1) Salman Rushdie
Djeca ponoći
prijevod: Marin Popović
Knjigu možete kupiti OVDJE
"Djeca ponoći" jedno je od najvažnijih djela svjetske književnosti druge polovice 20. stoljeća; roman koji spaja osobnu sudbinu s kolektivnom historijom, povijest s mitom, stvarno s nadnaravnim.
Rođen u ponoć, 15. kolovoza 1947., točno u trenutku kada je Indija stekla neovisnost, Saleem Sinai odmalena je svjestan svoje povijesne važnosti i uloge. No ta slučajnost rođenja donosi posljedice na koje Saleem nije bio spreman: telepatske moći koje ga povezuju s tisuću ostale "djece ponoći" – sve rođene u prvom satu indijske neovisnosti – te neobičan njuh koji mu omogućuje da nanjuši opasnost koju drugi ne mogu primijetiti. Njegov život postaje ogledalo same Indije, zemlje u kojoj se kaos, raskoš i bol neprestano prepleću, a njihove isprepletene sudbine stvaraju jedinstvenu alegoriju o Indiji i njezinim previranjima.
Rushdie ispisuje epsku priču koja je istodobno intimna i grandiozna; ispunjena humorom, boli i fantazijom. Djeca ponoći nisu samo povijesni prikaz, već i uzbudljiva, nadrealna pustolovina koja će vas očarati od prve stranice.
"Rushdiejeva 'Djeca ponoći' svojevrsna su komična epopeja, oblik koji spaja homerovske, mitske i tragične konotacije. (…) Autor vješto isprepliće osobnu priču Saleemova života i odrastanja s pričom o Indiji i njezinu razvoju."
– Zohra Khatoon
"Nacija koja nikada prije nije postojala bila je na pragu osvajanja slobode, katapultirajući nas u svijet koji je bio… posve izmišljen; u mitsku zemlju, zemlju koja nikada ne bi postojala osim trudom nevjerojatne kolektivne volje – osim u snu koji smo se svi složili sanjati – to je bila masovna fantazija."
– Nalini Natarajan
Salman Rushdie (1947.) britansko-indijski pisac i esejist, jedan je od najvažnijih autora 20. stoljeća. Njegova djela obilježava spoj realizma i mita te povijesti i fantazije. Svjetsku slavu stekao je romanom "Djeca ponoći" (Midnight’s Children, 1981.), koji je osvojio Bookerovu nagradu i proglašen je najboljim dobitnikom Bookera u 25, te ponovno, nakon 40 godina postojanja nagrade.
Salman Rushdie (Foto: Elena Ternovaja)
Godine 1988. objavio je roman "Sotonski stihovi" (The Satanic Verses), što je izazvalo veliki politički i vjerski spor te dovelo do izdavanja fetve iranskog ajatolaha Homeinija, zbog čega je godinama živio pod zaštitom policije. Rushdie je autor brojnih romana, eseja i memoara, među kojima se ističu "The Moor’s Last Sigh", "Shalimar the Clown", "Joseph Anton" i "Victory City". Njegova proza istražuje identitet, migracije i moć priče, a smatra se jednim od ključnih glasova postkolonijalne književnosti.
2) Luis Sepúlveda
Kraj povijesti
prijevod: Željka Lovrenčić
Knjigu možete kupiti OVDJE
Sepúlveda je napisao uzbudljiv roman o čileanskom društvu nakon Pinochetove diktature kada se kotač povijesti pomaknuo dovoljno da na svjetlo dana izađu svi užasi vladavine zloglasnog generala, ponajprije oni učinjeni u mračnoj Villi Grimaldi. Ovaj rasni narativ izmiče žanrovskoj kategorizaciji, na momente je to špijunsko štivo, jer obilato koketira s aktivnostima KGB-a i nekolicinom drugih agentura.
U nekim sekvencama postaje pak tipično kriminalističko štivo, sa svim elementima žanra, a onda nas Sepúlveda opet baci u svijet vojne hunte i političkih previranja. U pojedinim se dijelovima autor pomalo tarantinovski poigrava sa stapanjem povijesti i fikcije. Ali ipak, ispod svih tih slojeva, čitatelj se ne može oteti dojmu da čita bolnu ljubavnu priču, u kojoj glavni junak romana, Juan Belmonte posvećuje cijeli svoj život samo jednom cilju – da barem još jednom čuje glas voljene mu Verónice.
"Govorilo se da je Borges imao sposobnost napisati ono što je svatko od nas u nekom trenutku poželio staviti na papir. Slično je i sa Sepúlvedom: u svega nekoliko poteza uspijeva dočarati iznimno zanimljiv i slojevit književni lik. Ostalo je stvar spisateljske vještine, a već od prvih stranica čitatelj je uvučen u radnju (…) Roman djeluje poput poznate priče koja još uvijek savršeno funkcionira. Pročita ga se u tren oka i s užitkom."
