Piše Tanja Tolić
Modesty Blaise je 80-ih godina među poklonicima stripa bila prava faca. Uvijek obučena u crno, crne kose, očiju iscrtanih tušem i vječno ozbiljna. Postojao je samo jedan tip koji joj je mogao ozbiljno konkurirati, a to sigurno nije bio James Bond. Modesty je bila ozbiljna, pametna, cura na mjestu koja nikad nije gubila vrijeme. Osobno, potajno sam priželjkivala da se ona i “taj” tip, Rip Kirby, konačno upoznaju, susretnu na sredini neke table i shvate da su stvoreni jedno za drugo.
No, najviše što su se ikad uspjeli približiti jest da su tiskani u istom broju Stripoteke i Politikina Zabavnika. Rip Kirby je i dalje, na svojim stranicama, promišljeno pušio lulu i rješavao zagonetke, a ona je, na svom kraju, mlatila zločeste dečke, vozila brze aute i spašavala svijet.
Ako je ikada postojao lik koji je utjelovio pojam slobodne, samostalne, drske, hrabre i ženstvene žene kojoj nije potreban muškarac, onda je to sasvim sigurno bila Modesty. Trikovi koje je izvodio Bond na filmu bili su ništa prema tome što je bila i što je znala Miss Blaise.
“O vama piše sljedeće: 26 godina, visina 170 cm, težina 58 kg, crna kosa, smeđe oči, euroazijska fizionomija, govori nekoliko jezika... Prvi put evidentirana 1953., vjerojatno kao 17-godišnjakinja, vodila grupu kockarnica u Tangeru za grupu Louche. Poslije Louchove smrti preuzima posao i za pet godina on rapidno raste pod imenom Mreža. Glavne aktivnosti Mreže: krijumčarenje, šverc zlata, reket, špijunaža, krađa dragulja i umjetnina”, čita joj iz dosjea na prvom sastanku Sir Gerald Tarrant, nekoliko minuta nakon što je Modesty u svom penthouseu u Londonu upravo pretukla tipa koji ne prihvaća “ne” kao odgovor kad ga ona uljudno zamoli da napusti njezin stan jer ima dogovor. Kužite?
Dečki su, barem 80-ih, čitali strip-scenarista Petera O’Donnella i crtača Jima Holdawaya iz sasvim drugih razloga, koje nije pristojno navoditi u novinskom tekstu, ali im ne treba zamjeriti jer je Modesty seksepilna čak i danas iako bi, da je živa, imala 73 godine. Sve cure, barem one koje sam ja poznavala, čitale su Miss Blaise iz jednog jedinog razloga: htjele su biti točno takve kad odrastu. Brze na jeziku, brze na udarcu nogom. Ako slučajno upadnu u nevolju. Modesty, koja je konačno progovorila hrvatski jer je zagrebački Strip centar Tino dosad objavio tri strip-albuma na hrvatskom (prvi sadrži epizode “La Machine” i “Laser”), od početka je zamišljena kao posveta. Kad je pisca Petera O’Donnella početkom 1962. pozvao Bill Aitken, poznati urednik stripova novinske grupe Express, da nacrta strip za Daily Express, on je zapravo već imao formiran lik. Aitken mu je dao odrješene ruke.
- Želim strip koji ti želiš napisati - rekao je O’Donnellu koji je već neko vrijeme razrađivao ženski lik koji će, uz naglašenu ženstvenost, u borbi i akciji biti jednako dobar, ako ne i bolji, od bilo kojeg muškog junaka. Pustio je da se ideja “kuha” nekoliko tjedana, ali je ubrzo shvatio da je nemoguće stvoriti lik koji je želio, recimo djevojku u tinejdžerskim godinama, i da je podvrgne dugom i intenzivnom treniranju raznih vještina. Njegov je lik trebao imati djetinjstvo puno bespoštedne borbe u kojem je testirana do krajnjih granica različitim opasnim situacijama, samoćom i strahom. Trebao je dijete s voljom za preživljavanje čvrstom poput dijamanta. Trebao je djevojčicu koju je sreo prije mnogo godina, točnije 1942. u državi koja se tada zvala Perzija.
