Piše Jelena Zlatar Gamberožić
Što je pisanje?
Telepatija, eto što je.
(Stephen King)
Danas, u vrijeme velike propusnosti različitih proznih i poetskih tekstova pogotovo u sferu društvenih mreža, pri čemu se na njima pod književnost podvodi gotovo sve čemu se autor domislio i u tom trenutku odlučio podijeliti sa svojom publikom, čini se pomalo izlišnim govoriti ili pisati o bilo kakvim pravilima, pogotovo onima koja se tiču pisanja.
Pozicija anything goes koju autori zauzimaju na mrežama poput Facebooka i njezina proizvoljnost izvitoperila je i gotovo izbrisala odnos prema tekstu u smislu njegova kritičkog poimanja, promišljanja i razumijevanja, čemu svjedoči i vrlo problematičan stav prema negativnoj kritici koju se na mrežama često pod svaku cijenu nastoji omalovažiti i obezvrijediti, smatrajući je rigidnom i gotovo anakronom. Takve pojave također ne ohrabruju u postavljanju ikakvih kriterija u vezi pisanja. Ovaj se tekst stoga također može učiniti bespredmetnim ili deplasiranim, pogotovo zato što autor knjige kojom ću se baviti o sebi u velikoj mjeri piše samokritički, ukazujući na vlastite greške, zablude i mane u pisanju, što se danas također ne smatra pretjerano popularnim.
No, bez obzira na ovaj uvod, knjigu kojom ću se baviti smatram bitnom, gotovo udžbenički korisnom te mislim da iz nje možemo nešto naučiti svi mi koji se bavimo pisanjem. Dakako, postoji mnogo knjiga o pisanju; o tome kako naučiti pisati, kako pisati bolje, kako završiti rukopise, što činiti kad inspiracije nestane ili kad se mučimo s pojedinim aspektima radnje, likova, završetka, a ova je specifična po tome što dolazi iz pera Stephena Kinga, majstora pripovijedanja. Također, ovo je jedina Kingova knjiga koja nije roman ili zbirka kratkih priča – na žalost, jedina (ili nadamo se, zasad jedina) knjiga u obliku priručnika, jer se King i u ovoj formi još jednom pokazuje kao iznimno zanimljiv i bitan autor.
Evo što čini Stephena Kinga velikim: njegova jednostavna, a točna i važna tumačenja različitih aspekata pisanja, pogotovo onih krucijalnih u kojima se često "lome" i priče za koje nam se čini da su započele dobro. U ovoj knjizi ima toliko dobrih savjeta i ideja da ih je nemoguće sve izdvojiti, ali pokušat ću istaknuti one koje mi se čine važnima za pisanje općenito; bilo da se radi o trenucima kada u pisanju zapnemo ili onda kada nismo sigurni kako uopće dalje ili kad imamo materijal koji iz nekog razloga ne funkcionira.
Kingove će nam ideje možda pobliže objasniti zašto naš tekst nije (ili jest) dobar i u čemu je točno problem.
Knjiga "O pisanju" sastoji se od dva dijela. U jednom se autor osvrće na svoje djetinjstvo i svoj spisateljski razvoj; početke, prve uspjehe, prostore i atmosfere u kojima je pisao i još piše, različite privatne i poslovne situacije, pa i svoju ovisnost o alkoholu i raznim opijatima te situaciju u kojoj je skoro poginuo u prometnoj nesreći koju dočarava posebno uvjerljivo, dirljivo i spretno. Ova se knjiga zato može čitati i kao njegova autobiografija u kojoj prvo priprema teren - sebe - da bi nam zatim, iz svog iskustva, podijelio neke vrlo korisne savjete.
Evo i nekih od njih koji su mi se kroz čitanje učinili najzanimljivijima, možda zato što su u njima opisane greške koje sam i sama često radila, ali i primjećivala ih u raznim tekstovima. Dakako, za detaljniji ulazak u njegov svijet i promišljanja treba pročitati čitavu knjigu (što toplo preporučujem).
