Piše Tanja Tolić
Gabriel García Márquez prvi je put pokušao napisati – i odustao – roman "Sto godina samoće" kad mu je bilo sedamnaest ili osamnaest godina. Nije uspio pronaći pravi ton. "Morao sam proživjeti dvadeset godina i napisati četiri knjige kako bih otkrio… da priču moram ispričati jednostavno, na način na koji bi je izgovorili moj djed i baka", izjavio je poslije. Kad je konačno sjeo za stol i krenuo pisati roman, nije ustao idućih osamnaest mjeseci. U to vrijeme on i supruga Mercedes Barcha nisu imali ni prebijene pare – da bi Gabo mogao pisati, prodali su sve što su mogli: telefon, frižider, radio, nakit, na kraju i obiteljski Opel. Kad je dovršio roman 1967. godine, Mercedes i Gabo otišli su na poštu poslati rukopis izdavaču, Editorial Sudamericana u Buenos Airesu, ali nisu imali 82 pezosa za poštarinu pa su poslali samo polovicu rukopisa. Vratili su se u poštu nakon što su još jednom posjetili zalagaonicu.
U tih osamnaest mjeseci Márquez je popušio 30 tisuća cigareta i potrošio 120 tisuća pezosa (oko 10 tisuća dolara). Često se i glasno smijao onome što je napisao. Mercedes ga je jednom pitala: "A što ako je, nakon svega, to loš roman?"
U samo prvih tjedan dana od objave u Argentini je prodano 8000 primjeraka romana, što se nikad prije nije dogodilo. Čitali su ga radnici. Čitale su ga domaćice i profesori – čitale su ga čak i prostitutke: romanopisac Francisco Goldman kasnije je posvjedočio da je vidio roman na noćnom ormariću u jednom obalnom bordelu. Roman "Sto godina samoće" preveden je na dvadeset sedam jezika, prodan u 50 milijuna primjeraka, osvojio je četiri međunarodne nagrade, uključujući i Nobelovu nagradu za književnost, a do danas je to najpopularnija knjiga na španjolskom jeziku od objave "Don Quijotea".
Márquez, koji je umro 2014. godine, za života je uporno odbijao ponude za ekranizaciju romana. Bio je uvjeren kako ga je nemoguće adaptirati za film ili televiziju. Nije želio da Hollywood snimi film prema njegovu romanu, kaže njegov sin Rodrigo García, jer nije mogao zamisliti da glumci na engleskom igraju Buendíje, obitelj čiju stogodišnju povijest, u sedam generacija, pripovijeda "Sto godina samoće". Tu je potom bio i problem magičnog realizma, od Márqueza pojam kako kroz umjetnost kršiti prirodne zakone. Na velikom ekranu, magični realizam redovito bi se pokazao prevelikim izazovom: vizualni efekti obično bi skliznuli ili u fantastiku ili u horor, ili naprosto izgledali blesavo.
No tada nije bilo Netflixa, a popularnom strimingu servisu uspjelo je ono što se smatralo nemogućim: ovoga prosinca emitirao je prvi dio serije od osam epizoda koji sadržajno pokriva polovicu knjige, a intenzivno se radi i na drugom dijelu, također od osam epizoda, za koji još nije poznato kad će biti emitiran.
Gabriel García Márquez sa suprugom Mercedes Barcha i njihovim sinovima Rodrigom i Gonzalom, 1980. (Foto: Harry Ransom Center, The University of Texas at Austin)
Márquezovi sinovi, Rodrigo García i Gonzalo García Barcha, izvršni su producenti serije. Braću su prije početka snimanja kritizirali zbog prodaje filmskih prava, a skepsa oko uspješnosti TV serije bila je velikim dijelom uzrokovana njihovom odlukom da objave očev posljednji, nedovršeni, roman za koji je on sam tražio da bude uništen. Márquez je "Vidimo se u kolovozu" (VBZ, 2024.) napisao kad je već bolovao od uznapredovalog oblika demencije – roman uglavnom nije dobio dobre kritike.
