Piše Tanja Tolić
Gabriel García Márquez, koji je umro 2014. godine, za života je uporno odbijao ponude za ekranizaciju svojeg najslavnijeg djela, romana "Sto godina samoće" (1967.) koji mu je donio i Nobelovu nagradu za književnost. Bio je uvjeren kako ga je nemoguće adaptirati za film ili televiziju. Njegovi sinovi Rodrigo García i Gonzalo García Barcha mislili su drukčije pa smo u prosincu 2024. godine dobili prvih osam epizoda Netflixove serije "Cien años de soledad".
Plakat za drugu sezonu serije "Sto godina samoće" (Foto: Netflix)
Rodrigo i Gonzalo, ujedno izvršni producenti, od Francisca Ramosa, Netflixova regionalnog šefa produkcije za Latinsku Ameriku, tražili su da serija traje koliko je potrebno da se ispriča priča, da bude na španjolskom jeziku i da se snima u Kolumbiji. Zahtjevi su ispunjeni pa je 5. kolovoza 2026. emitirana i druga polovica serija, a veliko finale – završna epizoda koja traje kao prosječan film, čak sat i 47 minuta – emitirano je 26. kolovoza.
Gabo bi, mislim, bio zadovoljan: za čitanje "Sto godina samoće" u kontinuitetu potrebno je oko sedam i pol sati, da bi se odgledala Netflixova serija potrebno je ukupno 17 sati i 53 minute! Već se dugo serije naziva "televizijskim romanima", no u ovom slučaju je medij pokretnih slika uvelike nadmašio knjigu: čak i da jako sporo čitate, recimo pola sata na dan, prije biste stigli pročitati "Sto godina samoće" – u 14 dana – nego pogledati seriju normalnim tempom (jednu epizodu dnevno).
U Macondu je, pamtimo, "kišilo četiri godine, jedanaest mjeseci i dva dana", pa smo i mi gledatelji morali pričekati godinu dana, sedam mjeseci i dvadeset pet dana na završnicu serije. U slučaju "Sto godina samoće" to čekanje ipak je problem, jer se većina likova u sedam generacija obitelji Buendía zove ili Aureliano ili José Arcadio – preostalih osam epizoda nećete moći pratiti bez ponavljanja prvih osam ili barem čitanja kratkog sadržaja.
Pukovnik Aureliano Buendía (Foto: Netflix)
Prva sezona završila je napadom pukovnika Aureliana Buendíje (Claudio Cataño) na Macondo. Na početku druge sezone Úrsula Iguarán (izvanredna Marleyda Soto) – koja je postala glava obitelji Buendía – spašava najprije sina od trovanja, a potom ga i njeguje nakon što je čudom preživio pokušaj samoubojstva. Pukovnik je, naime, sam sebi pucao u srce nakon što je s konzervativcima potpisao primirje u Neerlandiji.
Mir, međutim, neće dugo trajati: već u drugoj epizodi na karneval u Macondo stiže "kraljica Madagaskara", kruta i fanatično religiozna Fernanda del Carpio (Laura Taylor / Carla Baratta) iz Bogote u koju se na prvi pogled zaljubi Aureliano Segunda (Julián Román), jedan od neukrotivih blizanaca nezakonitog sina Arcadija. Fernanda je glavni antagonist druge sezone "Sto godina samoće", njezina kruta priroda odgovorna je za sve duševne lomove ostalih junaka i u konačnici propast Buendía.
"Kraljica Madagaskara", Fernanda, pokretačica je većine događaja u drugoj sezoni serije (Foto: Netflix)
Odrasla u samostanu pod strogom paskom časnih sestara, Fernanda u brak s Aurelianom Segundom stiže noseći knjižnicu apstinencije koja sitničavo propisuje bračni seks. "Kad se otpisalo Veliki tjedan, nedjelje, zapovijedane blagdane, prve petke, dane posvećene molitvi, pokori i cikličkim odricanjima, u godini su preostala četrdeset i dva iskoristiva dana, raspršena u guštari ljubičastih križića", piše Márquez u romanu.
Seks je, dakle, u prosjeku dopušten svakih osam dana – što se i ne čini toliko lošim, no apetiti Aureliana Segunde daleko su veći pa se ubrzo vraća zanosnoj ljubavnici Petri Cotes (Ángela Cano) čije su čudotvorne moći vođenja ljubavi Aurelianu već priskrbile veliko bogatstvo.
S Fernandom sklapa pakt: smije ljubavnici, ali kad mu dođe čas smrti, mora se vratiti kući i umrijeti u bračnom krevetu. Usprkos onih "samo" četrdeset i dva iskoristiva dana, Fernanda rađa prve zakonite nasljednike u obitelji Buendía – radosnu i nesputanu Meme i novog Joséa Arcadia za kojeg Fernanda mašta da će postati papa.