O’Donnell je u to vrijeme bio dočasnik zadužen za pokretni radioodred, dio široko postavljene linije promatračnica čiji je zadatak bio upozoriti stožer britanske vojske ako se njemačke snage počnu kretati kroz Kavkaz u namjeri da osvoje naftna polja na Srednjem istoku. Umjesto toga, dogodio se val izbjeglica s Balkana, koje su bježale od njemačkog napada na SSSR.
Jednoga dana, dok su O’Donnell i njegovi suborci sjedili ispred kamuflažne mreže u blizini potoka i ručali, u daljini se pojavila mala prilika obučena u tanku, izblijedjelu majicu koja joj je sezala do ispod koljena. Na glavi je nosila svežanj. Djevojčica je došla do potoka, ušla u vodu do koljena i počela umivati lice i ispirati prašinu s ruku i nogu, cijelo ih vrijeme držeći na oku. “Vidjelo se da se djevojčica navikla brinuti sama za sebe, vidjelo se da je naviknuta na samoću, da je oprezna, ali ne i preplašena, i da ni od koga ne očekuje pomoć”, zapisao je mnogo godina kasnije O’Donnell.
Ugrijali su joj konzervu hrane na vatri i pozvali je, ali je djevojčica počela polako uzmicati.
“Stanna, stanna” (čekaj, čekaj), dovikivali su vojnici na arapskom i pokazivali rukama da joj ne žele zlo. Na rubu potoka, na pola puta, bio je niski ravni kamen. Na njega su stavili zdjelu s hranom iz konzerve i čaj. Prišla je i počela jesti.
“Bila je mršavo i malo stvorenje i bio sam siguran da će navaliti na hranu kao vuk, ali jela je jako polako, kao da se koncentrirala na svaki zalogaj. Popila je čaj. Tada je ustala i učinila nešto što nas je sve iznenadilo. Odnijela je zdjelu, žlicu i vrč do potoka i oprala ih. (...) Nasmijali smo joj se, mahnuli, zaželjeli joj sreću, rekli da se čuva, a zatim promatrali kako stavlja svežanj na glavu i kreće uz potok. I danas pamtim taj njen osmijeh i prizor te uspravne male figure koja hoda kao princeza dok se udaljava od nas na tim hrabrim mršavim nogama”, zapisao je.
O’Donnell je imao kostur priče i počeo je raditi na detaljima, s idejom da je ona izbjeglica iz Mađarske čiji su roditelji, bježeći na istok, poginuli negdje između njemačke i ruske vojske. Sjećanje te male djevojčice bilo je uništeno zbog traume, ali nekako je preživjela. Odlučio je da će, nakon što je krenula južno od Kavkaza, pronaći suputnika, možda u jednom od izbjegličkih kampova. Suputnik će biti židovski profesor Lob iz Bukurešta, u srednjim pedesetim godinama, koji govori pet jezika. Nakon što mu Modesty spasi život od razbojnika, ona će ga štititi dok zajedno lutaju Bliskim istokom od Perzije do Maroka, a on će joj pružiti obrazovanje koje joj je presudno za budućnost. Kad navrši 17 godina, on će jedne noći umrijeti u pustinji. Ona će ga pokopati, plakati za nekim prvi put nakon mnogo godina i krenuti prema najbližem velikom gradu - Tangeru. Djevojka koju je davno prije nazvao Modesty (“skromna”, na engleskom jeziku), a koja će si dodati prezime Blaise prema imenu učitelja čarobnjaka Merlina, opet će ostati sama.
Prvi strip o špijunki Modesty objavljen je 13. svibnja 1963. godine u listu London Evening Standard, ali je vrlo brzo sindiciran drugim novinama. Nakon što je 1970. iznenada preminuo Holdaway, strip je počeo crtati Španjolac Enric Badia Romero. Poslije osam godina preuzeo ga je John Burns, pa Patrick Wright, da bi ga do 1986. crtao Neville Colvin. Tada se vraća Romero i crta ga do kraja, 11. travnja 2001. godine, kada je objavljena posljednja epizoda u Evening Standardu. Peter O’Donnell je tada navršio točno 81 godinu.