Najveće zasluge za seriju "Cien años de soledad" pripadaju Franciscu Ramosu, Netflixovu regionalnom šefu produkcije za Latinsku Ameriku. Netflixova filozofija lokalne proizvodnje sadržaja već se pokazala uspješnom kad je Ramos 2018. preuzeo funkciju: "Kruna" je proizvedena u Ujedinjenom Kraljevstvu, "Squid Game" u Južnoj Koreji, "Money Heist" u Španjolskoj, a "The House of Flowers" u Meksiku. Bilo je vrijeme da se formula preslika na južnoameričke zemlje. Na korporativnim sastancima počela se spominjati ideja o adaptaciji "Sto godina samoće". Ramos je isprva pregovarao s Gabinom suprugom Mercedes koja je u to vrijeme još bila živa (umrla je 2020.), a nastavio je razgovore sa sinovima: piščeva obitelj zahtijevala je da serija traje koliko je potrebno da se ispriča priča, da bude na španjolskom jeziku i da se snima u Kolumbiji.
Mitski Macondo – u kojem se zbiva radnja "Sto godina samoće" – za potrebe TV serije sagrađen je na polju izvan kolumbijskog gradića Ibagué koji se nalazi u Andama. U seriji nema zvijezda, iako glume mnogi ugledni lokalni glumci, primjerice Claudio Cataño (pukovnik Aureliano Buendía), Marleyda Soto (starija Úrsula Iguarán) i Diego Vásquez (stariji José Arcadio Buendía). Veliki dio glumačke postave čine i naturščici koji su pohađali kazališne radionice.
Serija vjerno slijedi roman, a razlika je jedino u narativnom pristupu – Netflix događaje pripovijeda kronološki, što olakšava gledanje, ali i neočekivano čuva original: oni koji ne poznaju priču "Sto godina samoće" i nakon gledanja serije mogu čitati roman jer im neće biti upropašten užitak. Svaki medij, pokazalo se, ima svoje prednosti: u romanu se Márquez na sve moguće načine odupire pravocrtnoj naraciji, što stvara dodatnu magiju uz magični realizam; u seriji je naracija potrebna da bi se gledatelj snašao u stogodišnjoj povijesti obitelji Buendía u kojoj se u sedam generacija uglavnom rađaju sinovi i svi se zovu ili José Arcadio ili Aureliano.
Poster Netflixove serije (Foto: Netflix)
Redatelji Laura Mora i Alex García López magične su scene snimali ispred kamere, trudili su se da što više toga ostane analogno, a vizualne efekte izbjegavali su kad god je to bilo moguće. Duh koji proganja prvu generaciju Buendía nije proziran ni svjetlucav, nego čovjek od krvi i mesa. Svećenik koji levitira nije snimljen ispred zelenog ekrana, nego su ga u zrak podigli pred drugim glumcima, uz pomoć užadi i remenja koje su naknadno izbrisali. A u dirljivoj sceni, kad nakon smrti Joséa Arcadija s neba sipi kišica sićušnog žutog cvijeća – "…koje je padalo cijele noći na selo, poput kakve stišane mećave, i pokrilo krovove, i zamelo vrata, i pogušilo životinje što su spavale na otvorenom. Toliko je cvijeća palo s neba da su ulice osvanule zastrte debelim pokrivačem i morali su ih raskrčiti lopatama i grabljama da bi mogao proći sprovod" – tisuće pravih i plastičnih cvjetića doista su padale dok je kamera snimala.