O OPIJATIMA:
"Pisci ovisnici su i dalje samo ovisnici – drugim riječima, pijanci i narkomani. Sve tvrdnje da su droge i alkohol neophodni za stvaranje istančanije osjećajnosti samo su ordinarno samozadovoljno preseravanje. I alkoholičari vozači snježnih plugova tvrde to isto, da piju da bi umirili demone. Ovisnik smatra da pravo na opijanje i drogiranje mora zaštititi pod svaku cijenu. Hemingway i Fitzgerald nisu pili zato što su bili kreativni, otuđeni ili moralno slabi. Pili su zato što su alkosi tako sazdani.
Svi izgledamo manje više isto dok povraćamo u sudoper."
Možda se ovaj savjet ili opažanje čini neobičnim, ali King kreće od svoje ovisnosti o opijatima, a kroz nju obuhvaća i velik broj pisaca ili osoba koje imaju želju to postati i grade tu ambiciju kroz ovisnosti, smatrajući ih nekom vrstom poželjnog ili podrazumijevajućeg životnog stila. No, kao što vidimo, nakon mnogo godina borbe s ovisnostima, King smatra da su pisci ovisnici i dalje samo ovisnici, mičući time iz pisanja bilo kakvo romantiziranje spisateljskih "navika" (što zapravo čini kroz čitavu knjigu) i pokušavajući ga prikazati kao zanat, kao zapravo bilo koji drugi zanat. Na kraju, ostaje samo tekst. Sve što se usput radilo kako bi se "osmislio i proživio" određeni životni stil koji odgovara "piscu", sasvim je nebitno. Samo tekst je bitan.
O SIMBOLICI:
"Ali čekajte. Simbolika ne mora biti samo teška i nepodnošljivo umna. Niti mora biti svjesno umetnuta kao neka vrsta turskog tepiha na kom počiva namještaj vaše priče. Ako je uopće tamo, naravno. Pa što i ako nije? Uvijek vam ostaje priča, zar ne?
Da li je simbolika neophodna za uspjeh vaše knjige? Naravno da ne. Može joj i škoditi, pogotovo ako vas zanese. Simbolika postoji da bi ukrasila i obogatila štivo, a ne da bi stvorila osjećaj lažne dubine. Ništa od ukrasa ne tiče se priče, razumijete li? Samo se priča tiče priče. Nikada se neću umoriti od ponavljanja toga.
Ostavite materijal na miru ako simbolike nema. Ako je pak ima – ako je ona neodvojivi dio fosila koji ste otkopali – posvetite joj se. Naglasite je. Ispast ćete majmun ako to ne učinite."
Evo savjeta kojeg je, čini mi se, važno pridržavati se. King kaže da mnoge priče propadaju zato što se autor zanese u sebe, vlastite opise i promišljanja, pa i simboliku, a zaboravi držati "oči na lopti", pri čemu je lopta, dakako, priča. Čini mi se da sam i sama napravila najviše grešaka ne možda nužno gradeći simboliku, ali odmičući se od same priče u svojim pojašnjenjima, struji svijesti i opisima tako daleko dok je nisam izgubila (ako sam je ikada i imala).
Sama simbolika često može zanijeti i stvoriti osjećaj lažne dubine tamo gdje dubine nema, a čitatelj će lažnu dubinu prepoznati, kao i beskrajne i nikome osim samom autoru zanimljive solilokvije/monologe. Neke su stvari zanimljive samo nama koji ih pišemo. Druge su zanimljive i čitateljima. Treba jako dobro promisliti koje su koje, a zatim čitavu prvu kategoriju izbaciti. Nemilosrdno.
O LIKOVIMA:
"U vašem životu nitko sebe ne doživljava kao 'lošeg momka' ili 'najboljeg prijatelja', svatko se doživljava kao nosioca glavne uloge, protagonistu, velikog poglavicu. Kamera je na NAMA, dušo. Ako uspijete prenijeti ovaj stav u vaša djela, neće vam biti lakše stvoriti sjajne likove, ali će vam biti teže stvoriti jednodimenzionalne siluete.
