Jesu li ljudska bića po prirodi dobra ili loša? Jesmo li, kao vrsta, u proteklim stoljećima, svjedočili moralnom uzdizanju ili padu? Ima li osnove da budemo optimistični u vezi budućnosti? Možemo li se nadati da će nasilje biti sve rjeđe; da će nestati? To su neka od pitanja koja u svojoj novoj knjizi od 800 stranica, “The Better Angels of Our Nature: Why Violence Has Declined”, postavlja Steven Pinker, priznati profesor psihologije s Harvarda, kojem je na hrvatski jezik prevedena knjiga “Prazna ploča”, a uskoro bi, također u nakladi Algoritma, trebala biti prevedena i ona naziva “Tkivo misli”.
No Pinker tu ne staje s pitanjima. Što dugujemo prosvjetiteljstvu? Postoji li veza između pokreta za ljudska prava i onoga za prava životinja? Zašto su stope ubojstava veće u južnim državama Amerike nego u sjevernima? Je li nasilje nasljedno? Može li se pad nasilja u nekim društvima pripisati genetičkim promjenama među njegovim članovima? Kako je predsjednikov kvocijent inteligencije povezan s ratnim pogibijama u sukobima u koje su Sjedinjene Države upetljane? Postajemo li pametniji? I, je li pametniji svijet ujedno i bolji?
Da bi pronašao odgovore na ta pitanja, piše New York Times, Pinker je posegnuo za nedavnim povijesnim, psihološkim, ekonomskim i sociološkim istraživanjima. Središnja teza “Boljih anđela” jest da je naše vrijeme manje nasilno, manje okrutno i mnogo mirnije nego bilo koje prijašnje razdoblje ljudske egzistencije. Pod smanjenjem nasilja misli se na smanjenje nasilja u obitelji, onoga u susjedstvu, između plemena i država. Ljudi koji danas žive imaju manje šanse umrijeti nasilnom smrću.
Pretpostavljajući da će mnogi biti skeptični prema njegovoj hipotezi, Pinker u šest poglavlja navodi činjenice koje je dokazuju. Prema posmrtnim ostacima koje su pronašli arheolozi, 15 posto prethistorijskih ljudi umrlo je nasilnom smrću, od ruke drugoga ljudskog bića. Statistika je slična i onoj u zajednicama koje su se bavile lovom i skupljanjem hrane. Među društvima koja su već bila uređena u države, najveću stopu nasilne smrtnosti imao je astečki Meksiko, u kojem je 5 posto stanovništva bilo ubijeno. Od drugih ljudi, naravno. U Europi, čak i u najkrvavijim periodima – u 17. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća – nasilnom smrću nije umrlo više od tri posto stanovništva. Iznenađujuće, zar ne? Niste te očekivali.
Također, Pinkerovo istraživanje potvrđuje teoriju engleskog filozofa Thomasa Hobbesa da je život, bez države, najčešće “gadan, brutalan i kratak”. Državni monopol koji legitimno koristi silu, potvrđuju statistike, zapravo smanjuje prilike za nasilje. Pinker to naziva “procesom pacifikacije”.
Ne samo da se s vremenom smanjila smrtnost u ratovima, nego se smanjio i broj ubojstava. Čak su i ti prethistorijski ljudi, poput recimo Inuita, koje su antropolozi opisivali kao “nježne”, statistički gledajući, bili podjednako “ubojiti” kao, primjerice, ljudi u današnjem Detroitu. Šanse da budete ubijeni, ako živite u Europi, danas su vam manje od desetine, a u nekim zemljama i petnaestine, odnosno jednake su onima kakve bi bile da ste živjeli prije 500 godina. Čak su i u Sjedinjenim Državam pale stope ubojstava, što je posljedica “procesa civilizacije”, kaže Pinker. Taj je pojam posudio od sociologa Norberta Eliasa, a riječ je o konsolidaciji državne moći nad feudalcima i učinku širenja trgovine. Naslanjajući se na tu hipotezu, Pinker objašnjava da je stopa ubojstava u južnim državama SAD-a veća nego u sjevernima, jer su južnjaci manje skloni prihvatiti državni monopol na silu.
Tijekom razdoblja prosvjetiteljstva, u Europi 17. i 18. stoljeća, usvojena je još jedna važna promjena. Ljudi su počeli sa sumnjom gledati na oblike nasilja koji su prije bili uzimani zdravo za gotovo: ropstvo, mučenje, despotizam, dvoboje i ekstremne oblike okrutnog kažnjavanja. Počeo se čak podizati i glas protiv nasilja nad životinjama. Tu fazu Pinker naziva “humanitarnom revolucijom”.
