Piše Danijela Lugarić Vukas
Ubrzo nakon početka rata u Ukrajini ruska je spisateljica Guzel Jahina istupila s pismom u kojem govori da je nastupilo vrijeme jednostavnih istina: "ne ratu", "mir svijetu". Osim što u njemu oštro osuđuje rat u Ukrajini, bitno je primijetiti da svoj užas i nevjericu ova spisateljica, rođena 1977., postavlja u širi kontekst iskustva odrastanja u Sovjetskome Savezu, u vremenu kada se komunistička ideologija nalazila na staklenim nogama. Opstojnost "sovjetske zamišljene zajednice" temeljila se na nekoliko – činilo se – tvrdokornih imperativa koji do tada, 1970-ih i 1980-ih, nakon desetljeća Staljinovih represija, nisu bili dovedeni u pitanje i kompromitirani: u prvome je redu to bio imperativ vjere u mir ("SSSR – utvrda mira", "Mir svijetu!"). Ta se vjera, kako govori Jahina, činila neuništivim dijelom identiteta "svih nas".
U vremenima kada je nemoguće ne osjetiti duboko suosjećanje dok svjedočimo snimkama iz Mariupolja ili Irpina, posve je logično da ne preostaje puno misaonog i emocionalnog prostora za uviđanje da je rat u Ukrajini duboko i – sada se čini – trajno i nepovratno izmijenio i strukturu ruske "slike svijeta", i to ne samo onoga kako mi vidimo Rusiju, nego i kako Rusija vidi samu sebe. Ona više nije "utvrda mira", a brojni narativi na kojima je sazdana Rusija 20. i 21. stoljeća spaljeni su i umoreni.
U tom je kontekstu još zanimljivije i – čini se – važnije nego ikada čitati suvremeno rusko književno stvaralaštvo jer književnost, kako je pisala Rita Felski, nudi složen, "paučinasti" tip znanja koji ne nudi nijedan drugi tip diskurza: povijest, ekonomija, geopolitika, sociologija ili psihologija. To je posebno važno jer je traumatična nacionalna prošlost, komodificirana u svrhu obrane agresije u retorici ruske političke administracije, nesumnjivo središnja tema predočavanja i prorade u suvremenoj književnosti (osim na "romane glasova" Svetlane Aleksijevič, upućujem na prevedene romane Sjećanja, sjećanja Marije Stepanove, Granica zaborava Sergeja Lebedeva, Avijatičar Evgenija Vodolazkina i Manastir Zahara Prilepina – "vruća" sovjetska prošlost prikazuje se u njima kao jezgra estetskog i etičkog obzora postsovjetske Rusije). S druge strane, čitati rusku književnost danas znači primijetiti da je književnost, osim estetskog, i intelektualni resurs koji nudi uvide u liminalnost (ruske) civilizacije i (ruskog) barbarstva.
Upravo aspekt predočavanja sovjetske civilizacije kroz njezinu liminalnu prirodu povezuje sva dosad i na ruskome jeziku i u izvrsnom prijevodu Tatjane Radmilo na hrvatski jezik objavljena romana Guzel Jahine: Zulejha otvara oči (2017.), Volgina djeca (2019.) i Ešalon za Samarkand (2021.). Naime, Jahina u svim svojim romanima prikazuje sovjetske traume: u knjizi Zulejha otvara oči pripovijeda se o Gulagu, u Volginoj djeci, romanu o generaciji onih koji su – poput romanesknog protagonista Bacha – proveli život šuteći, pripovijeda se o povolškim Nijemcima čiji je svijet – dolaskom sovjetske vlasti – podijeljen na dva: s ove i s one strane Volge, dok u Ešalonu za Samarkand tematizira godine gladi nakon Oktobarske revolucije – u tom se romanu pripovijeda o evakuaciji 500 izgladnjele djece iz Kazanja u Samarkand.