– Sergio Torrijos Martínez, časopis Calibre .38
"'Kraj povijesti' narativni je povratak jednog od velikana, Luisa Sepúlvede. Detektivski roman koji prolazi kroz povijest 20. stoljeća – od Rusije Trockog do Pinochetova Čilea; od nacističke Njemačke do današnje Patagonije – prateći trag napete istrage."
– Benito Garrido, Culturamas
"Čileanski pisac Luis Sepúlveda pronašao je prostor sjećanja u književnosti jer, kako sam kaže, ne želi zaboraviti – upravo zato se u svom novom romanu vraća prizorima iz Pinochetova Čilea."
– Pijao Magazine
Luis Sepúlveda (Ovalle, 1949. – Oviedo, 2020.) bio je čileanski pisac, redatelj, novinar i politički aktivist. Studirao je scensku tehniku, no još se u mladosti priključio čileanskom kružoku bolivijskog ELN-a (Armija nacionalnog oslobođenja) i bio je njihov pripadnik sve do puča u Čileu 11. rujna 1973. kada je podržavao Salvadora Allendea. Pod diktaturom Pinocheta biva uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu od dvije i pol godine.
Luis Sepúlveda (Foto: ©Philippe MATSAS/Leemage)
Zbog pritiska svjetske javnosti, prvenstveno Amnesty Internationala, premješten je u kućni pritvor iz kojeg bježi i priključuje se pokretu otpora. Biva i drugi put uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu od 28 godina, koju je trebao izdržati u zatvoru Temuco. No kako ponovno izbijaju prosvjedi diljem svijeta, kazna mu je promijenjena na osam godina izgnanstva. Zatražio je azil u Njemačkoj gdje je živio od 1982. provevši deset godina u Hamburgu. Potom azil traži u Francuskoj, pa 1996. odlazi u španjolski Gijón gdje je Sepúlveda 16. travnja 2020. i preminuo od posljedica koronavirusa.
3) Bernhard Schlink
Kasni život
prijevod: Branka Grubić
Knjigu možete kupiti OVDJE
Martin, agilan sedamdesetšestogodišnji umirovljeni pravnik, živi uobičajenim životom, posvećen mlađahnoj supruzi Ulli i njihovu šestogodišnjem sinu Davidu. Ali rutinski posjet liječniku posve mijenja njihovu svakodnevicu. Suočen s teškom dijagnozom i vrlo skorim krajem, Martin nastoji u detalje isplanirati i osmisliti vrijeme koje mu je preostalo, razmišljajući o vlastitom životu i životu svojih najbližih nakon što ostanu sami. Pritom nastoji odgovoriti na mnoga pitanja koja se sama po sebi nameću, progovara o vlastitim strahovima, bijegu i traženju izlaza, ali i otkriva nepoznate pojedinosti iz života svoje supruge.
Roman "Kasni život" Bernharda Schlinka iznimno je ostvarenje, svojevrsno eshatološko svođenje računa pri kojem se otvaraju mnogobrojne teme. Autor savršeno oblikuje stavove glavnih protagonista, prikazujući ih uvjerljivo i na razumljiv način, ali ne nudi laka rješenja. Pritom otkriva cijeli spektar emocija, nudeći polazište za mnoga pitanja i rasprave, među ostalim i što ostavljamo iza sebe, zbog čega će čitatelji bez ikakve sumnje ostati duboko zamišljeni još dugo nakon čitanja romana.
Iz knjige:
(…) Htio je podvući crtu. Ostaje li čovjek, pa i Martin, dužan na kraju života? Više nije imao vremena za zapisivanje uspomena. Ali je zato mogao usporediti ono u čemu je u životu uspio i ono u čemu je zakazao. Je li doista mogao? Ili netko drugi odlučuje o uspjehu i neuspjehu? I u kojoj se valuti izračunava bilanca uspjeha i neuspjeha? Jedna te ista valuta za ljubav prema Ulli i za ljubav prema Davidu? I za ono što je dao u svojemu zanimanju, u čemu je pomogao drugima i u čemu je zakazao u odnosu na druge? Ne, ne može se načiniti završni račun života. Činimo ovo ili ono, i na kraju je to bio život. Samo to. (…)
Bernhard Schlink (Großdornberg, 1944.) njemački je spisatelj, akademik i profesor prava. Vrlo rano otkriva sklonost pisanju. Prvu knjigu, kriminalistički roman "Selbst Justiz", objavljuje 1987. u suradnji s Walterom Poppom.
Bernhard Schlink (Foto: © Alberto Venzago / Diogenes Verlag)
Najpoznatiji je po romanu "Žena kojoj sam čitao", objavljenom 1995., prema kojem je snimljen Oscarom nagrađen film. Osim romana "Kasni život", u nakladi Petrinih knjiga objavljen mu je roman "Unuka".
(NK Promo)
Podijeli na Facebook
