Piše Tanja Tolić
Dok je bio mlađi, psihoanalitičar Stephen Grosz vjerovao je da su mnoge vrste boli od kojih patimo kad volimo – čežnja, tjeskoba, tuga – osjećaji koje bismo trebali izbjeći, simptomi koje treba ukloniti. Njegov pogled na ljubav promijenio se kad je shvatio da je podcijenio bol. "Nisam razumio da je bol jedan od naših najpreciznijih instrumenata koji nam pomaže da spoznamo što želimo. To je promijenilo način na koji gledam na ljubav."
O ljubavi, odnosima, boli, a najviše o nečemu što naziva "ljubavni rad", Grosz piše u novoj, upravoj objavljenoj knjizi koju je nazvao "Love's Labor: How We Break and Make the Bonds of Love" (Ljubavni rad: kako lomimo i stvaramo ljubavne veze). Stephen Grosz, koji danas ima 73 godine, psihoanalitičar je više od četiri desetljeća. Rođen je u Americi, studirao je na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju i na Sveučilištu Oxford, a potom se preselio u London gdje i danas živi i pomaže pacijentima. Dobro je poznat i hrvatskim čitateljima: 2014. godine Planetopija je objavila njegovu knjigu "Život pod povećalom" (našu recenziju pročitajte OVDJE) koja je u međuvremenu postala bestseler i prevedena je na više od 30 jezika.
Slično kao i u "Životu pod povećalom", i u novoj knjizi Grosz, koji je počeo pisati s 50 godina, prepričava slučajeve svojih pacijenata, naravno uz zaštitu njihova identiteta. Zajedničko svim pričama njegovih pacijenata je što se ne mogu u potpunosti povezati s ljudima koje vole. Grosz im pomaže da razotkriju svoje nesvjesne strahove i žudnje, kao i načine na koji sabotiraju njima važne odnose. Ljubavni rad pak definira kao trajni zadatak u kojem odnos neprestano sagledavamo iz raznih, ili novih kuteva.
"Sami sebe zavaravamo u vezi ljubavi, ali također imamo i moć da poništimo tu samoobmanu. Ljubavni rad je posao koji moramo obaviti kako bismo jasno vidjeli sami sebe i ljude koje volimo", naglašava Grosz u knjizi.
Veliki zaljubljenik u književnost, citira irsko-britansku književnicu i filozofkinju Iris Murdoch: "Zaljubljenost je percepcija pojedinaca. Ljubav je pak izuzetno teška spoznaja da je i nešto drugo, osim nas, stvarno. Ljubav je otkrivanje stvarnosti." A svi naši neuspjesi, prenosi Grosz na početku svoje knjige citat iz romana "Zvono" Iris Murdoch, u konačnici su neuspjesi u ljubavi.
U priči "Marry Me" (Udaj se za mene), o mladoj ženi koja se predomišlja prije vjenčanja s muškarcem kojeg voli, Grosz piše o tome kako nas oblikuju upravo gubici. "Izgubimo maternicu i dojku kako bismo dobili svijet i njegovu hranu. Izgubimo majčinu zaštitu kako bismo dobili školu, igru, prijatelje. A da bismo mogli iskusiti intimnost, moramo izgubiti svoje adolescentsko 'ja“, kao i nemoguća očekivanja od ljubavi. Kako vrijeme prolazi, gubimo mlađe sebe, ljude, mjesta i, na kraju, i sam život. U konačnici, izgubit ćemo sve što smo voljeli." Da bismo zgrabili sadašnjost, napominje Grosz, nužno moramo izgubiti prošlost, napustiti stari odnos (ne nužno i osobu) kako bismo otvorili prostor za novi – taj neizbježan gubitak nalazi se u srcu ljubavi.
