Gisèle Pelicot
Radost života
prijevod Maja Zorica Vukušić
Knjigu možete kupiti OVDJE
Svijet je upoznao Gisèle Pelicot kroz najstrašnije poglavlje njezina života. Ona ovom knjigom želi ispričati sve ostalo.
Godine 2024. njezino je ime obišlo svijet nakon što se odrekla prava na anonimnost i odlučila da suđenje njezinu bivšem suprugu Dominiqueu Pelicotu i pedesetorici drugih optuženih muškaraca bude otvoreno za javnost. Bio je to izbor kojim je ono što se godinama događalo iza zatvorenih vrata pretvorila u javnu raspravu o seksualnom nasilju, sramu i odgovornosti. Rečenica "Sram mora promijeniti stranu" postala je mnogo veća od samog sudskog procesa.
No "Radost života" (prev. Maja Zorica Vukušić) nije zapis sa suđenja niti knjiga u kojoj Gisèle Pelicot pristaje biti definirana samo onime što joj je učinjeno. Naprotiv, njezini memoari nastaju iz potrebe da ponovno prisvoji vlastiti život – sve ono što je postojalo prije nego što je postala lice s naslovnica i sve ono što želi da postoji poslije.
"Štitila sam samo sjećanja, dijelove našeg života", piše, uspoređujući ih sa zidovima koji ostaju nakon požara: crnima i nagorjelima, ali još uvijek dovoljno čvrstima da na njima možemo prepoznati trag stubišta ili uzorak tapete. Gubitak tih desetljeća za nju bi značio mnogo više od gubitka prošlosti: "Ako bi mi se otrgnulo posljednjih pedeset godina života, to bi značilo da nisam postojala."
Upravo je to jedno od najpotresnijih pitanja knjige. Kako sačuvati vlastitu prošlost kada otkrijete da je osoba s kojom ste je dijelili živjela život koji niste poznavali? Što učiniti sa sretnim uspomenama kada se osoba iz njih više ne može pomiriti s osobom koju otkriva sudski spis? Čitajući psihijatrijske procjene Dominiquea, Gisèle se pita što je ostalo od čovjeka kojeg je poznavala i je li on uopće ikada postojao onako kako ga je ona doživljavala.
Zato "Radost života" nije samo svjedočanstvo o nasilju nego i knjiga o identitetu. Gisèle odbija dopustiti da joj ono što joj se dogodilo oduzme pravo na sve druge verzije nje same: djevojčicu, kćer, majku, suprugu, baku, ženu koja je voljela, tugovala, putovala i bila sretna. U jednom od najsnažnijih dijelova knjige zapisuje: "Moje tijelo na mukama. To nisam bila ja. Dogodilo mi se, ali to nisam bila ja."
Ta se misao provlači i kroz njezin odnos prema javnosti. U početku nije željela svjetla reflektora. Željela je da pravda bude zadovoljena, a da njezin život s Dominiqueom ne postane vlasništvo javnosti. "Nisam htjela biti žrtva, jadna žena, to nisam bila ja", piše. Ipak, postupno shvaća da zatvorena vrata sudnice ne bi štitila samo nju – štitila bi i počinitelje.
Odluka da proces otvori javnosti zato postaje prekretnica. "Više se nisam bojala pogleda niti toga da će ljudi znati. Sram mora promijeniti stranu", prisjeća se trenutka u kojem joj se ta poruka počela vraćati poput refrena. "Svi moraju vidjeti pedeset i jednog silovatelja. Oni trebaju pognuti glavu. Ne ja."
Ipak, jedna od vrijednosti ovih memoara upravo je u tome što Pelicot ne gradi sliku žene koja je neprestano i bez napora snažna. Kada su je mediji opisivali kao dostojanstvenu, pitala se je li to uopće prava riječ. "Čovjek se ima pravo slomiti", piše. Svoju izdržljivost povezuje s generacijama žena iz vlastite obitelji, ali priznaje i cijenu takve samokontrole: ne želi pustiti bol van jer se boji da bi se u njoj mogla utopiti. "Nemam drugog izbora nego biti nepobjediva."
Upravo iz te napetosti između ranjivosti i odlučnosti proizlazi snaga knjige. Pelicot ne govori o hrabrosti kao odsutnosti straha. Prisjeća se i kako je tek u svojim sedamdesetima mogla zanemariti „proklete poglede” kojima se žene cijeloga života procjenjuje – poglede koji određuju kako će se odjenuti, koliko vrijede i jesu li još poželjne. S vremenskim odmakom vlastitu odluku o javnom procesu promatra i kao nešto za što možda dvadeset godina ranije ne bi imala snage.
A onda, izvan sudnice, dolazi nešto što nije očekivala: drugi ljudi. Nepoznate žene i muškarci koji joj prilaze, podržavaju je i prepoznaju nešto svoje u njezinoj borbi. Nakon osjećaja da joj "nedostaje zraka", ponovno otkriva potrebu za svijetom oko sebe. Na plaži, gledajući mjesto gdje se spajaju nebo i more, donosi odluku koja će obilježiti sve što slijedi: proces mora biti javan.
Kada je suđenje u prosincu 2024. završilo, Gisèle Pelicot već je postala simbol mnogo šire promjene. Ali "Radost života" vraća joj ono što simboli često izgube – složenost pojedinačnog čovjeka. Libération upravo zato ističe da, vraćajući vlastiti glas ondje gdje se toliko govorilo u njezino ime, Pelicot odbija biti svedena na status mučenice. La Croix L’Hebdo njezine memoare opisuje kao priču otpornosti i nade, dok Actualitté njihovu bit pronalazi u njezinoj odluci da se, suočena s nezamislivim, i dalje "kladi na radost", život i ljubav.
Rođena 1952. u Njemačkoj, Gisèle Pelicot rano je upoznala gubitak: majka joj je umrla kada je imala samo devet godina. S Dominiqueom Pelicotom vjenčala se 1973. i s njim dobila troje djece, Davida, Caroline i Floriana. Više od pola stoljeća poslije njihov se zajednički život raspao pred njom na način koji nije mogla zamisliti. No njezina priča tu ne završava. Godine 2025. odlikovana je francuskom Legijom časti, a njezin javni istup odjeknuo je daleko izvan granica Francuske.
Možda upravo zato naslov "Radost života" nije paradoks, nego ključ cijele knjige. Ovo nisu memoari o zaboravljanju boli niti o jednostavnom "pobjedničkom" izlasku iz traume. To je knjiga o pokušaju da čovjek prihvati kako u istom životu mogu postojati ljubav i izdaja, sreća i užas, slomljenost i snaga – a da ono najgore što mu je učinjeno ipak ne dobije pravo odrediti sve što on jest.
Svijet je upoznao Gisèle Pelicot kao ženu koja je rekla da sram mora promijeniti stranu. „Radost života“ omogućuje nam da upoznamo i ženu iza te rečenice – onu koja je odlučila sačuvati svoja sjećanja, vratiti sebi vlastiti glas i, nakon svega, ponovno izabrati život.
(NK Promo)
Podijeli na Facebook
