Piše Karolina Lisak Vidović
Kad je 1870. godine umro Charles Dickens, vijest o njegovoj smrti objavljena je i djeci u engleskim, američkim, kanadskim i australskim domovima, a jedan je dječačić upitao: "Zar je umro gospodin Dickens? Hoće li onda umrijeti i Djed Božićnjak?" Već i same ove riječi ukazuju na legendarnu prirodu autorove slave. On je najvoljeniji engleski pripovjedač i za sve zemlje engleskoga jezika on je veliki narodni pisac.
Štoviše, Dickens je doprinio da se engleska nacija oblikuje. Francuska anglistica Madeleine Cazamian ustvrdila je čak da "Dickens ima svoje mjesto među moralnim faktorima koji su Engleskoj uštedjeli revoluciju". Ako je u obiteljski život Engleza uneseno više nježnosti, ako je iz britanskog života iščezlo divljaštvo prizora kao što je javno pogubljenje na vješalima, ako se prema siromašnoj djeci počelo postupati s više dobrote, za to je zaslužan i Dickens.
Malo je pisaca imalo takav utjecaj na svoju zemlju. Dickensovi obožavatelji nisu mogli dočekati poštara da im donese novu plavu svesku s nastavkom njegova romana. Cijeli mjesec raspravljali su što će biti dalje, pa tko bi dočekao sporog poštara sa škripavim kolicima da pokuca na vrata! Izlazili su mu ususret i sveske čitali hodajući. Kad je Dickens odlučio da javno čita svoja djela, Engleska je bila sva opijena. U Americi ljudi su spavali vani na madracima koje su dovlačili ispred blagajni, da budu prvi koji će kupiti karte. A kad su dvorane bile premale, u Brooklynu su otvorili crkvu, s oltara čitao je "Olivera Twista".
Zašto su ga tako voljeli? Građanski je svijet izvukao iz anonimnosti i prikazao ga zanimljivim i važnim. U njemu je otkrio poeziju svakodnevnoga života, stavio aureolu na obične stvari i jednostavne ljude. Junake je tražio u predgrađu, tamo gdje su drugi samo prolazili ne osvrćući se. Nije se stidio običnoga radnika. Oduševljavale su ga banalnosti i životne sitnice. Ako su Balzacovi junaci puni požude, ambiciozni, vlastohlepni, žele osvojiti svijet, a junaci Dostojevskog vatreni, često žive u ekstazi, žele biti spasiteljima, teže nečem višem, za Dickensove likove teško možemo reći da su junaci, oni su prečedni, skromni. Pisac sa smislom za poeziju obiteljskog ognjišta suosjećao je s banalnošću sitnih ljudskih sudbina.
Mi se danas češće okrećemo sofisticiranijim, suvremenijim romansijerima. No, možda nije zgorega u ovo naše komplicirano, zamršeno vrijeme ponovno uspostaviti vezu s jednostavnim ljudskim emocijama. Ne oklijevajte otvoriti Dickensove knjige. U njegovim djelima dobri bivaju nagrađeni, a zli kažnjeni. Pa kad ste to zadnji put doživjeli? Kako Stefan Zweig u knjizi "Tri majstora Balzac – Dickens – Dostojevski" piše: "Svijet je postao svjetliji počev od onog dana kada se mladi stenograf iz parlamenta prihvatio pera da piše o ljudima i sudbinama. On je svome vremenu spasio radost, a za kasnije generacije zadovoljstvo one merry old England..." Zato bih voljela da netko onom dječačiću s početka naše priče došapne da Djed Božićnjak nije umro. Pa ni Djed Mraz, a ni Božić Bata.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