Radnja stripa ne prati Modestyne godine u Mreži tijekom kojih je upoznala i svojeg suradnika i najboljeg prijatelja Willieja Garvina, nego počinje u trenutku kad su Willie i Modesty u Engleskoj, “umirovljeni”, nakon što su kriminalom zaradili mnogo novca. Modesty, sama, “teži” više od pola milijuna funta, no njihove usluge treba britanska tajna služba, a njima nedostaje avanture. Kroz ukupno 96 strip-priča O’Donnell i petero crtača ispričat će priču o Modesty, otkrivajući s vremena na vrijeme njezine tajne iz djetinjstva. Otkriva se, tako, da je kao dijete silovana, da je Willieja spasila iz sajgonskog zatvora zbog čega joj je on ostao vječni dužnik, da je on zove “Princezo”, a ona njega uvijek “Willie, ljubavi”, no da su se njih dvoje zarekli kako nikada neće postati par u strahu da ne izgube prijateljstvo. Seksepilna Modesty - koja je u mnogim epizodama golišava, zbog čega su je nekoliko puta u SAD-u i cenzurirali - povremeno održava veze sa strane, dok je za Willieja poznato da voli dobro oblikovane plavuše. Hrabri dvojac u stripu ubija samo kad mora, ali ne vole vatreno oružje: Willie protivnike onesposobljava preciznim bacanjem noževa, a Modesty koristi kongo, malo drveno oružje koje u vještim rukama trenutačno blokira neprijateljev živčani sustav.
No, Modesty nije samo izvrsno napisan strip (nije ga lako čitati jer je nabijen informacijama čak i u akcijskim scenama), nego je i predivno nacrtan: Holdaway je bio majstor akcijskih scena, iako su Modestyne crte lica na početku bile ponešto grublje. Romero je imao osjećaj za modu pa je i njezina odjeća, kao i seksepil, dolazila više do izražaja. Koji god album primite u ruke, jasno je da je pred vama klasičan primjer umjetnosti.
Kod današnjih generacija to vjerojatno neće izazvati ekstazu kakvu su doživljavali oni koji su 80-ih čitali Stripoteku, no treba imati na umu da se Modesty zapravo rodila u 60-ima i postala jedna od najpopularnijih junakinja u vrijeme dok žene još nisu radile, a seksualna revolucija i kontracepcijska pilula tek su se trebale dogoditi.
Ili, kako je zapisao povjesničar Paul Gravett u svojoj knjizi “Great British Comics”: “Šezdesete su počele svingati, a čvrsta, samostalna, inteligentna Modesty najavila je seizmičke društvene i seksualne promjene koje će se tek dogoditi”.
Loše filmske adaptacije
U filmu Modesty, adaptaciji stripa koju je režirao Joseph Losey a Monica Vitti igrala je u naslovnoj ulozi, baš sve je bilo krivo: Modesty je iz nerazumljivih razloga plavuša, dane uglavnom provodi skačući iz jednog kreveta u drugi, a glavni negativac Gabriel, koji je Modesty i Willieja u stripu pošteno namučio, prikazan je kao lijena vucibatina. Iako je prvi nacrt scenarija pisao Peter O'Donnell, producenti su ga odlučili izmijeniti do te mjere da je priča postala neprepoznatljiva.
Filmska Modesty propala je u kinima, a ništa bolje nije prošao niti pilot iz koji je trebao prerasti u mini-seriju, s Ann Turkel u naslovnoj ulozi. Godine 2002. Mirmax je snimio film “My Name Is Modesty”, s Alexandrom Staden, no film nikada nije zaigrao u kinima, nego se odmah počeo distribuirati na DVD-u. Loši filmski uradci su ipak donijeli nešto dobroga: nakon katastrofe sa scenarijem iz 1966., O'Donnell je počeo pisati i napisao ukupno 11 romana i dvije zbirke kratkih priča o Modestynim i Williejevim dogodovštinama.
Romani se razlikuju od stripova, a u posljednjem, “Cobra Trap”, Modesty i Willie pogibaju pokušavajući spasiti vlak prepun izbjeglica.
Podijeli na Facebook