Stephen Grosz (Foto: Bettina von Zwehl)
Od rođenja, piše u priči "An Impossible Desire" (Nemoguća žudnja) – o djevojci kojoj je iznenada umro otac, a ona je nastavila živjeti sa strogom i često okrutnom majkom – imamo duboko ukorijenjenu čežnju za intenzivnom intimnošću, a svejedno ta čežnja može uzrokovati strah od trajnog gubitka sebe. S druge strane, naša želja za neovisnoću, za samodostatnošću, može nas dovesti u poziciju da strahujemo kako će nas svi zaboraviti. Te dvije suprotstavljene anksioznosti i čežnje – strah od stapanja i strah od napuštanja te istodobno žudnja za intimom i žudnja za slobodom – na djelu su dok volimo. Neizbježno, voljena osoba sigurno će podbaciti u nastojanju da održi taj krhki ekvilibrij između bliskosti i samostalnosti – pojednostavljeno, ili prečesto zove ili ne odgovara na pozive dovoljno brzo.
Psihoanaliza nas uči, pojašnjava Grosz, da je za djecu vitalno da nauče izraziti mržnju i ljubav. Roditelj i dijete moraju biti sposobni ispravno mrziti jedno drugo. Kako je to istaknuo pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott: "Da bi dijete bilo odgojeno tako da može otkriti najdublje dijelove svoje prirode, ono se nekome mora i suprotstaviti, pa ponekad i nekoga mrziti, a tko osim djetetovih roditelja može biti u poziciji da ga se mrzi a da istodobno ne postoji opasnost od potpunog prekida veze?"
Mrzeći, dijete uči da se agresivnim mislima nikoga ne može uništiti i tako nauči razlikovati fantaziju od činjenica. Ako dijete ne iskusi mržnju kad učini nešto loše, onda mu ni ljubav – kad učini nešto ljubavno – neće biti stvarna. I u odrasloj dobi je tako, pokazuje jedna Groszova priča: ako ne možemo izraziti mržnju koju ponekad osjećamo u odnosima s bližnjima, naši naintimniji odosi čine nam se umjetnima i površnima – drugim riječima, "nestvarnima".
Najzanimljiva priča u knjizi je "Connections" (Veze) u kojoj Grosz prepričava slučaj dva bračna para s kojima je prijateljevao. Wolffovi i Siskinovi bili su od njega stariji desetak godina, divio se njihovim brakovima i nadao da će i njegov jednog dana biti takav. Susan Wolff i Cora Siskin također su bile psihoanalitičarke. I Martin Siskin radio je kao psihoanalitičar, a Paul Wolff bio je gastronovinar. Duboko prijateljstvo je trajalo godinama, Grosz je Susan i Coru redovito susretao na psihoanalitičkim konferencijama, a onda se nakon posljednje u Glasgowu sve raspalo: ispostavilo se da su Cora Siskin i Paul Wolff postali ljubavnici, što je uništilo njihove bračne partnere i djecu. Susan je puna bespomoćnog gnjeva, Cora je duboko zaljubljena u njezina muža.
Obje se žene povjeravaju Groszu. "Ne mogu ni početi opisivati kako se osjećam jer me stupanj bliskosti koju osjećam s Paulom potpuno tranformirao." Grosz pak podsjeća Susan na to što mu je jednom rekla: "Znaš kako naše studente učimo da tamo gdje ima ljubavi ima i mržnje? Ponekad, recimo dok perem suđe, toliko mrzim Paula da se, kad se okrenem i ugledam ga kako stoji iza mojih leđa, autentično iznenadim da nije prestao postojati."
Grosz ovaj izmišljen slučaj (kako otkriva u pogovoru) koristi da bi sebi, a i čitatelju, postavio pitanje o svrsi psihoanalize – Susan je vjerovala kako je svrha terapija pomoći pacijentima da prihvate stvarnost, odrastu. Cora je pak vjerovala da je svrha terapije da sami sebe upoznamo i da nas to potakne na djelovanje – da istražimo svoje žudnje i svu njihovu složenost, kontradikcije i ambivalenciju; drugim riječima, "uzmi ono što želiš i plati za to cijenu".