Govoreći o ovim sovjetskim traumama, međutim, spisateljica ne nudi jednoznačnu osudu sovjetskoga sustava: s jedne strane čekisti ubijaju kulake u tatarskom selu Julbaša i proganjaju njihove obitelji, no, s druge strane, proživljena patnja omogućuje da Zulejha postane pokretačica svoje životne priče, odnosno emancipaciju i oslobađanje iz okova tradicionalnog, nasilnog i regresivnog habitusa tatarske kulture. S jedne strane, čekisti ulažu nadljudske napore da prevezu 500 izgladnjele djece u plodnija područja Sovjetskoga Saveza, no s druge strane – oni su izgladnjelu djecu i učinili siročadima ubijajući njihove roditelje. Dva središnja muška junaka u dvama romanima, Zulejha otvara oči i Ešalon za Samarkand, sjajno utjelovljuju tu podvojenu suštinu Jahinine predodžbe sovjetske države: Zulejhin Ignatov i Dejev. Ignatov je ubojica Zulejhina supruga Murtaze (i Zulejhin kasniji ljubavnik), a strast Dejeva prema spašavanju djece proizlazi iz njegovih grijeha: spašavajući tuđu djecu, on – zapravo – spašava samoga sebe. Oba su junaka "civilizirani barbari".
O tome da sovjetski projekt promatra kroz dualnu prirodu naizmjeničnih represivnih i emancipacijskih elemenata Jahina je eksplicirala i u svojim publicističkim tekstovima: tako primjerice u kolumni Možemo si dopustiti, pisanoj "davne" 2021. godine, ova spisateljica ističe da je tijekom komunističkoga razdoblja sovjetska država funkcionirala kao "treći roditelj": "Kalup obiteljskih povijesti žitelja Sovjetskoga Saveza modelirala je država: ljude su protjerivali, preseljavali, angažirali u projektima komunističke izgradnje, deportirali, zatvarali u logore, slali u rat, pozivali u izgradnju gradova, selili preko pola države prema državnim potrebama i na vojnu službu – obitelji su nastajale i raspadale se zahvaljujući tim moćnim impulsima, organiziranima 'na vrhu'".
Međutim, istodobno Jahina govori i ovako: "'Odozgo' su na masovno nepismeno stanovništvo predrevolucijske Rusije spušteni i drukčiji darovi. Narodno opismenjavanje i obrazovanje. Stvaranje pisane kulture na narodnim jezicima koji je do tada nisu imali. Kulturna revolucija. Moćni uplivi velike ruske kulture u nacionalnu kulturu; kao posljedica – razvoj nacionalne književnosti, umjetnosti i filma u onim državama u kojima ti umjetnički oblici povijesno nisu postojali. Legalizacija pobačaja (mi smo to učinili prvi u svijetu) i ravnopravnost muškaraca i žena (mi smo to učinili prvi u svijetu); kao posljedica – emancipacija žena, koja je bila osobito vidljiva u istočnim regijama SSSR-a… Sve ono što je u zapadnjačkome svijetu dolazilo 'odozdo', razvijalo se unutar samoga društva i nekada se moralo braniti pred državom, sovjetski je čovjek dobio 'odozgo'. Od roditelja". Drugim riječima, prema Jahininom su shvaćanju brojna dostignuća socijalne države, poput prava na besplatnu zdravstvenu i socijalnu skrb, kao i rodna ravnopravnost, u istoj mjeri vitalne komponente sovjetske povijesti kao i kontinuirano i perpetualno nasilje nad stanovništvom.
Takav je stav, dakako, često nailazio na otpor i neslaganje među ruskim intelektualcima i proučavateljima književnosti – i u Rusiji i u inozemstvu, a za pretpostaviti je da će teško naići na plodno tlo razumijevanja i u Rusiji nakon 24. veljače 2022.
Ipak, ruski kulturni povjesničar Nikolaj Epple u dualnoj Jahininoj predodžbi sovjetske prošlosti vidi i nešto drugo, što je – po svemu sudeći – privuklo i njezine brojne čitatelje. Naime, autor studije Neugodna prošlost (Moskva, 2020., 2021.) navodi da su poglavlja o Gulagu u njegovoj vlastitoj knjizi na njega djelovala psihološki transformativno: "Ispostavilo se da nešto (a to se posebice odnosi na bolno, 'traumatično' iskustvo), izgleda neopisivo i neiskazivo do onog momenta dok nije opisano. (…) Kada je kategorizirano i ispripovijedano, sve neshvatljivo strašno, neopisivo i neiskazivo biva ukroćeno, svedeno na shvatljivu mjeru". Epple, koji je poticaj za pisanje knjige, kao i Jahina, pronašao u svojoj obitelji, koja kao da je proživjela dva Sovjetska Saveza (za jedan dio njegove obitelji represije su bile svakodnevica, za drugi – mit), smatra da Jahinini romani svjedoče o vitalnosti i životnoj snazi suvremene ruske književnosti upravo zbog toga što terapeutski impuls književne artikulacije traumu sovjetske prošlosti čini savladivom jer je predočuje u registru čija je mjera psihološki prihvatljiva, "probavljiva".
