Piše Karolina Lisak Vidović
Tko god počne čitati Dostojevskog ima samo dvije mogućnosti. Ili će vrlo brzo shvatiti da to nije literatura za njega ili će postati trajni ovisnik. Njemački teolog i psihoanalitičar Eugen Drewermann u svojim ogledima o velikanu ruske književnosti skupljenima u knjizi "I najmanji da mi bude bratom: Dostojevski – pjesnik ljudskosti" (Litteris, prev. Boris Perić, 2020.) tvrdi da nam je potrebna pozadina iste nevolje, iste potrage i iste čežnje kako bismo Dostojevskijev način viđenja svijeta shvatili kao nužan u istinskom smislu riječi.
"To što nam taj autor nudi, to je ovisno o prilici, otrov ili lijek. Kraj njegova djela godinama možemo mirne duše prolaziti kao kraj izloga neke ljekarne ili table s radnim vremenom nekog liječnika; ali u nekom trenutku nešto će se dogoditi. Tada će nam zatrebati i pronaći ćemo ga kao odavno poznatog, prisnog druga, prijatelja, pratitelja, pružatelja pomoći…"
Dvjesto i jedna godina prošla je od rođenja Dostojevskog, ali nevolje, potrage i čežnje ostale su nam iste, tako da je prisnost s njegovim djelima i danas zagarantirana. Samo se treba usuditi uhvatiti u koštac s tim piscem tzv. prokletih pitanja. Kako kaže veliki suvremeni ruski pisac Vladimir Sorokin, Dostojevski je opasan autor s pitanjima opasnima po život i teška droga od koje se može umrijeti, pa bi je bilo poželjno razrijediti. Ove godine neka naša droga bude njegov roman "Bjesovi", objavljen prije točno 150 godina, jer svaki povod za čitanje Dostojevskog odličan je povod.
Fjodor Mihajlovič završio je inače inženjersku tehničku školu, da bi postao inženjerom ljudske duše i najdubljih pitanja ljudskog postojanja, a njegova djela mnogi drže suštinskim uvodom u psihologiju. Virginia Woolf pisala je o djelu Dostojevskog kao o vrtložnim olujama, a Stefan Zweig kao o tajnovitom i beskrajnom. D. H. Lawrence, Virginia Woolf i William Faulkner bili su zadivljeni sposobnošću Dostojevskog da nas začara, hipnotizira i čita naše misli, a Friedrich Nietzsche ga je opisao kao jedinog psihologa od kojega je imao što naučiti.
Ako je točna Drewermannova opservacija da u djelima Dostojevskog postoje samo tri teme koje se neprestance vraćaju: siromaštvo, krivnja i smrt, odnosno: samilost, razumijevanje i besmrtnost duše, onda je ta djela on pisao i za nas, te teme su i naše teme danas. Nalazimo ih i u "Bjesovima", romanu o đavolskom iskušenju da se svijet preoblikuje, o demonskoj obuzetosti silama zla i razaranja, u kojem Dostojevski proriče širenje nihilizma, kaosa i mržnje. Da, bio je i prorok.
Albert Camus svoj je "Mit o Sizifu" izgradio uz pomoć upravo tog romana, a posebno uz pomoć lika Kirilova. Joyce Carol Oates je to djelo opisala kao najviše zbunjujući i najnasilniji njegov roman, a mnogi ga čak drže i najboljim i najsloženijim u njegovu opusu. U njemu nam je otkrio da se prava istina uvijek čini nevjerojatnom i da bi istina ispala vjerojatnijom, treba joj, piše Fjodor, dodati malo laži. Ljudi tako uvijek i rade. U njemu je i još jedna rečenica koju nikako da dokraja primijenim, a ona govori o tome da je čovjek nesretan jer ne zna da je sretan, samo zato.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
