Piše Karolina Lisak Vidović
Kriminalističke priče dugo su uvaženi kritičari podcjenjivački držali trivijalnom literaturom, dok ih je široka publika obožavala. Na takav stav podsjetio nas je nedavni slučaj "otkrivenog" zaboravljenog djela Antuna Šoljana. Klasik ima zaboravljeni roman? Da, jer se radi o krimiću. "Osumnjičeni" pod nazivom "Jednostavno umorstvo" izlazio je najprije sredinom 50-ih u nastavcima u Globusu, a zatim 1960. u ediciji roto-romana.
Književno-povijesni pregledi najčešće ne spominju to djelo. Ne uklapa se baš u opus klasika. Šoljanov kratki izlet u krimić dogodio se kada taj žanr nije bio na cijeni. Socrealistička poetika nije imala sluha za tzv. trivijalnu književnost. Bilo je nepojmljivo da ozbiljni pisac piše krimiće, Krleža ih je nazvao parfimiranim smećem. No od 1970-ih mijenja se status žanrovske literature. Krimiće počinju razmatrati najcjenjeniji znanstvenici Žmegač, Solar, Škreb, Lasić.
Zašto ljudi čitaju detektivske priče, pitao se 1944. i američki kritičar Edmund Wilson pomalo s neugodom jer nikad nije volio taj žanr, a voli ga sam Yeats. Već s dvanaest godina odbacio je taj tip literature s mišlju da ga je prerastao. U zrelim godinama morao je po dužnosti zaviriti među te stranice. Bio je zadivljen kako Agatha Christie majstorski kreira misteriozne zagonetke, no istodobno je priznao da zapravo nema želju više čitati takve romane.
Sve je to poput trika, napisao je, u kojem vam mađioničar skreće pozornost nespretnim i nebitnim pokretima i njima prikriva svoju manipulaciju, što može zabaviti i začuditi. Wilson je tražio nešto drugo od književnosti, neku posebnu eleganciju igraćih karata, ali je shvatio i da mu obožavatelj detektivskih priča može prigovarati da čita krimiće na pogrešan način, zbog pogrešnih stvari.
Zbog milijun stvari milijuni čitatelja diljem svijeta dandanas obožavaju taj žanr, kao i kraljicu krimića, Agathu Christie, najprodavaniju književnicu u povijesti, koju su po tom pitanju nadmašili samo Biblija i Shakespeare. Njezin prvi detektivski roman nastao je zbog oklade sa sestrom koja ju je izazvala rečenicom: "Krimiće je teško pisati – kladim se da ti to ne bi mogla." To djelo odbilo je šest izdavača i trebale su proći četiri godine da ga uspije objaviti.
Kao tinejdžerica studirala je u Parizu klasičnu glazbu. Željela je postati operna pjevačica, ali je bila previše nervozna i sramežljiva da bi nastupala. Obožavala je sprovode. Bila je prva žena sa Zapada koja je učila surfati na dasci. Pristala je biti predsjednicom slavnog Istražiteljskog kluba uz jedan uvjet, da nikad ne mora držati govore. Bila je osoba koja je više slušala, nego govorila, koja je više vidjela, nego što je bila viđena.
Danas Agatha Christie nije samo književna figura, nego kulturni fenomen, poput Barbie ili Beatlesa. Toliko toga još možemo otkriti o kraljici zločina, kao i da je provela svoj drugi medeni mjesec i na hrvatskoj obali, u Splitu i u Dubrovniku. U Dioklecijanovu gradu bračni par silno su zabavljali jelovnici napisani na hrvatskom. Uopće nisu mogli proniknuti što naručuju i nisu im htjeli naplatiti račun.
Kako bi se Agatha osjećala u današnjem Splitu? S obzirom da nije podnosila gužve i buku, vjerojatno bi brzo iz njega pobjegla, a gotovo je sigurno da bi joj danas bez kolebanja račun naplatili.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
