan posljednjih godina u skandinavskoj književnosti i koji već dulje vrijeme prakticiraju Karl Ove Knausgård i Jon Fosse – pišu dugačke, spore romane u nastavcima u kojima se, naoko, ne zbiva ništa (a ni oni formu nisu izmislili, sjetimo se Prousta i njegova "U potrazi za izgubljenim vremenom").

U sve četiri knjige Tara je kroničarka ili kartografkinja volumena vremena – nije mjerna jedinica kojom bismo uobičajeno označili vrijeme, ali je precizna, jer Balle pripovijeda o onima sabijenima u prostorvrijeme koje se odvija paralelno s ponavljajujućom kronologijom. Trik-pitanje je tko je tu ustvari zatočen: oni koji ne znaju da je vrijeme stalo ili oni koji se svaki dan bude u istom danu. Već u prvom romanu Thomas i Tara pokušavaju shvatiti što se dogodilo: raspravljaju o halucinacijama i poteškoćama s pamćenjem, vremenskim petljama i paralelnim svemirima, percepciji stvarnosti i disfunkcijama svijesti, čitaju o parataksičnim percepcijama vremena i varijabilnoj kronometriji.

"Thomas je smatrao da će problem možda nestati sam od sebe. Htio me umiriti, ili je možda htio umiriti sebe. U nekom je trenutku usputno dobacio da se vrijeme uvijek vraća svom vječnom prirodnom tijeku. Ljudi uvijek moraju računati na nepredviđene okolnosti u životu, rijeke koje se izlijevaju iz korita, prometne nesreće, iščašene gležnjeve, ledene zime ili suše, ali kada se sve zbroji i oduzme, rekao je, ipak ovdje sada sjedimo kao da se ništa nije dogodilo. Svi smo živi i zdravi."

U trećoj knjizi Henry Dale nudi svoju teoriju: kao sociolog, Harry se bavio preobrazbom i našim odnosom prema naglim promjenama u životu, oštrim rezovima. Nazvao je to abrupcijama života, nudi Tari da pročita njegov članak o Homo abruptusu i sociologiji identitetskih ruptura. Smatrao je da je to jedno od distinktivnih obilježja ljudskog bića: sposobnost da raskrstimo s prošlošću i krenemo u posve novom smjeru. On je prve dane vremenskog zastoja tumačio kao neku vrstu zgoditka. Iskoristio je to vrijeme za sve one zadatke koje je inače odgađao. No sve što je radio, nestalo je. Ostao je zarobljen u radnoj rutini poput robota. Bilo je to komično, i osjećao se kao budala.

"Naravno, mi nismo samo zastali. Nas je nešto zaustavilo, ali zato je sve samo još očitije. Kada se toliko dugo zadržiš u istom danu, jasno vidiš sve pukotine. Nemaš se više kamo sakriti. Zaglavili smo u raspucanom vremenu. Europa je u slobodnom padu. Ovo su zadnji dani Zapada", govori joj Henry.

Naravno, intimno je političko, Tara je time opsjednuta od trenutka kad shvati da je život u osamnaestom studenom pretvara u čudovište, u najezdu skakavaca. Nešto se događalo s predmetima, ona i Thomas su ih trošili. "Najprije nam je bilo teško nabaviti kavu koju smo obično kupovali. Bila je rasprodana, i kupili smo drugu, ali mi smo ti koji smo popili svu kavu s polica trgovine. Također smo mi ti koji smo s polica ispraznili sve čokolade s narančom. Pojedene su i čokolade s karamelom. Ispražnjene su košare kruha, a na donjoj polici odjela s pekarskim proizvodima nalaze se još samo dva paketa krekera, oko kojih sve zjapi prazno, jer sam sve ostale već kupila. Iz vitrina je nestalo nekoliko vrsta sira, na odjelu s povrćem nema rajčica, nestašica na policama nije zanemariva. (…) Trošili smo svijet. Sve nestaje zbog mene. Živim u vremenu koje jede svijet. Thomas ne ostavlja trag na svijetu, a ja ga izjedam. On je obrazac u kući, a ja sam čudovište u sobi. Čudovišta gaze svijetom i pustoše. Pretvorila sam se u biće koje proždire sve pred sobom, čudovište u konačnom svijetu. U najezdu skakavaca. Koliko me dugo moj skučeni svijet može izdržati?" Svijet koji stoji ništa ne proizvodi.

Pored toga što predmete troši, oni i nestaju; teško se uz nju zadržavaju. To zahtijeva određeno uvjeravanje, pedagogiju predmeta, treniranje haljina i košulja, hrane i ogrjeva – koje su ona i drugi zatočenici vremena kupili – da ostanu. Olga je vrlo rano shvatila da komad odjeće treba nositi pet dana da bi ostao kod nje. Ralf je ponekad nosio odjeću samo jednu noć i ona bi ostala kod njega, ali ne uvijek. Tari su obično dovoljna dva dana, ponekad tri, ali postoje odstupanja.