Aureliano Segundo i njegova zanosna ljubavnica Petra Cotes (Foto: Netflix)
U međuvremenu, drugi blizanac, José Arcadio Segundo, udubljen u rukopise Joséa Arcadija Buendíje, ostvaruje patrijarhove smjele snove o povezivanju Maconda sa svijetom – najprije dovozi brod i s njim francuske kurve, a potom u suradnji s jednim od sedamnaestorice nezakonitih sinova pukovnika Aureliana uspijeva uspostaviti željezničku vezu s ostatkom Kolumbije. Dolazak željeznice otvara vrata tvrtki za uzgoj banana i u Macondu se otvara podružnica zloglasne – i stvarne – tvrtke United Fruit Company.
Poklonici Gabriela Garcíje Márqueza drugu sezonu serije nestrpljivo su čekali zbog ikoničkog prizora koji se upisao u kolektivni imaginarij iako ga nitko od nas nikad prije nije vidio – trenutka uznesenja ljepotice Remedios (Juanita Molina) koja je još od majčine utrobe "izvan dosega svakog zla". Remedios nije biće od ovoga svijeta: s dvadeset i dalje nije čitala ni pisala, nije se znala služiti jedaćim prizorom i hoda gola po kući na užas Fernande, no pukovnik Aureliano – i dalje živ – presudio je da je ona najpametnija u obitelji.
Ljepotica Remedios (Juanita Molina) koja je još od majčine utrobe "izvan dosega svakog zla" (Foto: Netflix)
Trenutak je lijep, ali izostaje epifanija iz prve sezone kad Macondo, nakon smrti pradjeda obitelji zatrpa kiša žutih cvjetića. Redatelji Laura Mora i Carlos Moreno u seriji inzistiraju na analognom pristupu, sve što mogu snimaju kamerom, uživo, pa su i žuti cvjetovi bili stvarni, a ne naknadno dodani. Remedios koja uzlijeće u nebo uz pomoć naknadno dodanih specijalnih efekata zato je manje uvjerljiva.
Središnji događaj druge sezone – onaj koji će emotivno rastrgati gledatelja – stvarni je trenutak iz povijesti Kolumbije koji se zbio u prvoj godini Gabina života, 6. prosinca 1928. Američka kompanija United Fruit Company diljem Kolumbije iskorištavala je radnike: brali su i pakirali banane bez dana odmora, spavali u skučenim barakama, živjeli u nehigijenskim uvjetima bez adekvatne zdravstvene zaštite, a tvrtka im je umjesto u novcu plaćala rad kuponima koje su u tvrtkinoj trgovini mogli zamijeniti za konzerve hrane uvezene iz SAD-a.
Berači banana u priobalnom dijelu sjeverne Kolumbije pokrenuli su štrajk koji je završio krvoprolićem (Foto: Netflix)
U mjestu Ciénaga (u seriji u Macondu), u priobalnom dijelu sjeverne Kolumbije, radnici su pokrenuli štrajk, nakon čega su Amerikanci zahtijevali od kolumbijskih vlasti da reagiraju. Kolumbijske vojne snage došle su u Ciénagu i zauzele položaje. Na veliku skupinu radnika i njihovih obitelji, koja se nakon nedjeljne mise okupila u mjestu, počeli su pucati i u masakru ubili i do 2000 ljudi. U šestoj epizodi serije poprište zločina je Macondo gdje u jednom danu vojska pobije 3000 ljude, a potom tijela neosvijetljenim vlakovima preveze do mora gdje ih baci…
Makondska utopija koju su redatelji Laura Mora i Carlos Moreno pažljivo – i s velikom ljubavlju i poštovanjem prema originalu – gradili u prvoj sezoni, raspast će se u drugoj sezoni. Umrijet će pukovnik Aureliano, nakon što završi biblijska poplava s neba otići će i mama Úrsula (nezaboravna interpretacija Marleyde Soto ući će, vjerujem, u televizijske anale…), blizanci će život napustiti zajedno kako su u njega i ušli, i kao što smo od početka znali – ostvarit će se proročanstvo iz Melquíadesova zagonetnog rukopisa, jer "plemena osuđena na sto godina samoće ne dobivaju drugu priliku na ovom svijetu".
Nezaboravna interpretacija Marleyde Soto kao mame Ursule ući će u televizijske anale (Foto: Netflix)
Televizijskih "Sto godina samoće", za razliku od romana, kronološki je ispripovijedano, pa je priču lakše pratiti. Druga sezona strukturirana je tako da svaka epizoda – u prosjeku traju oko sat vremena – funkcionira kao kraći film. Kao i roman, i seriju bez ikakve sumnje nose ženski likovi: muškarci, s obzirom na povijesno vrijeme, pokreću radnju i perpetuiraju samoću iz naslova, no Úrsula, Amaranta, Rebeca, Remedios prva i druga, Meme, Santa Sofía, Pilar, čak i Fernanda održavaju Macondo živim; sve do kraja, sve do crvenih mravi.
"Sto godina samoće" raskošno je i dostojno uprizorenje jednog od najboljih romana svih vremena; vrsta televizije za koju vrijedi potrošiti gotovo osamnaesti sati života.
* Tekst je originalno objavljen u Jutarnjem listu.
Podijeli na Facebook