Annie Wilkes, medicinska sestra iz romana 'Misery', koja drži Paula Sheldona u zatočeništvu, nama izgleda kao psihopat, ali je važno sjetiti se da ona sebe doživljava prvenstveno kao savršeno duhovno zdravu i razumnu osobu, kao i svi, uostalom. Zapravo, kao heroinu, plemenitu ženu koja pokušava preživjeti u neprijateljskom svijetu punom kukuričućih derišta.
Vidjeli smo kako prolazi promjene raspoloženja, ali sam se trudio da nikada ne napišem 'Annie je tog dana bila depresivna i samoubilački raspoložena'. Izvući ćete i sami zaključak da je u depresivnom dijelu ciklusa ako je uspijem prikazati kako šutljivo i izgubljeno proždire hranu. I ako vas mogu navesti da shvatite njeno ludilo – njen pogled na svijet – u tom slučaju mogu učiniti od nje nekoga na koga ćete se sažaliti ili s kim ćete se poistovjetiti.
I što je rezultat? Annie je strašnija nego ikada jer se približava vašem razumijevanju. Da sam je preobrazio u staru vješticu, bila bi samo još jedna tipična babaroga.
U tom slučaju bih sve izgubio, baš kao i čitatelj."
Evo još jednog odličnog savjeta koji treba zapamtiti. Pišemo li roman ili priču, zapravo bilo što, ključno je izbjegavati jednodimenzionalnost likova. Svaki, pa i onaj na prvu loptu najbeznačajniji lik, ima pravo na kompleksnost koju smo mi kao pisci dužni barem u nekoj mjeri pružiti. S likom trebamo empatizirati, ne ga sažalijevati (dakle, ne brkati sažaljenje s empatijom) što znači da trebamo neko vrijeme provesti u njegovoj koži, razmišljati na način na koji on razmišlja, pa i o tome o čemu razmišlja, a doći i do korijena uzroka njegova razmišljanja. Tada tek možda možemo pisati o njemu uvjerljivo, bez straha da ćemo upasti u klišeje ili jednodimenzionalnost.
Evo i greške koju sam i sama mnogo puta napravila: kreiranje samo jedne, gotovo "pravedničke" perspektive, u kojoj je onaj drugi (ili oni drugi) zao, antipatičan ili gnjusan. Iako sam mislila da čitatelju ostavljam slobodu izbora i da me npr. situacija u priči ili pisanje iz prvog lica opravdava, potonula sam u subjektivnost kao dijete na igralištu koje ne vidi dalje od jednostavne misli: Udario me! Zao je! Kod djeteta je to razumljiva i u tom trenu jedina moguća reakcija, ali od književnog djela ipak imamo pravo očekivati više. Imamo pravo očekivati i druge perspektive i njihovu složenost koja se približava našem razumijevanju, iako nas to možda plaši. Kako bilo, sada znam da je svaka priča u kojoj sam stvorila crno-bijelu perspektivu zapravo, bez opravdanja, loša.
Također želim dodati i malu napomenu da je svako moraliziranje i igranje suca i pravednika u bilo kojoj književnoj formi vrlo vjerojatno loše. U trenutku kada poželimo docirati, podučiti svoje čitatelje nekoj istini koju smo dokučili, uvidu kojeg smo eto samo mi svjesni, propadamo u kič ili isprazno "popovanje".
O KRITIKAMA I IDEALNOM ČITATELJU:
"Tabitha, moj Idealni Čitatelj, pročitala je 'Vreću kostiju' s uživanjem. Ali, naišla je na poglavlje o Michaelovom dobrotvornom radu u godini poslije ženine smrti, u kojoj mu je tuga bila pojačana spisateljskom blokadom.
– Koga briga? – pitala me je. – Želim znati više o njegovim noćnim morama, a ne o njegovoj kandidaturi za gradsku skupštinu, nadahnutoj željom da pomogne beskućnicima alkoholičarima.
– Da, ali imao je spisateljsku blokadu – rekao sam.