Što je, dakle, svrha psihoanalize? Grosz u knjizi nabraja što je naučio: da nesvjesno postane svjesno (Freud), da poveća pacijentov kapacitet za rad i ljubav (Freud), da oslobodi pacijenta neurotične patnje i pomogne mu da prihvati jad svakodnevnog života (Freud), da pacijent nauči tolerirati ambivalentne osjećaje i iskusi svijet s manje straha i fragmentacije (Melanie Klein), da zacijeli rane prvotnih trauma (Michael Balint), da vidi provotne traume ne kao rane koje trebaju zacijeliti, nego kao prolaz u napredak (Michael Eigen), da izmaknemo iluziji kako ili moramo druge kontrolirati ili oni moraju kontrolirati nas (Jessica Benjamin), da napravimo mjesta za „poklič radosti“ i omogućimo kreativnost (Marion Milner), da prihvatimo kako ne postoji lijek niti mogućnost cjelovitosti (Jacques Lacan), da budemo svoji ili, točnije, da postanemo svoji (Thomas Ogden)…
Grosz je hrvatskim čitateljima poznat otprije, po knjizi "Život pod povećalo" koju je objavila Planetopija
Dvije godine nakon konferencije u Glasgowu, 1998., Grosz je poštom dobio fotografiju – Cora i Paul sjede nasmijani u njujorškom taksiju, a na poleđini je Cora napisala: "Na putu u gradsku vijećnicu, vjenčat ćemo se!" Nakon toga više ništa nije čuo o njima. Deset godina kasnije, u travnju 2008., dok je bio u New Yorku u posjetu obitelji, Grosz je od Paula dobio mejl. "U petak rano ujutro, nakon što sam otišao iz stana, Cora je pala u kupaonici i udarila glavom." Još je disala kad se vratio doma nakon ručka, no ubrzo je preminula u bolnici. Na karminama, Corina obitelj okupila se oko rabina dok je molio. Mlada žena, Corina kći, stajala je između Paula i svojeg oca Martina. Počela je plakati. Paul je spustio glavu. Žena koja je stajala iza njega, položila mu je ruku na rame. Paul je naslonio obraz na njezinu ruku, potom joj poljubio prste. Ta je žena bila Susan, njegova bivša supruga.
"Namjere koje donesemo u naše romantične odnose složene su i različite. Usprkos tome, vjerujem kako je naša sposobnost da mislimo o sebi kao o dijelu para razvojna sposobnost. Da bismo doista bili u braku, doista vjenčani, moramo prihvatiti kontradiktornu prirodu braka: prihvatiti sebe i voljenoga istodobno kao velikodušna i frustrirajuća bića, kao posebna i obična, sposobna voljeti i okrutna. Ključno je da odustanemo od ograničavajućih narativa koje namećemo sebi i partneru. Taj razvojni korak nije trajan. Stalno mu prijete naše žudnje. U sekundi nas može prebaciti i ponašamo se kao ranjena djeca. Kad nam se to dogodi, potreban je rad da bismo ponovno pronašli i sebe i naše partnere. Susan i Paul su se voljeli, mrzili, vjenčali i rastali. No čak i u ovom najtežem trenutku, i dalje su bili par, i dalje su obavljali ljubavni rad", završava Grosz.
Uz toliki ljubavni rad, je li sreća uopće moguće? I kako bi je on definirao? Na to pitanje odgovara u epilogu: osjećaj žudnje za onim što već imamo – kad se radujemo povratku kući, vremenu s partnerom, igranju s djecom, ili što nas već veseli u odnosima koje imamo – to je definicija sreća.
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Intervju sa Stephenom Groszom iz 2015. godine, koji je vodila Nataša Ozmec, pročitajte OVDJE
Podijeli na Facebook
