Piše Karolina Lisak Vidović
Tako star, a tako mlad. Arhaičan, a sofisticiran. Kao da se sam "Ep o Gilgamešu" domogao one trave besmrtnosti koju je grozničavo i očajnički tražio naslovni junak. Najstarije književno djelo, staro gotovo 5000 godina, napisano u najprimitivnijem obliku najstarijim poznatim oblikom pisanja na svijetu, klinastim pismom, na glinenim pločicama koje su posve slučajno otkrivene i dešifrirane, upravo je djelo koje me od sveg pročitanog u posljednje vrijeme najviše zapanjilo, ostavilo bez teksta.
U njemu je sve, aktualno i bolno, i čini mi se kao da je sva književnost nakon njega samo varijacija na njegove teme. U tvrdom kamenu uklesana su sva djela i sve patnje, kao što kazuje stih prve ploče. Priča o dogodovštinama i preobrazbi ratobornog i nezasitnog boga-kralja Gilgameša, čovjeka bola i radosti, i divljeg čovjeka Enkidua, ima i patos i nasilje i humor i eksplicitni seks. To je prvo djelo koje razmatra problem ljudske egzistencije, a dotiče se i posve suvremenih ekoloških pitanja.
Čovjekova sudbina u njemu se ne razrješava uz pomoć mitologije, nego na filozofski način. To nije cjelovit, dovršen ep poput, recimo, "Eneide". On je pun rupa, razbarušen, dvosmislen. Baš kao i život sam, dio se čari nalazi baš u tim prazninama u koje možemo upisivati svoja značenja i maštanja. Priča potječe iz Mezopotamije, iz "kolijevke civilizacije", ustvari je i taj ep kolijevka svjetske književnosti.
Nismo svjesni koliko je priča o Gilgamešu upisana u naš DNK. Puno prije Biblije sadrži, primjerice, priču o Potopu (neki će reći i bolje napisanu), što je po otkriću izazvalo velike rasprave. Priče i motivi "Gilgameša" ponavljaju se u Homerovim epovima, u Ovidija, u Vergilija, Dantea, Spensera, Miltona i Joyceova "Uliksa", a tragove možemo pratiti i do Coppolina filma "Apokalipsa danas".
Ono što mi se s tih glinenih pločica najviše urezalo u moje pločice jest duboka humanost. Ep doseže vrhunac opisom smrti Gilgamešova prijatelja Enkidua. Preokret koji se tada događa u Gilgamešovoj duši, tuga za prijateljem i njegov iznenadni strah od smrti izneseni su jednostavno, a ipak tako snažno i potresno da te stranice pripadaju među najljepše u starijoj književnosti.
"Uplašio sam se smrti i zato jurim preko stepe" (prev. Stanislav Preprek), stih je koji se tiče svih nas jurećih i u 21. stoljeću. Slikovito nam prikazuje prolaznost svega što živi, postavlja pitanje ne sliče li jedno drugom novorođenče i smrt. Grčevito Gilgmeš traži besmrtnost, i mi se s njime poistovjećujemo, a kada pronalazi travu koja mu to može omogućiti, on je ne jede, on je želi predati svim junacima, podijeliti s mnogima, a mi smo poraženi pred tim idealom plemenitosti i ljudske dobrote.
Problem ispraznosti čovjekova života na Zemlji i neizbježne nepravde ljudskih patnji i smrti pokazuje nam se u epu u jednoj od najsumornijih slika čovjekova položaja. Poruka da je jedina konačna čovjekova sudbina smrt – brutalno je bolna. No, s druge strane zanosi nas svrha života koju ističe. Ona je u časnom i poštenom radu i u stvaranju velikih djela kojima se jedino može postići besmrtnost. "Zaboravi smrt i traži život!" poručuje nam i potvrđuje tezu da čovjeka od najstarijih dana pa sve do danas muče isti problemi. Djelo napisano tijekom trećeg tisućljeća prije Krista i danas govori nama, ljudima 21. stoljeća. Pravi, ali i prvi klasik. O humanosti, o kojoj toliko stoljeća i tisućljeća poslije nismo baš puno naučili i koju u ovo vrijeme puno zazivamo.
* Tekst je originalno objavljen u prilogu Kritičar magazina Svijet kulture Jutarnjeg lista.
Podijeli na Facebook