Sve vam se ovo čini klimavo kad se sjetite početka 20. stoljeća i dva svjetska rata? Pinker ima odgovor i na to. U 13. stoljeću, u brutalnim mongolskim osvajanjima pobijeno je oko 40 milijuna ljudi, što nije toliko mnogo manje od 55 milijuna ljudi koliko ih je poginulo u Drugom svjetskom ratu. Pritom je važno naglasiti da je u 13. stoljeću na zemlji živjela tek sedmina današnje populacije.
Od 1945. godine ušli smo u razdoblje, tvrdi Pinker, “dugotrajnog mira” – već 66 godina velike sile, razvijene nacije i njihovi zapovjednici nisu se međusobno borili. Naravno, nismo u aposlutnom miru, dovoljno se sjetiti Afganistana, no dramatično se, kaže Pinker, smanjio broj organiziranih sukoba, uključujući građanske ratove, genocide, represije i terorizam. Teško je u to povjerovati, no Pinker u knjizi i za to podastire statistiku.
Što nas je okrenulo tom mirnodopskom trendu, osim pojave i opstanka organiziranih država? Pitanje posebno izazovno za autora koji se već dugo bori protiv hipoteze kako se rađamo kao “prazne ploče”, na kojima onda kulturno okruženje i obrazovanje ispisuje karakter i sklonost prema dobru i zlu. U prijašnjim knjigama, Pinker je tvrdio kako je evolucija, u osnovnim crtama, oblikovala naš mozak, pa time i naše kognitivne i emotivne sposbnosti. Otuda nam, kaže, i naši “unutarnji demoni”, ali i “bolji anđeli naše prirode” (inače, to su riječi Abrahama Lincolna), zbog kojih smo smireni i kooperativni. Naše materijalne okolnosti, u kombinaciji s kulturološkim utjecajima, određuju hoće li prevladati jedni ili drugi.
U konačnom zaključku Pinker kaže kako je državni monopol na nasilje, kao i širenje trgovine, što nas silom prilika čini kooperativnima, svakako dovelo do toga da smo danas kao vrsta manje agresivni. Pomogla je i činjenica da su se žene izborile za svoja prava i da su danas ravnopravni članovi društva, barem u većini zemalja, jer one donose umirujući utjecaj. Pinker, međutim, vjeruje i kako je izum tiskarskog stroja pomogao da se prošire ideje humanitarne revolucije, posebno knjige poput “Čiča Tomine kolibe” i “Olivera Twista”, zahvaljujući kojima smo se mogli zamisliti u nečijoj tuđoj, nesretnijoj koži.
I još nešto je utjecalo – postajemo pametniji. Pinker tu tvrdnju argumentira nečime što naziva “Fylnnovim učinkom”. Naime, otkako je filozof James Flynn prvi put predstavio test inteligencije, rezultat onih koji ga rješavaju u prosjeku se sve više povećava. Prosječan kvocijent inteligencije, prema definiciji, iznosi 100 bodova, no kad bi se današnji prosječni tinejdžer vratio u 1910. godinu i rješavao tadašnji test, njegov rezultat ne bi bio 100, nego 130, što bi bio bolji rezultat od 98 posto onih koji su ga tada rješavali. To se ne može protumačiti porastom obrazovanja, jer se test inteligencije može dobro riješiti i bez te vrste vještina. Riječ je o moći apstraktnog razmišljanja. Jedno je objašnjenje da smo danas bolji u rješavanju testova zato što živimo u okruženju bogatom simbolima. Sam Flynn vjeruje da je to stoga što se “proširio” znanstveni način razmišljanja.
Pinker vjeruje da nas je bolja sposobnost apstraktnog razmišljanja dovela do toga da se možemo izdvojiti iz svoje trenutne situacije, od naše osobne perspektive, i postaviti naše ideje u mnogo apstraktniji, univerzalniji okvir. To, zauzvrat, vodi k boljem moralnom kompasu, uključujući i izbjegavanje nasilja. Takva vrsta rezoniranja posebno je napredovala u prošlom stoljeću. Kao dokaz iznosi i sljedeći podatak – što je kvocijent inteligencije američkih predsjednika bio veći, to je bilo manje smrti u vojnim sukobima u kojima su sudjelovale Sjedinjene Države.
Podijeli na Facebook