Većinu čuda u Netflixovoj seriji stvorili su postavljajući set kao kazališni prizor: svjetlo i sjena zapravo stvaraju dojam gotovo religioznog iskustva. Takav je trenutak kad je pukovnika Aureliana Buendíju – tada tek dječaka – otac jednog poslijepodneva "poveo da upozna led". Ili onaj u kojem José Arcadio izgubi razum pa ga isti taj dječak, sada odrastao muškarac, konopom sveže za drvo kestena u dvorištu. Úrsulino raslinje razraslo se u vrtu, José Arcadio izgleda kao da nikad nije izašao iz močvare kroz koju je vodio obitelj i prijatelje do još neizgrađenog Maconda. Svezan je i miran kad se na njega prospu zrake svjetla – omraženi i voljeni striming servis Netflix, ovisno već s koje ste strane klatna, proizveo je pamtljiv trenutak televizijske epifanije; prizor je dirljiv i veličanstven.
"Bilo bi apsurdno i užasno dosadno pokušati prepričati 'Sto godina samoće', osim kao šalu", komentira Michael Wood, profesor engleske i komparativne književnosti na sveučilištu Princeton, u svojoj knjizi "Gabriel García Márquez: One Hundred Years of Solitude" koju je u sklopu biblioteke Landmarks of world literature objavio Cambridge University Press 1990. godine. "Htio sam tek ispričati priču o obitelji koja stotinu godina čini sve što je u njezinoj moći kako joj se ne bi rodio sin s prasećim repom… a na kraju im se dogodi upravo to", rekao je pak Márquez američkoj novinarki Riti Guibert.
"Sto godina samoće" nije, naravno, samo priča o obitelji opsjednutoj prasećim repom, nego je i priča o Latinskoj Americi i njezinoj čudovišnoj i čudesnoj povijesti; borbi za slobodu – ne samo od kuća obojenih plavo; nemogućnosti da se voli – a da tu se ljubav istodobno snažno želi; o incestu – koji nije tabu, ali je seksualni oblik samoće; o samoći naravno, i možda najviše od svega – o raju, o čežnji za utopijom na Zemlji.
Od prve rečenice, dok je još seoce, Macondo nam je predstavljen kao verzija raja. "Svijet je još bio tako mlad da mnoge stvari nisu imale imena pa si, da bi ih spomenuo, morao u njih uprijeti prstom", čitamo na početku romana koji je prije par godina na hrvatski iznova prevela Nina Lanović. Na početku Macondo čini tek dvadeset obitelji koje žive u dvadeset kuća od blata i trske. Ubrzo će populacija narasti na tri stotine, no to će i dalje biti sretno selo u kojem nitko nije stariji od trideset i još nitko nije umro.
Svećenik koji levitira nije snimljen ispred zelenog ekrana, nego su ga u zrak podigli pred drugim glumcima, uz pomoć užadi i remenja koje su naknadno izbrisali (Foto: Netflix)
Macondo je, podsjeća Michael Wood, bio naziv plantaže banana u blizini Aractace, rodnog mjesta Márqueza, gdje je živio sve do 1936. godine, u kući djeda po majčinoj strani, pukovnika Nicolása Ricarda Márqueza Mejíe, okružen tetkama, sjećanjima i govorkanjima o duhovima. (Kasnije u životu neprestano sanja kako nikad nije napustio tu kuću. Kaže: "Ništa mi se nije dogodilo otad." Radna verzija rukopisa "Sto godina samoće" zvala se pak "Kuća".) No činjenica da je postojao stvarni Macondo već dugo nije važna, jer je u međuvremenu ime pripalo mitskoj zajednici.
Povijesno, citira Michael Wood u svojoj knjizi meksičkog pjesnika i diplomata Octavija Paza, Latinska Amerika europski je izum, "poglavlje u povijesti europskih utopija", i to mora biti izvor opsjednutog i osebujnog osjećaja nerealnosti: ne metafizička i epistemološka tjeskoba modernih Europljana, ne nelagoda Sjevernoamerikanaca koji se suočavaju s društvenim i fizičkim pejzažem što se brzo mijenja, već nešto poput glumačkog umora na duge staze, drevna i intimna nevjerica u predstavu, osjećaj da ono što se događa ne može biti istinito nego mora biti nečiji san.