Popularnost Jahininih romana nedvojbeno ukazuje da je u svojoj namjeri pretvaranja sovjetskih traumi u psihološki nenametljive i nezahtjevne pripovjedne strukture ova spisateljica iznimno uspješna: njezine je romane zanimljivo i uzbudljivo čitati, ona doista – kao što programatski iznosi i u svojim intervjuima – čitatelju otvara prostor da, dok se upoznaje s kolektivnim i individualnim traumama, predahne, čak se i zabavi. Tomu svakako značajno pridonose bajkovno-mitološki elementi njezinih romana pa se primjerice Dejeva iz romana Ešalon za Samarkand može promatrati kao Odiseja ranosovjetske kulture i/ili bajkovnog Ivana Budalicu (i sam sebi se Dejev često tako obraća – naziva se budalom), a vlak od Kazanja do Samarkanda podsjeća na Noinu arku. U romanu Zulejha otvara oči tatarski je svijet opisan u kategorijama nadnaravnog (primjerice, Zulejhina svekrvu naziva Vampiricom, poput pridošlice iz onog svijeta, i opisuje na sljedeći način: "Zulejha se začuđeno odmakne da pogleda svekrvu u oči. Staričino lice tamno je smeđe boje, prekriveno vijugastim borama. Ali to uopće nije lice, već kora drveta. U Zulejhinu je zagrljaju stari, čvornati ariš"), dok sam uspjeh podizanja grada Semruka doslovce ni iz čega potiče da u tome vidimo djelovanje nadnaravnih sila.
Taj je roman, kao i Volgina djeca, i inače premrežen svojevrsnom moralnom okultnošću, odnosno etičkim silama koje imaju kozmičko porijeklo/ishodište. U Volginoj djeci, pak, osim što njemačkoj mitologiji pripada središnja uloga, Bach (koji se može promatrati kao reinkarnacija doktora Voljfa Karloviča iz romana Zulejha otvara oči) piše bajke koje se u nekom trenutku počinju ostvarivati: sovjetska je kultura na samom početku Sovjetskoga Saveza, nakon Oktobarske revolucije, doista vjerovala da će "bajku pretvoriti u stvarnost". Povijesni je razvoj Sovjetskoga Saveza nakon Staljinova dolaska na vlast 1924. godine pokazao da se bajke u stvarnome životu, naravno, ne ostvaruju – što ne znače da registri bajkovnog ne mogu biti generatori književne produkcije: istina književnoga djela uvijek je, uostalom, paradoksalna "fikcionalna istina" (M. Riffaterre).
No čini se da se pravi razlog uspjeha Jahininih romana krije u nečem drugom. S jedne strane, živimo u vremenu Velikih Ideja, Velike Povijesti i Velikih Mitova (ruska politička administracija govori o veličestvu Rusije, a američka o make America great again): Jahinina romaneskna razotkrivanja individualnih života na sjenovitoj strani Velikih Ideja, Velike Povijesti i Velikih Mitova ne samo da pretvaraju pojedinca u aktivnog agensa individualnoga života nego i ukazuju da – unatoč tomu što povijest pišu pobjednici, a književnost oni koji su je izgubili – pod pravim kutom naši životi, koliko god se činili nijemima u okružju glasne političke retorike, nešto znače. S druge strane, njezini romani, pisani u melodramatskom tonalitetu, vrlo su konkretni, doslovni, eksplicitni, neironijski, temeljeni na vizualnom (ikoničkom) i sižejima koji se strukturiraju na sukobu bijelog (dobra) i crnog (zla).