Kad se pisac suoči s osporavanjem nečeg što mu je drago – ili najdraže – prve dvije riječi koje ćete čuti iz njegovih usta su: DA, ALI...
– Ali, ova blokada je trajala godinu dana, pa morao je nešto za to vrijeme raditi!
– Pretpostavljam da jest – rekla je Tabi – ali ne moraš mene daviti time, zar ne?
Gem, set, meč! Tabi je nemilosrdna kad je u pravu. Kao i svaki Idealni Čitatelj.
Izbacio sam taj dio. Ispostavilo se da je Tabi bila u pravu. Dobio sam oko 4 tisuće pisama o knjizi. Ni u jednom od njih nije pisalo: 'Hej, mamlazu! Šta je Mike točno radio kao dobrotvor u godini u kojoj nije mogao pisati?'
Najvažnije što se mora znati o pozadinskoj priči jest:
a) da svi imaju prošlost
b) njen najveći dio nije zanimljiv.
Držite se dijelova koji jesu i ne dopustite da vas ostali ponesu. Duge životne priče nailaze na najbolji prijem u barovima jedan sat prije zatvaranja i to samo ako vi plaćate račun."
Ovaj savjet otvara mnogo tema, no zadržat ću se na dvije: 1. Kritikama i 2. Pozadinskoj priči (koja može biti i bilo koja priča koja vam se čini zanimljivom, ali nije).
Kao što sam već napomenula, s kritikama pisci često imaju mnogo problema. Milivoj Solar u svojim "Predavanjima o lošem ukusu" piše, između ostalog, i o lošoj kritici, navodeći da kritika ne može biti apologija te da žanr apologije spada, primjerice, u nadgrobni govor, a kada „kao kritiku“ čitamo zapravo apologiju, to nije kritika, a onaj koji je piše takvu, ne zna kako može i mora govoriti kritika. "Kada tržište postaje presudnim u recepciji književnosti, u medijima apologija mora zamijeniti kritiku. A kako pak moda diktira tržištem zabave, možete se lako zabaviti i time da pročitate kako su književne kritike prije pet ili deset godina gomilale pohvale djelima koja danas više nitko niti ne spominje, a kamoli da bi ih čitao." (Milivoj Solar)
King govori o idealnom čitatelju koji je za njega njegova supruga. O idealnom čitatelju on mnogo piše i ono što za njega uvijek ponavlja jest njegova iskrena kritičnost. Idealan čitatelj nije onaj koji će svemu oduševljeno pljeskati već onaj koji će jasno reći: ovo je jako loše. Samo kroz kritiku napredujemo, to je važno zapamtiti. Pohvale nas drže na mjestu, a obožavanje nas gura natrag. Uspostaviti zdravu dozu samokritičnosti, pitati se – je li ovo važno ili zanimljivo ikome osim meni i onima koji će mi laskati? – ključan je trenutak prije objave.
Pozadinska priča koju King u ovom slučaju spominje može se odnositi na bilo koji dio našeg romana ili zbirke priča ili poezije. To su dijelovi koji se nama čine zanimljivima iz sentimentalnih ili nekih drugih osobnih razloga. Često se oni doista odnose na pozadinsku priču, prošlost, pojašnjenje koje smatramo da iz nekog razloga trebamo ponuditi, ali ako se ne radi o nečemu što se izravno tiče priče, kao i kod simbolike, može se odlutati u smjeru koji nikoga ne zanima. Vrlo mnogo knjiga sam nakon napetog početka odložila jer je autor odlučio otići u prošlost ili u refleksiju koju je smatrao bitnom – i koja se možda s njegove strane i može opravdati kao bitna – ali kod čitatelja proizvodi samo zamor.
O ODABIRU ŽANRA:
"Mislim da bi bilo vrlo pogrešno da okrenete leđa onom što poznajete i volite (kao što sam ja volio stare EC stripove i crno-bijele horor filmove) za ljubav onoga što bi zadivilo vaše prijatelje, rođaka ili kolege. Namjerno okretanje ka nekom žanru ili vrsti beletristike da bi se zaradio novac jednako je pogrešno. Zadatak beletristike je da pronađe istinu unutar mreže laži u priči, a ne da bude čin intelektualnog nepoštenja u utrci za parama."