Magični realizam nije se rodio u Latinskoj Americi, ali možda ovaj Pazov citat objašnjava zašto je tamo tako dobro zaživio. Magičnosti djela – pored nadnaravnih događaja koje stanovnici Maconda, kao i nepoznati pripovjedač, doživljavaju kao nešto obično – doprinosi i to što se Márquez u "Sto godina samoće" neprestano poigrava s vremenom kao konceptom: roman je prepun temporalnih petlji, "Sto godina samoće" na kraju se uruši samo u sebe poput crne rupe. Riječima Michaela Wooda: "Za knjigu su karakteristične oscilacije u vremenskom pogledu i slijedu: pripovjedač, dok nam govori, istodobno gleda i naprijed i unatrag, usmjeravajući nam pažnju na mjesto gdje će priča u budućnosti postati prošlost za pripovjedača a sadašnjost za čitatelja." Macondo nije izdvojen iz vremena, ali funkcionira kao jedan od fragmenata vremena; mjesto temporalne samoće u kojem pak postoje džepovi, magična mjesta, poput Melquíadesove soba u kući Buendija, gdje se vrijeme cijepa i ostavlja fragmente. U tu sobu se "nikada nije probio ni vruć vjetar, ni prašina, ni vrelina", "tamo unutra uvijek (je) ožujak i stalno ponedjeljak". Márquez je sam jednom prilikom rekao kako se njegov vlastiti osjećaj vremena potpuno transformirao jednom rečenicom iz romana "Gospođa Dalloway" Virginije Woolf, koji je pročitao kad mu je bilo dvadeset godina. "U bljesku sam vidio cijeli proces propasti Maconda i njegove konačne sudbine."
Mlade Joséa Arcadija Buendíju i Úrsulu Iguarán glume Marco Antonio González Ospina i Susana Morales Cañas (Foto: Netflix)
Macondo neće dugo ostati raj: njegova je nevinost zapravo posljedica neznanja. Napredak ubrzano stiže: najprije u obliku daleke vlade koja šalje načelnika Moscotea čija je prva naredba da se sve kuće u selu oliče u plavo "u čast proslave godišnjice nacionalne nezavisnosti". No propasti doprinosi i Úrsula koja naruči pijanolu za novu kuću, a s njom pak stigne talijanski stručnjak Pietro Crespi u kojeg će se zaljubiti obje kćeri iz druge generacije Buendíja – i Amaranta i Rebeca – što će izazvati niz nezaustavljivih nesreća. José Arcadio Segundo pokuša rijeku učiniti plovnom za brodove, no umjesto toga samo dovede francuske prostitutke. Aureliano Triste u Macondo je doveo željeznicu, bezazleni žuti vlak "što će toliko neizvjesnosti i izvjesnosti, toliko lagode i nelagode, i promjena i potresa i čežnji ubuduće dovesti u Macondo". Nakon vlaka, uslijedili su struja, filmovi, telefon, gramofon i automobili, i rat. "Sto godina samoće" odraz je kolumbijske povijesti; sve je unutra – rasprave o reformi u 19. stoljeću, dolazak željeznice, rat od tisuću dana, američka kompanija za voće, kino, automobili, masakr radnika s plantaža banana koji se dogodio u godini kad se Márquez rodio…
Kad je García Márquez inzistirao da je sve u romanu "utemeljeno na stvarnosti", mislio je na to kako se negdje na svijetu, često u Latinskoj Americi, u najfantastičnije stvari doista vjerovalo ili se tvrdilo da su stvarne. "To ne čini te svari istinitima, ali ih čini realnima", napominje Wood u knjizi. Žuti leptiri koji slijede jednog od junaka, pojasnio je svojedobno Márquez, završili su u romanu jer mu je baka jednom prilikom pričala o čovjeku kojeg su slijedili leptiri. Ljepotica Remedios koja uzađe na nebo posljedica je pak priče koju je Márquez jednom čuo – o djevojci koja je iznenada otišla od kuće, vjerojatno zbog neke sramote: nije pobjegla, rečeno je, nego je uzašla na nebo.