Štoviše – u Jahininim romanima pobjedu uvijek odnosi dobro: ulozi Zulejhe, Bacha i Dejeva nisu preveliki jer su se, žrtvujući se za djecu, izborili za univerzalnu vrednotu: budućnost novog naraštaja sovjetskih ljudi. U manihejskoj polarnosti dobra i zla, tipičnoj i za melodramu i za Jahinine romane, dobro i zlo nisu samo lako prepoznatljivi nego i personalizirani: etika u sva tri spisateljičina romana ima svoja ljudska lica (prema riječima Petera Brooksa u knjizi The Melodramatic Imagination, melodrama "nominira moralni svemir"), pa se zlo redovito otjelovljuju u karikaturalno i groteskno opisanim junacima. Bitno je pritom primijetiti da se dobri junaci u Jahininim romanima, bez obzira na brutalne okolnosti kojima su izloženi njihovi životi, u svojoj srži ne mijenjaju prvenstveno zbog toga što se – kao što i predviđa žanr melodrame – problem ne nalazi u njima nego u vanjskim okolnostima (drugom pojedincu, neprijateljskoj ideologiji, prirodnim silama, nesrećama, slučajnostima itd.) koje omogućuju da se junak ili junakinja koji ih nadvladava i čiju sudbinu pratimo s najviše pozornosti i emocionalnog uloga potvrdi kao naše pažnje i suosjećanja vrijedan lik. Naglašena ekspresivnost i inače je "pogonsko gorivo" Jahininih romanesknih svjetova koja se može tumačiti kao, reći će proučavatelji melodrame, nadomjestak za nedostatak psihološke kompleksnosti likova i postupak niveliranja bilo kakve naznake agonije moralnoga izbora junak(inj)a. Utvrđujući da će strpljenje pasivne žrtve biti nagrađeno, a zlo kažnjeno, Jahinini romani nude moralnu jasnoću koja u stvarnome svijetu ne postoji – ali je zanimljivo primijetiti da je upravo takva iluzija čitatelju 21. stoljeća, očito, nasušno potrebna.
Osim toga, njezini romani su istodobno i izrazito lokalni jer proizlaze iz lokalnih (post)sovjetskih tradicija, običaja i kulturnih praksi, no i globalni jer odražavaju zanimljivu tendenciju koju humanističke i društvene znanosti obuhvaćaju paradigmom tzv. affective turna koju su razvijali istraživači poput Sare Ahmed, Laurent Berlant, Melysse Gregg, Elspeth Probyn ili Nigela Thrifta, a koja predviđa da emocije imaju – kako je pisala Martha Nussbaum – kognitivnu komponentu jer su, navodi Nussbaum, korisni izvori informacija povezanih s ljudskim vrijednostima. Bitno je primijetiti da u svojoj filozofiji o inteligenciji emocija Nussbaum naglašava da se emocije uče iz priča koje čujemo i koje pripovijedamo jedni drugima, zbog čega je, kako Nussbaum navodi, važno da se svaka filozofija koja se bavi čovjekom i njegovim etičkim razvojem okrene književnosti. Prema takvoj su koncepciji priče primarno oruđe za učenje emocija, pa će posjedovanje određene emocije uključivati prihvaćanje određene priče.
Jahinini romaneskni svjetovi osjećaja, osjeta i privatnih moralnih dilema, strukturirani u melodramatskom tonalitetu kako bi prizvali empatiju čitatelja, omogućuju (modusom čitanja koji G. S. Morson, poznati proučavatelj Tolstojeva stvaralaštva i Bahtina, opisuje kao sensitive reading) da se iskusi (proživi) ono što drukčije ne bismo mogli, smjeli ili htjeli iskusiti, a što je – kako govore brojni osvrti čitatelja na Jahinine knjige na popularnim književnim portalima u Rusiji – očito vitalni dio strukture postsovjetskog kolektivnog pamćenja o kojem je itekako potrebno pisati i kojih se izuzetno bitno prisjećati. U tom smislu Jahinini romani doista mogu na zanimljiv način obogatiti i naše razumijevanje (post)sovjetske Rusije.
Ipak, vrijeme do 2021., kada je Jahina završila svoj posljednji roman, bilo je dio posve drukčijeg (ruskog) svijeta. Vrijedi sa zanimanjem pratiti u kojem će se smjeru kretati njezin dualni narativ o sovjetskoj prošlosti nakon radikalne i temeljite promjene stvarnosti u veljači 2022.
* Autorica je izvanredna profesorica na Katedri za rusku književnost Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Podijeli na Facebook