U noći bi nestala tek kupljena pakiranja kruha ili čajnih kolačica, i sutradan bi ih opet našli u samoposluzi u kojoj su prethodnog dana kupili zadnje pakiranje. Knjige posuđene u knjižnici u noći bi se vratile na police. Odjeća bi nestala, jedne najlonke Tara nikad nije ni obukla jer su već idućeg jutra nestale. S predmetima koje su kupili uglavnom moraju spavati kako se ne bi vratili u trgovine.

Zbog svega toga Tara jede isključivo hranu pred istekom roka trajanja. I drugi uz nju počnu čuvati resurse: jedu nesporazume i pogrešne narudžbe, jedu viškove i manje nezgode, piju pivo iz lokalne pivovare koja se preračunala za Oktoberfest. Olga i Ralf taj će stav radikalizirati: ona želi rješavati strukturne probleme, Ralf je pak opsjednut  sprečavanjem nesreća koje se zbivaju u osamnaestom studenom. Njih dvoje se uopće ne zamaraju previše tom vremenskom petljom u kojoj su zapeli; vjerovali su da su zaglavili u danu koji se neprestano ponavlja zato da bi svijet učinili boljim mjestom.

Olga je zasad najmlađa od zatočenika: imala je sedamnaest godina kad je uhvaćena u vremensku petlju, što je ujedno i razlog zašto jedina od njih nije bogata. I bankovni računi se svaki dan vraćaju na početne postavke (a Olga ga kao maloljetna nije imala). Saldo je svakog jutra isti i, premda bi navečer bile zabilježene njihove kupnje, one bi idućeg jutra opet nestale s računa. Solvej Balle u svojoj je septologiji izgradila socijalističku utopiju tako što je zaustavila vrijeme.

"Ne živimo u svijetu kolizija i utrka s preponama, nismo jedni drugima suparnici ni odskočne daske, ni pomoćnici ni pijuni. Ne moramo se dokazivati, izvoditi performanse, pozicionirati se, ubrzavati, stizati na ciljeve. Ništa nam ne nedostaje, ne moramo se boriti za poslove, ugled i više plaće. Ne moramo status ili bogatstvo pokazivati automobilima, stanovima, gadgetima ni otmjenom odjećom jer svi sve mogu nabaviti. Ako žele."

To ne zvuči kao katastrofa, prije kao anastrofa, samo preokret, što anastrofa i znači, zamjećuje jedna od ukućanki u Bremenu. Što ih dovodi do problema jezika: riječi im ne nedostaje, ali nisu precizne. Previše je toga za što nemaju adekvatne pojmove, ali teško im se složiti oko njih pa održavaju beskrajne sastanke. Kako nazvati dane u vremenu koje ne mjere godinama ili godišnjim dobima; kako razdijeliti nizove dana kada ni tjedni ni mjeseci nemaju smisla? Kako da razlikuju i nazivaju ljude koji se svakog jutra bude misleći da su prvi put u osamnaestome od njih koji znaju da svi žive uvijek isti dan? Mogu li naći odgovarajuću riječ za ponovljeni dan – loop, retake, remake? Traže li riječ koja može precizno opisati određeni fenomen ili riječi koje imaju širinu, u kojima će se osjećati kao doma?

"Preciznost ne trpi širinu riječ", kaže bivša liječnica Sonia. "Preciznost podrazumijeva da su riječi jasno određene. Da su jasne, uskog značenja i spremno čekaju da se njima poslužimo kao kirurškim instrumentima s pladnja."

Moramo pronaći riječ koja podrazumijeva nesretnost naše situacije, rekla je Karna Jerni. Jedna riječ ili precizna sintagma. Najvažnije je da tuga bude utkana u strukturu pojma. "Bila je to nijema melankolija. Nesreća koju nitko ne razumije. Moramo shvatiti protiv čega se borimo. Zatočeništva, zida, metala. Nesreće i tuge. Moramo shvatiti u kakvu smo provaliju upali." Mnogi od njih imaju osjećaj da su sami krivi što je vrijeme stalo. Da su nešto rekli ili učinili. Nešto zaboravili ili nisu učinili. Da su načinili neku pogrešku. Da im nešto nedostaje ili imaju neku manu. Bilo bi logično da su poludjeli, da ih je spopala panika, da su pali na dno, raspolutili se, ali dogodilo se nešto posve drugo. Nastupila je nekakva ravnodušnost. Kao da u ormariću uvijek drže piće koje im govori da će sve uspjeti preživjeti. Osjećaju neku vrstu mira. Otpor izostaje.

Što to sve znači? Što nam Solvej Balle želi reći? Zašto je neodoljivo čitati "O volumenu vremena"? Ne znam, osim očitog. Svi mi već jesmo zatočenici u vremenu. Zato ga odbrojavamo, zato ga se bojimo.

* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista.

Podijeli na Facebook