Evo savjeta koji se na prvi pogled možda čini samorazumljivim; pa jasno, reći ćemo, da ćemo pisati o onome što poznajemo i volimo, o onome što osjećamo kao blisko. Ali, i to se može promijeniti. Moda je opasna stvar, pogotovo udružena s obećanjem eventualne slave, umreženosti, popularnosti ili financijskih sredstava. I pogotovo ako je vrlo jasno i rašireno ono što je "popularno", koje teme prolaze, što se na kojim natječajima očekuje, što žiriji vole nagraditi i slično. Vidjela sam mnogo autora koji su prešli na stranu "pomodnosti", odmičući se od tema koje su ih izvorno intrigirale i, vjerujte mi, to se vidi. Ako on doista nije u meni, teško ću opravdati i uvjeriti čitatelja u svoj nagli interes za pisanjem pripovjedaka iz Drugog svjetskog rata. Ako mi to nekim čudom i pođe od ruke jednom, drugi put će biti teško pisati o nečemu što smatram da bi moglo zadiviti moje kolege, ali nemam prema tome iskreno usmjerenje.
Zadatak je, kao što King kaže, pronaći istinu unutar mreže laži, a to je teško ako se i sami upletemo u vlastitu mrežu laži pa gradimo lažnu priču na lažnoj inspiraciji. To neće ostati neprimijećeno. Populizam nikada ne ostane.
O ISKRENOSTI:
"Neki ljudi ne žele čuti istinu, ali to nije vaš problem. Imali biste problem kad biste htjeli postati pisac koji ne želi pucati u metu. Govor, lijep ili ružan, odraz je likova. Može biti i dašak hladnog osvježavajućeg vjetra u sobi koju bi neki htjeli držati zatvorenu.
Ali ako očekujete da govor zvuči iskreno, morate govoriti ono što mislite. A još važnije je da morate ponekad i ušutjeti i slušati kako ljudi zaista govore."
Ovaj se savjet, rekla bih, uvelike nadovezuje na prethodni, ali se tiče i govora, dakle davanja glasa svojim likovima. Davanje glasa je važan, ali i težak posao, jer zahtijeva već ranije spomenuto ulaženje u nečiju perspektivu (koja nikada nije crno-bijela), a zatim srastanje s njom do onog trenutka kada doista možemo govoriti iz lika. Ako to ne postignemo (i sama u tome također često griješim), čitatelji će tu grešku uočiti i popratiti s jednostavnim: ali ovaj lik to nikada ne bi rekao/pomislio/napravio. I tako ćemo postići neuvjerljivost poznatu i kao nezanimljivost. Govor dolazi iz lika i govori o liku. Naš lik ga izgovara. Tu više nema i ne smije biti nas. Ako mu ostanemo držati svijeću, to ne znači da smo precizni, u kontroli ili promišljeni, samo da smo promašili metu.
Drugi dio savjeta odnosi se, rekla bih, na stavljanje dopadljivosti i onoga što mislimo da bi netko želio čuti iznad iskrenosti. Već je Hemingway rekao da krenuti u pisanje treba kroz pisanje jedne istinite rečenice, i to najistinitije rečenice koju možemo napisati. Sličan savjet dobivamo i od Kinga – ako želimo prodrijeti u srž, trebamo biti iskreni. Nekada i zašutjeti, da čujemo kako drugi zvuče. Ali i kako zvučimo mi sami.
Za kraj je možda bitno ponoviti jedan od savjeta s početka teksta: Ništa se ne tiče priče. Samo se priča tiče priče. Ako treba izabrati "mantru" koju ćemo koristiti dok pišemo, ova bi moglo biti ta, premda su i druge jednako važne i zanimljive. Pogotovo savjet: Pisanje je zanat kao i svaki drugi. Ova nam knjiga svakako pomaže da ga izbrusimo.
Podijeli na Facebook