Stariju Úrsulu Iguarán glumi Marleyda Soto (Foto: Netflix)
"Sto godina samoće" nije ni svijet čvrstih činjenica ni svijet praznovjerja, nego svijet u kojem se imaginarno i figurativno ozbiljno zabavljaju i ne diskriminiraju jedno drugo. Fantastično u njegovu romanu postaje svakodnevno, obično. Svijet "Sto godina samoće" mjesto je na kojem uvjerenja i metafore poprimaju oblik činjenica; tekstura romana sastavljena je od legendi koje se tretiraju kao istine – jer i jesu istine, onima koji vjeruju u njih – ali i od realnih činjenica u koje nitko ne vjeruje. Primjerice, da je Zemlja okrugla što "otkrije", jer ne zna da je to već poznato u ostatku svijeta izvan Maconda, prvi José Arcadio.
Ili praseći rep na novorođenčetu. To, uvjeren je čitatelj, slobodno može otpisati kao maštariju, pretjerano je čak i za hiperbolu. No 1988. godine, spominje Michael Wood, British Medical Journal izvijestio je o upravo takvom slučaju, ali ne u Macondu nego u Manchesteru. Kirurg koji je operirao dijete kako bi odstranio adendum, izjavio je: "Bio je to doista rep, ekstenzija trtice, pomicao se i bio je prekriven finom dlakom." Za razliku od svog parnjaka iz "Sto godina samoće", dijete nije imalo posljedica nakon operacije, a zadnji put kad se za njega čulo, bio je zdravi petogodišnjak.
Leteći ćilimi? Duhovi? Čudesa? "Moja baka imala je običaj pripovijedati o najužasnijim stvarima a da ne bi ni trepnula, kao da je to nešto čemu je upravo svjedočila. Shvatio sam da je taj njezin miran način pripovijedanja i bogatstvo slika ono što je priče činilo uvjerljivima. Napisao sam 'Sto godina samoće' primjenjujući bakinu metodu", izjavio je pisac. "Kafka je", nastavlja Marquez, "pripovijedao kao i moja baka. Kad sam pročitao 'Preobražaj' sa sedamnaest godina, već sam kod prve rečenice pomislio: 'Prokletstvo! Pa moja baka je tako govorila!'"
Gabriel García Márquez (Foto: Harry Ransom Center, The University of Texas at Austin)
Usprkos tome, Márquez je osjećao da je "Sto godina samoće" literarni rizik. "Slušaj ovo", rekao je prijatelju Pliniju Apuleyu Mendozi. "Kad se lik u knjizi ustrijeli, tanki mlaz njegove krvi putuje cijelim gradom dok ne dođe do mrtvačeve majke. Cijela je knjiga takva, na granici uzvišenog i vulgarnog. Kao bolero." (To je ujedno i odgovor na pitanje koji nikad ne dobijemo u romanu, kako je zapravo umro José Arcadio mlađi.) "Bolero je latinoamerička plesna melodija, mirnija i mekša od rumbe. Uz nju se obično pjeva o usamljenosti i nesretnoj ljubavi, sudbini i lošoj sreći; zaziva vrijeme da stane, razgovara sa zvijezdama i slavujima; govori nekome da će ti uvijek biti u srcu", piše Michael Wood. "Forma se možda čini pretjerano sentimentalnom", odgovorio je piscu Apuleyo Mendoza, "ali je i ironična".
Odakle samoća? "Samoća je kao napredak: uvijek je ima previše ili premalo. Soledad je primamljiva, tugaljiva i obilato korištena španjolska imenica, koja istodobno sugerira usud i utjehu, bijeg od ljubavi ali i laži, zahtjev za dostojanstvom koje je istodobno i podčinjavanje zanemarivanju. Samoća ima ponešto od njezina okusa, ali tek ponešto. Soledad je dio kulture koja svoje ulice naziva rajem ili gorčinom ili razočaranjem; a djevojčicama daje imena poput Krepost, Žalost i Milosrđe. Soledad je također žensko ime", pojašnjava Michael Wood. Ta riječ opsjeda roman, prianja uz virtualno svaki od likova. Samoća je i atmosfera, fizička oznaka zahvaljujući kojoj je svakoga od sedamnaest sinova Aureliana Buendíje moguće odmah identificirati kao njegova, "na svima se ocrtavala osebujna samoća, otklanjajući svaku dvojbu o očinstvu". Samoća je Buendíjama sudbina.
Pukovnika Aureliana Buendíju glumi Claudio Cataño (Foto: Netflix)
Kao i incest – golemi obiteljski užas, ali i iskušenje. Márquez u roman uvodi i metaforički i stvarni incest. Tetke i nećaci žude jedni za drugima, u dva slučaja ta je tetka Amaranta; a u posljednjem slučaju, onome Aureliana Babilonije i Amarante Úrsule, nećak i tetka doista postanu ljubavnici. Rođaci se žene i strahuju da će stvoriti iguane za potomke. Úruslina tetka udala se za ujaka Joséa Arcadija Buendíje, i rodilo im se dijete s prasećim repom, izvor svekoliko obiteljske mitologije. Muškarci oko toga ne brinu mnogo, ili se barem ponašaju kao da nisu previše zabrinuti. "Ma neka imam i praščiće, samo da znaju govoriti. (…) Ako imaš roditi iguane, othranit ćemo iguane", kaže prvi José Arcadio. Kad Aureliano José snubi Amarantu, ona ga odgovara riječima da je potrebno dopuštenje od pape da bi se oženila vlastita tetka. Sjajan je štos kad Aureliano José pita drugog vojnika smije li se čovjek oženiti vlastitom tetkom, a on mu odgovara: "Ne samo da može, već zato i bijemo ovaj boj protiv popova – da možeš oženiti i rođenu majku!"
García Márquez pojasnio je kako je želio ispričati priču o obitelji opsjednutoj incestom. "Očito je da je incest u romanu seksualni oblik samoće, podbačaj da se zamisli put izvan obitelji, uspostavi kontakt sa svijetom", smatra Michael Wood. Sam Márquez tu samoću nije mistificirao: "Buendíje su bile nesposobne za ljubav i to je ključ njihove samoće i njihove frustracije. Samoća je, vjerujem, suprotnost solidarnosti." Istina je da su Buendíje obitelj čudovišta, napominje Wood, no oni su strahovita privlačna čudovišta i ne možemo poništiti njihovu privlačnost pretvarajući se da je ne osjećamo.
Čini se da se sudbina urotila protiv zaljubljenih Buendíja – ili barem protiv ljubavi koja bi ih mogla izbaviti iz njihove samoće. Bolesti i loša sreća uništavaju romanse, čak i kad to ne uspijeva ponosu i strahu: pukovnik Aureliano Buendía iznenada će ostati bez Remedios kojom je bio opsjednut, Meme Buendía – koja je bila društvena i nije povukla obiteljsku crtu samoće – ostat će bez ljubavnika u apsurdnoj nesreći s kokošima i biti protjerana u samostan. Za razliku od žena iz obitelji Buendía, koje su opisane kao hladne i bez srca, roman je istodobno napučen srdačnim, seksualno neopterećenim ženama poput Petre, Pilar Ternera, Sante Sofije de la Piedad – one su antiteza stroge i marljive Úrsule, uplašene Amarante, bespolne ljepotice Remedios, frigidne Fernande koja nije rođena kao Buendía, ali je postala Buendía udajom. I sve su bludnice, ali ne rade sve u bordelu. One u tom tamnom boleru, u tih stotinu godina samoće, pokazuju da ljubav može biti lagana i neopterećena usudom.
* Tekst je, u skraćenoj verziji, originalno objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
